Foto Goran Stanzl / PIXSELL
U revizionističku literaturu o genocidu u NDH Kasapović kao reprezentativne djela navodi »Jasenovački logori – istraživanja« (2015) Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke Matković; »Ogoljela laž logora Jasenovac« (2008) Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata; »Titov Jasenovac« (2014) Mladena Ivezića i »Kako je nastao mit o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkom logoru » (2016) Tomislava Vukovića
U suvremenoj hrvatskoj historiografiji djeluje revizionistička struja koja pokušava rehabilitirati Nezavisnu Državu Hrvatsku, čiji su pristupi »beznadno parohijalni«, jer njihove interpretacije ni metodološki ni teorijski ne korespondiraju s relevantnim istraživanjima u svijetu, piše politologinja Mirjana Kasapović u novom broju znanstvenog časopisa Politička misao.
Njihov revizionistički narativ čine tri glavne postavke od kojih je prva da je NDH bila normalna onodobna protupobunjenička država koja nije koristila državni teror kako bi uništila vjerske i etničke zajednice određene kao prirodne ili organske neprijatelje te tvorevine, nego je primjenjivala ograničena legitimna sredstva borbe da bi se zaštitila od političkih pobunjenika.
Druga revizionistička postavka kaže da u NDH nisu izvršeni masovni zločini, a kamoli genocid, ni nad Srbima, ni nad Židovima, ni nad Romima, nego da su, štoviše, glavne žrtve bili Hrvati.
Konačno, revizionisti smatraju da je logor Jasenovac bio samo radni i sabirni logor u koji je NDH privodila političke protivnike kako bi se zaštitila od njihova razornog djelovanja, a ne koncentracijski logor u kojim ih je masovno ubijala. Oni tvrde da je pravi smrtonosni logor u Jasenovcu osnovala jugoslavenska komunistička vlast poslije svršetka Drugoga svjetskog rata, kaže su u tekstu Mirjane Kasapović »Genocid u NDH: Umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina«.
Osnovna revizionistička djela
U revizionističku literaturu o genocidu u NDH Kasapović kao reprezentativne djela navodi »Jasenovački logori – istraživanja« (2015) Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke Matković; »Ogoljela laž logora Jasenovac« (2008) Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata; »Titov Jasenovac« (2014) Mladena Ivezića i »Kako je nastao mit o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkom logoru » (2016) Tomislava Vukovića.
Oni se nastavljaju na stariju revizionističku struju Ljubice Štefan, Josipa Pečarića, Josipa Jurčevića, Jure Krište i Petra Vučića, dodaje Mirjana Kasapović i napominje da spomenuta literatura nije jednaka ni prema vrsti argumentacije ni prema opsegu i stupnju historijskog revizionizma, ali im je zajednički cilj reinterpretacija povijesti kojom bi se NDH potpuno ili djelomice rehabilitirala.
I dok se za etablirane društvene institucije ne može tvrditi da su potpuno ili većinom revizionistički usmjerene, građanske organizacije i udruge poput Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, Hrvatske družbe povjesničara »Dr. Rudolf Horvat«, Hrvatske zajednice domovine i dijaspore, Hrvatskoga kulturnog vijeća, Hrvatske kulturne zaklade i drugih, potpuno su ili većinom revizionističke i pripadaju krajnjemu desnom segmentu civilnog društva i politike, kaže Kasapović.
Genocid, totalni rat i NDH
«Prva moderna genocidna kampanja, turski pokolj Armenaca, dogodila se u sklopu Prvoga svjetskog rata.« Genocid je »dio krajolika totalnog rata, koji stvara vojne, političke, kulturne i psihološke okvire u kojima je genocid moguć, ističe Kasapović.
Stoga prihvaćanje nasilja u NDH nije bilo samo nužda proizašla iz stvarnog stanja u ratom i pobunom zahvaćenoj zemlji, nego strateški izbor ustaškog vodstva koji je oblikovan prije uspostave ustaške države. Masovni zločini bili su predprogramirani u ustaškom pokretu, a nisu »izmišljeni« tek nakon što se ustaška država suočila s otporom i pobunom, upozorava ona.
Genocid u NDH dogodio se u sklopu Drugoga svjetskog rata u zatvorenome, izoliranom i nasiljem opterećenom društvu koje je u prethodnih dvadesetak godina preživjelo Prvi svjetski rat i nasilan raspad Austrougarske Monarhije, atentat na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini 1928., uspostavu diktature 1929., ubojstvo kralja Aleksandra 1934., državni udar 27. ožujka 1941. te nasilan raspad Kraljevine Jugoslavije 1941., pojašnjava Kaspaović.
»Teorijski i metodološki neuki« radovi
Analizirajući revizionističku, ali i širu »domoljubnu« struju u hrvatskoj historiografiji, Mirjana Kasapović nalazi da je »njezina velika boljka« »beznadna parohijalnost«, pa interpretacije njezinih autora ni metodološki ni teorijski ne korespondiraju s relevantnim istraživanjima u svijetu. »Odakle su onda ti autori mogli nešto doznati o teorijama genocida i o metodološkim pristupima njegovu istraživanju?« pita se politologinja Kasapović i navodi podatke prema kojima je važna literatura zaobiđena u njihovim radovima.
U Jurčevićevu popisu literature nema nijednoga jedinog djela o genocidu na nekom stranom jeziku. Bibliografija Vučićeve knjige nema nijedne bibliografske jedinice na stranim jezicima osim srpskoga. U skupnom popisu literature zbornika »Jasenovački logori« navedene su 182 bibliografske jedinice, među njima samo tri na stranim jezicima, pri čemu je jednu napisao hrvatski autor, a drugu autor hrvatskog podrijetla, objašnjava.
Da revizionistička struja u hrvatskoj historiografiji nije toliko parohijalna i da poznaje znanstvenu produkciju u svijetu, morala bi se odrediti prema činjenici da se u najvažnijima znanstvenim djelima o genocidu općenito, zločini nad Srbima, Židovima i Romima u NDH jednoznačno svrstavaju u genocid.
U nekim od najistaknutijih međunarodnih studija o genocidu, za NDH kažu da je spadala u kategoriju od petnaest najsmrtonosnijih režima u 20. stoljeću, da je, »unatoč komparativno malobrojnome židovskom stanovništvu Hrvatska jedinstvena u povijesti holokausta«, zatim da je zajedno s Litvom i Ukrajinom posebno aktivna izvršiteljica holokausta u Istočnoj Europi, te da je pokolj Židova u NDH 1941. bio »genocid prije holokausta«, piše Kasapović.
Negiranje genocida svratilo pozornost na Hrvatsku
Takve mitove najčešće proizvode političke elite kako bi ispunile određene političke funkcije i kako bi mogle graditi i pronositi narativ o slavnoj i čistoj povijesti nacije i države te sustavno poticati strah od ugrožavanja njihova opstanka izvana, napose od onih kojima je naneseno zlo u prošlosti, dodaje.
Međutim, napori da se umanje i negiraju zločini u NDH proizveli su suprotne učinke, smatra Kasapović. Oni su skrenuli pozornost svjetske znanstvene zajednice na genocid u NDH koji je dotad izazivao »razmjerno ograničenu pozornost zapadne historiografije«. Ti su napori skrenuli pozornost svjetske javnosti na revizionizam u hrvatskoj historiografiji, ali i u suvremenoj hrvatskoj politici, zaključuje hrvatska politologinja.