Krivotvoreni slikopis

Jakov Sedlar “prilagodio” iskaz žrtve Jasenovca: Otkrili smo novu podvalu u kontroverznom filmu

Boris Pavelić

Sedlar je film montirao tako da ispadne kao da su Macurinu kuću na Kozari spalili samo četnici, dok je sam Macura svjedočio kako su je palile i ustaše. Kasnije Sedlar koristi dio Macurinog iskaza za potvrdu teze da u Jasenovcu njemu i nije bilo tako loše, ali nije uvršten dio iskaza iz kojeg je jasno da Macura uopće nije bio u logoru



ZAGREB – Poznato krivotvorenje naslovnice »Vjesnika« nije jedina podvala u filmu »Jasenovac – istina« redatelja Jakova Sedlara: on je u svoj kontroverzni slikopis neovlašteno uvrstio i nekorektno montirao iskaz Puljanina Zdravka Macure, koji je kao petogodišnje dijete bio zatočenikom u jasenovačkome logorskom sustavu. Tu su podvalu otkrili pulski povjesničari Igor Šaponja i Igor Jovanović, koji su 2012. snimili iskaz Zdravka Macure, što ga je Sedlar kasnije neovlašteno uvrstio u film.


»U travnju prošle godine nazvao nas je jedan suradnik pokojnog Macure, nakon što je u novinama pročitao da je u Sedlarovu filmu objavljen njegov iskaz«, objasnili su Šaponja i Jovanović za naš list. »Bili smo šokirani, nismo mogli razumjeti kako se to dogodilo. A onda smo shvatili: mi smo Macurin iskaz objavili na internetskim stranicama Istarskog povijesnog društva, pa je ondje bio i javno dostupan. Ali nije nam padalo na pamet da bi ga netko iskoristio i objavio, a da nas barem ne pita za dopuštenje. Odlučili smo reagirati, i kontaktirali riječku odvjetnicu Valentinu Vižintin, koja se bavi autorskim pravima«, dodali su.


Nečasna metoda


Povjesničari Šaponja i Jovanović već duže od desetljeća prikupljaju i snimaju svjedočanstva Istrana koji su preživjeli nacističke logore, ali i druga mučilišta 20. stoljeća. U sklopu toga historiografskog truda snimili su i svjedočanstvo Zdravka Macure. »Upoznali smo ga u Puli, gdje je jako dugo živio. Kontaktirao nas je kao mlade povjesničare, jer je želio modernizirati rad pulskog Saveza antifašističkih boraca, što je i uspio, jer je bio otvoren i nesebično angažiran. Počeli smo surađivati, i kroz tu smo suradnju shvatili da je i Macura civilna žrtva jasenovačkog logora: kao petogodišnje dijete ustaše su ga, s majkom i četvoro braće, odvele s Kozare, pa je dva i pol mjeseca proveo na livadi, na otvorenome, u sustavu logora Jasenovac. Odlučili smo snimiti njegovo svjedočanstvo, i učinili to 2012. godine«, pripovijedaju Šaponja i Jovanović o Macuri, koji je u međuvremenu preminuo.




 


Jakov Sedlar za naš je list potvrdio da se ispričao i iz filma izbacio iskaz Zdravka Macure. »Informacija oko isprike je točna«, potvrdio nam je u pisanoj izjavi, koju ovdje prenosimo: »Materijal u trajanju nešto duljem od jedne minute, a radi se o kratkim izjavama pokojnoga gospodina Macure, dio su »ostavštine« prvoga montažera ovoga filma, također pokojnog Krune Kušeca. Film o Jasenovcu nastajao je više od deset godina, a gospodin Kušec mi je nešto prije svoje smrti rekao da je od nekih svojih prijatelja dobio izjavu jednoga čovjeka koja bi zbog svoje autentičnosti mogla biti dio filma koji smo pripremali. Pokazao mi je izjave i ja sam se složio s njegovim mišljenjem. Nakon montažerove smrti u projekt je ušao novi montažer, koji je u konačnu verziju filma stavio i te kratke izjave. Nisam poznavao gospodina Macuru niti sam znao kako je gospodin Kušec došao do njegovih izjava. Nakon što je izišao film, javili su mi se odvjetnici gospode Jovanovića i Šaponje, objasnivši da nisam imao pravo koristiti te izjave na koje oni imaju autorsko pravo, i koje su dio projekta što su ga oni radili. Naravno, nakon što sam saznao detalje vezane uz autorstvo, ispričao sam se, a izjave gospodina Macure izostavio iz filma«, napisao nam je Sedlar.


