Hajka na muslimane

Kelnska noć mnogo toga promijenila: Ostvarena strahovanja i zagovornika imigranata i ksenofoba

Tihomir Ponoš

Foto Reuters

Foto Reuters

Odgovor na kazneno djelo, kakvo god da bilo, ne smije biti linč, pokušaj linča i kolektivno sumnjičenje cijele islamske zajednice 



Kelnska novogodišnja noć mnogo je toga promijenila, a ujedno je i potvrdila manje-više sva očekivanja. U novogodišnjoj su noći imigranti, neki od njih naravno, masovno maltretirali žene, njih više od 700, a više se od 400 žena potužilo da su na neki način seksualno maltretirane. Nije trebalo dugo čekati na odgovor. Naravno da je odgovorila država: provode se istrage, najmanje 16 ljudi je uhićeno, raspravlja se o tome kako olakšati deportaciju pojedinih kategorija imigranata, počinitelja određenih kaznenih djela i gdje, da li u zemlje iz kojih su pošli ili u treće zemlje. Prema očekivanju odgovorili su i oni koji nisu država, a htjeli bi to biti.


U Kölnu je u nedjelju organizirana hajka na muslimane, žrtve su mahom Pakistanci. Ne samo da ljudi koji su napadnuti u nedjelju nisu imali veze s događajim iz novogodišnje noći, nego po onome što znamo Pakistanci u tom novogodišnjenoćnom divljanju nisu sudjelovali. Prema opisu u tome su sudjelovali ljudi arapskog, odnosno sjevernoafričkog porijekla. 


U Kölnu su se potvrdili strahovi i zagovornika imigranata, ljudi koji su izbjegli iz Sirije, Iraka i drugih zemalja od rata i nevolje, ali su se potvrdili i strahovi ksenofoba. Ksenofobi nas već mjesecima uvjeravaju da su imigranti sigurnosni problem, da će njihovo doseljavanje u Europu donijeti zlo, da će njih nešto više od milijun promijeniti demografsku, kulturnu, tradicijsku, vjersku sliku Europe koja broji više od pola milijarde ljudi. Bilo je pitanje vremena kada će neki imigrant učiniti nešto loše, zlo, kaznenopravnim rječnikom rečeno počiniti kazneno djelo. Na brojku od milijun (i više) ljudi, koliko ih je ušlo u Njemačku, takav događajje statistički izvjestan i samo je pitanje vremena. Zagovornici imigranata strahovali su da će se tako nešto dogoditi, a strahovali su zbog posljedice takvog događaja: vala agresivne i nasilne ksenofobije. Strahovanja i jednih i drugih su ostvarena. Ono što valja kazati je da nitko zdrave pameti ne može i ne smije štititi niti podržavati ono što se zbivalo u kelnskoj novogodišnjoj noći. Ono što također valja kazati je da nitko zdrave pameti ne može i ne smije štititi niti podržavati ono što se događalo u Kölnu prošle nedjelje. Odgovor na kazneno djelo, kakvo god da bilo, ne smije biti linč, pokušaj linča, iživljavanje na onima koji s kaznenim djelom nemaju nikakve veze, kolektivno sumnjičenje cijele jedne, k tome nekoherentne, zajednice kao što je islamska. 


Medijska roba 




Posljedica je da poneki, izrazito neodgovorno, sotoniziraju (iliti šejtaniziraju) cijelu islamsku zajednicu. Najdalje je u tome otišao francuski satirički magazin »Charlie Hebdo« čiji su novinari i urednici i sami prije godinu dana bili žrtve ludila kakvoga su u tjednu za nama sami propagirali. Ne oružjem, nego crtaćom olovkom. Objavljena karikatura prikazuje Aylana Kurdija, dječaka koji se utopio na obalama Turske i čije je mrtvo tijelo postalo simbolom patnje i stradanja imigranata, kako seksualno maltretira žene na ulicama Kölna. Ispod karikature je tekst »Što bi malen Aylan bio kad poraste? Onaj koji trči za stražnjicama u Njemačkoj«. U srži je satire da prelazi granice, ali postoje granice koje se ne prelazi. Poruka »Charlie Hebdoa« je jasna i nije satirička nego šovinistička. 


