Velika hitnja

Lex dva šerifa: Zašto se zapravo toliko žuri s izmjenama Zakona

Jasmin Klarić

Foto Denis Lovrović

Foto Denis Lovrović

U ovoj priči je doista pogrešno izmjene Zakona o lokalnoj i područnoj samoupravi zvati »lex šerifom«. Kad se, zapravo radi o – dva šerifa. I stabilnosti kao takvoj



Znanstvene fantastike u Hrvata, izgleda, ne treba previše. Jer život, onaj kakvog ga piše politika, često izgleda kao da prelazi granice ne samo prostora, nego i vremena, pa da aktualne probleme dodatno zapetljavaju ili razjašnjavaju, kao u nekom jeftinijem SF-u, heroji i neprijatelji iz dosta solidno udaljene prošlosti.


Recimo, Ivo Lola Ribar.


Heroj partizanskog pokreta ubijen je prije 74 godine. Nelogičnost činjenice da njegov spomenik smeta današnjoj desnici, koja se poziva na mantru o »dva totalitarna režima«, na ovim stranicama smo već apsolvirali prije nekoliko tjedana. Netko tko je umro 1943. godine sasvim sigurno nema veze s »komunističkom diktaturom« uspostavljenom nakon 1945. godine.




No, ima, izgleda, vrlo direktne veze sa skorim uređenjem lokalne samouprave u Hrvatskoj. Dakle, ne onom nakon 1943., već nakon 2017. godine.


Nebeske munje destrukcije 


Ponovimo gradivo.


Vladajući u velikoj hitnji u saborsku proceduru guraju izmjene Zakona o lokalnoj i područnoj samoupravi. Sama žurba čini stvar neobično sumnjivom, jer ako je cilj izmjena zakona, kako se kaže, stabiliziranje sustava lokalne samouprave, tjedan ili mjesec prije ili kasnije ne djeluju kao dramatična razlika. Nije da postoji neki rok, deadline do kojeg se zakon mora izmijeniti ili će zemlju i, možda, Zemlju, spržiti nebeske munje destrukcije.


Ili, ipak, hoće?


Zakon koji oporba i mediji posprdno, ali, vidjet ćemo kasnije i nedovoljno precizno, naziva »lex šerif«, ojačava poziciju direktno izabranih čelnika lokalne samouprave, a slabi predstavnička tijela. Dakle, načelnici općina, gradonačelnici i župani mogu trljati ruke – ukida se, u ime stabilnosti, mogućnost da se neizglasavanjem proračuna na izvanredne izbore pošalje i skupština i čelnik jedinice lokalne samouprave. Po novom zakonu na nove izbore idu samo skupštinari, a načelnik općine, gradonačelnik ili župan nastavljaju s mandatom.


Resorni ministar Lovro Kušćević, doduše, smatra kako ocjene o jačanju čelnika nikako ne stoje, no, opet, radi se o političaru koji je izjavio da na prijedlog zakona nije čuo niti jednu suvislu kritiku, pa, s obzirom na to da su se stručnjaci tjednima tresli od bijesa govoreći o predloženom zakonu, ministrove objekcije nije baš lako uzeti kao ozbiljne. Profesor pravnog fakulteta i stručnjak za javnu upravu Ivan Koprić je predložene izmjene, primjerice, prokomentirao kao »obogotvorenje lokalnih čelnika nakon što su već ranije preuzeli nadzor nad javnim ustanovama i poduzećima na lokalnoj razini«.


Argument vladajućih je da žele izbjeći seriju izvanrednih izbora u jedinicama lokalne samouprave, dakle, čuvenu Plenkovićevu »stabilnost«, postići i na kapilarnoj političkoj razini. Međutim, brojke im baš ne idu u korist (osim onih koji govore da HDZ ima uvjerljivo najviše čelnika lokalne samouprave, što zvuči kao solidan motiv za forsiranje »stabilnosti«) – u osam godina otkad se primjenjuje direktan izbor čelnika izvanrednih izbora bilo je – devet godišnje. A u Hrvatskoj ima 576 jedinica lokalne samouprave!


S Kušćevićevim zakonom ima još potencijalnih problema, naime Ustav i Europska povelja o lokalnoj samoupravi izričito navode kako građani pravo na lokalnu samoupravu ostvaruju preko direktno izabranih vijeća ili skupština, koji predloženim izmjenama zakona zapravo postaju debatni klub s dosta ograničenim utjecajem na zbivanja u svojoj sredini.


