ZAGREB – Više od dva i pol desetljeća građane Hrvatske su političke vlasti i većina ekonomskih analitičara uvjeravali da je privatizacija nužna, i to ne kako bi se punio proračun, nego zato što država loše upravlja tvrtkama, dok će privatni sektor to činiti puno bolje. Kad su krajem devedesetih u jednom dahu propadali deseci tvrtki koje su u privatizaciji dobili Miroslav Kutle ili Josip Gucić, brzo je stizalo objašnjenje da su te tvrtke ionako bile teško održive, da bi zbog tranzicije propale i da njih dvojica nisu bili vlasnici, a teško je bilo opovrgnuti i argument da je dovoljno pogledati prema Zapadu koji se razvio i napreduje zahvaljujući privatnom poduzetništvu.

Kutle i Gucić

Tako se u Hrvatskoj u prvom desetljeću njezine samostalnosti, koliko god je vladao dojam da je privatizacija bila nepravedna i loša, nikada nije ozbiljno otvaralo pitanje kakav je to privatni sektor stvorila i kako funkcionira njezino tržišno gospodarstvo. Svaka je priča završavala upiranjem prsta u još goreg poduzetnika – državu.

Nakon kratkog uzleta u prvom desetljeću dvijetisućite, cijeli je svijet pogodila kriza i pritisak je ponovo bio na javnom sektoru i o tome kako funkcionira privatno poduzetništvo opet se nije pretjerano govorilo.

Onda je sudbina Kutline Globus grupe i Gucićeva carstva zadesila i najveću domaću kompaniju Agrokor, koja je dva desetljeća služila kao primjer zagovornicima tvrdnje da u privatnom sektoru dobro funkcionira sve ono što je loše kad država upravlja tvrtkama. Agrokor je razotkrio i kako je funkcionirao dobar dio privatnog sektora, i zasad se nekoliko tvrtki odlučilo na pokretanje predstečajne nagodbe, a dio, poput Francka, okreće se dokapitalizaciji. No, uz vječne kronične slučajeve u vlasništvu države poput Petrokemije ili Borova, razotkrile su se teškoće u privatnim tvrtkama poput Viadukta, koji je završio u stečaju, a potpuno je neizvjesno kako će završiti kriza u Uljaniku, kojeg se također isticalo u prilog privatnom sektoru, kao jedino brodogradilište koje dobro posluje nasuprot onima u državnom vlasništvu.

Sporo razduženje

Osim malih i srednjih poduzeća koje su njihovi vlasnici i osnivali, a ne privatizirali, te tvrtki u vlasništvu međunarodnih korporacija sve je manje privatnih tvrtki, posebice onih koje su nekada pripadale državi, a koje bi mogle poslužiti kao dobar argument za tvrdnju da je bilo kakva privatizacija bolja od toga da nekim poduzećem upravlja država. Iako se hrvatska država stvarno pokazala lošim gospodarom.

Za procjenu koliko su se privatne tvrtke pokazale boljima od državnih važno je, napominje analitičar Željko Lovrinčević, znati da i one posluju u istom okruženju – nepoduzetničkom. A, to znači da se na njih odnosi i ista porezna i fiskalna politika i isto pravosuđe koje ne funkcionira. Uz to najveći broj privatnih kompanija na kraju je ili poslovao s državom ili državnim poduzećima ili su na njegovo poslovanje, pa i poziciju na tržištu dominantno utjecali regulatori.

– Kriza je dodatno razotkrila da su privatne tvrtke u Hrvatskoj slabo kapitalizirane, da im nedostaje kapitala. Dok su se u usporedivim zemljama privatne tvrtke u tri-četiri godine uspjele značajno razdužiti, u Hrvatskoj taj proces nije snažan ni deset godina nakon početka krize. Razduženje ide sporo, a onda nema ni rasta zaduženja poduzeća za novi razvoj – kaže Lovrinčević.

Stečajni zakon

Ono što se događa u Agrokoru, ali nakon toga i u Viaduktu ili Uljaniku, pokazuje, napominje on, da te kompanije nemaju kapitala, da ga za razliku od situacije u tvrtkama, koje su kupile međunarodne korporacije, vlasnici nisu u stanju unijeti bez pomoći sa strane, kako se po svemu sudeći trenutačno događa u slučaju Francka.

– Privatni sektor, odnosno pravne osobe u Hrvatskoj imaju prema bilancama vrijednost imovine oko 700 milijardi kuna, ali pitanje je kolika je ta vrijednost doista. Moguće je ona precijenjena za 20 posto, što znači da bi je trebalo umanjiti za 150 milijardi kuna, da bi za taj iznos trebalo otpisati vrijednost imovine. No, pitanje je ima li interesa, prvenstveno međunarodnih investitora za dokapitalizaciju – kaže Lovrinčević.

Uz to u Hrvatskoj se stalno raspravlja o tome kako je teško osnovati tvrtku, stalno se nalaze nova rješenja koja bi taj postupak trebala olakšati, ali Lovrinčević ističe da se malo vodi računa o tome kako tvrtke izlaze s tržišta, odnosno o stečajnom zakonodavstvu, što je za gospodarstvo puno veći problem.

Tako se uz činjenicu da tvrtke bilancama pokazuju imovinu veću nego što je imaju, a zbog stanja u pravosuđu stečajevi traju godinama, na kraju dogodi da se vjerovnici loše ili nikako ne naplate i odlazak neke kompanije s tržišta se zapravo nikada ne dogodi ili se razvlači desetljećima ili pak to država određuje po službenoj dužnosti.

Onda se, podsjeća Lovrinčević, događa da tražimo izvanredna rješenja poput predstečajnih nagodbi ili lex Agrokor, umjesto da imamo stečajni zakon koji rješava takve situacije.

– Pravo je pitanje ima li Hrvatska tržišno gospodarstvo koje doista funkcionira, što je bio jedan od uvjeta ulaska u Europsku uniju. I kako će se kompanije koje posluju na takvom nefunkcionirajućem tržištu nositi s konkurencijom ako Hrvatska uvede euro i jesu li spremne za to. Ili će na kraju kao i svaki put dosada svoje nedostatke rješavati smanjenjem broja radnika i smanjenjem plaća, a zna se što to u konačnici znači za državu – upozorava Lovrinčević.

Zaključuje da bi se na kraju u novoj krizi, a i ona će doći jer gospodarstvo prolazi kroz cikluse, moglo pokazati da se s njome bolje nosi javni nego privatni sektor.