Kelnska novogodišnja noć rezultirala je, dakle, nečim što se, na žalost, moglo očekivati i to ne samo u Kölnu i Njemačkoj koja barem godinu dana ostavlja dojam podijeljene (ne na jednake dijelove) zemlje i društva. S jedne strane ksenofobna Pegida, s druge strane građani koji promiču suživot i protive se Pegidi i njenim marševima. S jedne strane Angela Merkel i njena politika otvorenih vrata, s druge strane, ali u istoj vladi kojoj ona predsjedava, njeni oštri kritičari, za sada nešto manje iz njene stranke CDU, mnogo više iz tradicionalnog koalicijskog partnera bavarskog CSU-a. 


Događaji su se počeli nizati diljem Europe. Na gradilištu islamskog vjerskog centra u Ljubljani, gradilištu prve džamije u Sloveniji, u noći na srijedu istovarene su svinjske glave. Znakovit je i medijski tretman kojega je zadobila vijest o ubojstvu američke državljanke Ashley Olsen u Firenzi. Nju je ubio, preciznije rečeno ugušio, Diaw Cheik Tidianee. Prije toga s njom je imao spolni odnos, a autopsija pokazuje i da je Tidianee svoju žrtvu tukao, toliko da joj je lomio kosti. Zločin je nedvojbeno gnjusan, ali koliko često domaći mediji i agencije, prenose vijesti o pojedinom ubojstvu koje se dogodi negdje u inozemstvu? Gotovo nikada, a ovom zgodom to je ubojstvo postalo medijska roba ne zato što je netko ubijen, nego jer je ubojica imigrant. U Finskoj su se tamošnji ksenofobi organizirali u Odinove vojnike koji patroliraju ulicama gradova ne bi li zaštitili Fince od imigranata, muslimana ponajprije. Za svog su patrona po kojem su se nazvali izabrali vrhovnog boga skandinavske mitologije Odina, ali od Odina do njegova sina Thora i njegova čarobna malja Mjollnira koji uvijek pogađa metu nije dug put. 


Nije im dobro 


Kelnska zbivanja znatno će otežati politiku otvorenih vrata kakvu je provodila Merkel, a od politike prema imigrantima koja na razini Europske unije nije ni zaživjela (od 160.000 imigranata koje je trebalo rasporediti po zemljama članicama raspoređeno je njih 272) neće ostati ništa. Merkel ionako ima snažnu opoziciju svojoj politici i u vlastitim redovima. Njeni partneri iz CSU već su najavili da je za ovu kalendarsku godinu brojka od 200.000 imigranata (oko šest puta manje nego u prošloj godini) prihvatljivi maksimum. Raspravlja se o tome kako olakšati izgon pojedinih imigranata, a raspravlja se i o tome da se zemlje sjeverne Afrike proglase sigurnima što, pak, znači da bi to postale zemlje u koje bi se moglo deportirati imigrante. Koja je to zemlja sjeverne Afrike sigurna? Maroko jest, ali iz njega ne pristužu imigranti. Egipat? Libija? Pa neće valjda europske zemlje vraćati imigrante u ratne vihore. Tunis? Teško, ali stanje je ipak mnogo bolje nego u susjednoj Libiji. Ostaje Alžir iz kojega također ne pristužu imigranti, koji je (trenutačno) miran, ali u kojem se ponovno može razbuktati rat kakav je vođen devedesetih godina. 


U jednoj se jedinoj noći, uslijed jednog događaja, odnos prema imigrantima uvelike promijenio. A kolikogod se ono što se dogodilo stotinama žena ničim ne može opravdati, kad je već Njemačka u epicentru zbivanja, valja se prisjetiti njemačkog velikana iz 20. stoljeća Thomasa Manna. U »Buddenbrookovima«, romanu o propasti jedne obitelji, je zapisao, istina u sasvim drugom kontekstu, rečenicu koja je i danas itekako aktualna – »kome je dobro, taj se ne miče«. A imigraniti su se pomaknuli baš zato što im nije dobro.