Dobro, a gdje je tu Ivo Lola Ribar?


Eno ga u Zagrebu. U parku u Prilazu baruna Filipovića.


Bandića ne uznemiravati!


I s te pozicije, na kojoj je više puta u mjesec dana išaran ustaškim grafitima, brončani kip itekako ima utjecaja na priču o tome hoće li hrvatskim sredinama uskoro u potpunosti zavladati nesmjenjivi »lokalni šerifi«, ili će se stvar ipak zadržati makar u okvirima hrvatskog Ustava i Europske povelje.


Ali, i mnogo više od toga.



Zoran Milanović je kao političar uvijek bio mnogo bliži – nestabilnosti. Od njegovih izjava strahovali su gotovo podjednako i HDZ-ovci i SDP-ovci, a cijeli »sindrom Milanović« je Vesna Pusić u nedavnom interviewu za naš list opisala »težnjom da bombastično javno iznese najekstravagantniju stvar koja mu padne na pamet, a koja je po mogućnosti u najvećem neskladu s onim što je njegov temeljni politički profil«.


Kako se bavi konzaltingom, a ne politikom, izjava Milanovića posljednjih godinu dana nema previše. Ali, ima djela.


Zapravo, nema ih – čovjek nije platio članarinu vlastitoj stranci 21 mjesec. Dakle, ni posljednjih nekoliko mjeseci koliko ju je vodio kao predsjednik. Radi se o doista nevjerojatnom, gotovo milanovićevskom gafu, ignoriranju osnovne obveze prema stranci u kojoj je doživio političku afirmaciju.


Možda je čovjek, eto, jednostavno zaboravio. I to se zna dogoditi.


Ali, čovjek koji gaji minimalne ambicije o tome da se nekad, jednom, vrati u politiku, a pritom mu se ne da misliti na plaćanje članarine stranci, takvu vrstu zaborava sebi ne smije dozvoliti.


A možda ipak doista ni ne kani dalje od političkog rezališta?



Naime, Ivu Lolu Ribara je u zagrebački park vratio gradonačelnik Milan Bandić, u svojevrsnom pokušaju okajanja vlastitih grijeha pred biračima ljevice zato jer je pristao na traženja svojih gradskih koalicijskih partnera Nezavisnih za Hrvatsku (Esih/Hasanbegović) da preimenuje Trg maršala Tita.


Nezavisni za Hrvatsku, međutim, ne vole ni ovog partizana. Stoga su na dnevni red gradske skupštine koja se održava 30. studenog progurali raspravu o uklanjanju spomenika Ivi Loli Ribaru. I stavili Milana Bandića u vrlo nezgodnu situaciju.


A za stabilnost kao takvu nikako nije dobro da je Bandić u nezgodnoj situaciji.


Naime, tanka većina u zagrebačkoj skupštini ovisi o pet zastupnika Nezavisnih za Hrvatsku koji bi mogli, ako im se ne udovolji, odlučiti da gradski proračun puste »niz vodu«, a s njim i zagrebačkog gradonačelnika.


U Hrvatskom saboru, pak, tanka većina koju ima Andrej Plenković ovisi i o šest zastupnika koje kontrolira – Milan Bandić. Pa, bude li belaja u Zagrebu, nije isključeno ni da se svašta počne događati na Markovom trgu.


I eto kako jedan običan spomenik čovjeka koji je ubijen prije 74 godine može imati, a nije SF, vrlo direktnog utjecaja na političke procese u gradu i državi.


Kako bi se spriječilo da komad bronce, ili već neki slični prijepor, ugrozi i Bandića i Plenkovića i stabilnost kao takvu, koja nam je svima, kako takva, izgleda osnovni uvjet za sveopći progres, dobro bi moglo doći »obogotvorenje« lokalnih čelnika. Kuščevićev zakon tu je idealan alat, esencija betoniranja same i potpune stabilnosti.


Zato se i toliko žuri s njegovim donošenjem. Jer, kraj godine je blizu i trebaju se usvojiti novi lokalni proračuni. A oni po dosadašnjim nesmotrenim propisima mogu izazvati i poneke izvanredne izbore.


Stoga je u ovoj priči doista pogrešno izmjene Zakona o lokalnoj i područnoj samoupravi zvati »lex šerifom«.


Kad se, zapravo radi o – dva šerifa.


I stabilnosti kao takvoj.