Na pitanje kako komentira vjerodostojnost filma nakon što je priznao svoj postupak, Sedlar je odgovorio kako »izjave gospodina Macure ni u kojem slučaju nisu nešto što bi filmu dalo ili oduzelo vjerodostojnost. Uz njega, u prvoj verziji filma, bile su izjave još četiri osobe, koje na sličan način govore o temi filma. Naravno, izjave tih autentičnih svjedoka i dalje su dio filma.«


 


Sedlar, kaže Šaponja, ni jednog časa nije negirao da je Macurino svjedočanstvo uvrstio u film. No usprkos tome, pregovori o nagodbi za izbacivanje tih dijelova iz filma, te o isprici i odšteti, trajali su godinu i pol. Problem se nije svodio samo na činjenicu da redatelj nije molio autore snimka za dopuštenje da ga uvrsti u film – vjerojatno znajući da ga ne bi ni dobio. Štetniji od toga bio je podatak da je Sedlar Macurino svjedočansto u montaži krivotvorio, služeći se tom nečasnom metodom da »potkrijepi« svoje uvjerenje kako u Jasenovcu i nije bilo tako loše.


Četnici i ustaše


»U prvom dijelu filma, u kojemu Macura opisuje početke Drugog svjetskog rata, Sedlar je montirao tako da ispadne kao da su Macurinu kuću na Kozari spalili samo četnici, dok je sam Macura svjedočio kako je zapaljena više puta, i od četnika i od ustaša – ali Sedlaru je iz nekog razloga više odgovarala ona prva, »njegova« verzija«, pripovijedaju Šaponja i Jovanović.


»U nastavku, Sedlar je Macuru koristio u svojoj priči o Crvenom križu u Jasenovcu. Macura jasno govori kako nije bio direktno u logoru, nego na jednoj livadi unutar logorskog sustava, te dodaje da su ih udomili kod jedne obitelji nakon što je netko intervenirao. Macura nije znao tko, pa je pretpostavio da je možda Crveni križ.


No u filmu se ne vidi da je Macura bio izvan logora, nego se njegov iskaz koristi u potvrdu teze da u njemu i nije bilo tako loše. Istodobno, uopće nije uvršten dio iskaza u kojem Macura opisuje uvjete na toj livadi: imao je pet godina, bila je jesen, a oko dva, dva i pol mjeseca bez prestanka su proveli ondje, na otvorenom.


Macura sam kaže da je jesen bila topla, ali noći hladne, pa da njemu, petogodišnjem djetetu, i nije bilo tako ugodno neprekidno boraviti na zemlji. Ispričao je kako ih je majka pokušavala zaštititi i nahraniti. Toalet nisu imali, sve su potrebe obavljali na toj livadi. Ta iskustva bila su prvo čega se Zdravko Macura u životu sjećao. A u film je uvrštena samo ta jedna kratka rečenica koja se može shvatiti kao da je Macura, tobože, bio u logoru«, objasnili su nam Šaponja i Jovanović.


Nova verzija


»Sedlar je naše autorsko djelo zloupotrijebio i isječke montirao izvan izvornoga konteksta, upotrijebivši ga protivno namjeri gospodina Macure i nas, autora snimke. Povrijedio je naša moralna i autorska prava«, zaključuju.


 


Velik je skandal izbio kada je povjesničar Lovro Krnić, u travnju prošle godine na portalu lupiga.com otkrio da je Sedlar u isti taj film uvrstio falsifikat naslovnice »Vjesnika« od 15. svibnja 1945. Krnić je uvjerljivo dokazao kako je ta naslovnica traljavo, ali grubo falsificirana, tako što je glavni naslov – »U Trstu, Istri i Slovenskom primorju uspostavljena naša vojno-pozadinska i građanska vlast« – promijenjen u »Mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava donijela do Zagreba!«. Sedlar je potom tu krivotvorinu uvrstio u film, tvrdeći da je autentična. Branio se neuvjerljivim i polusuvislim tvrdnjama kako je »naslovnicu kupio kod nekih lopova u Beogradu«. Antifašistička liga protiv njega je podnijela kaznenu prijavu, a istinoljubiva kulturna javnost sa zgražanjem pratila aferu. No dogodilo se nije ništa – osim što je Sedlar, prosvjedima usprkos, 31. svibnja prošle godine odlikovan Nagradom grada Zagreba. Hoće li sada, nakon što je u istom filmu dokazana i druga podvala, sve ostati po starom?


 


Nakon godinu i pol pregovaranja, u kojemu je posredovala odvjetnica Vižintin, Šaponja i Jovanović s jedne, te Sedlar s druge strane, potpisali su nagodbu, jednoznačno na Sedlarovu štetu: pristao je platiti odštetu, pismeno se ispričati i izbaciti Macurin iskaz iz filma, te novu verziju dostaviti na sva mjesta na kojima je prikazan. Pismenu ispriku Sedlar je dostavio odvjetnici, a Šaponja i Jovanović dobili su i izmijenjenu verziju filma. Zdravko Macura bar je posmrtno dobio zadovoljštinu.