Živjeti u Zagrebu

ISPOVIJESTI MIGRANATA U Iraku ima novca i nema poreza, ali u Hrvatskoj je nešto važnije – sloboda

Jasmin Klarić

Foto: D. KOVAČEVIĆ

Foto: D. KOVAČEVIĆ

Imala sam plaću od 900 dolara i nikad »ni kune« nisam dala državi, priča Shahla, danas pomoćna kuharica u jednom zagrebačkom restoranu i dodaje, »ali sloboda je bolja od bilo kojeg novca«



ZAGREB Shahla Saber Awla Palani ima 39 godina i dolazi iz Iračkog Kurdistana. Došla je u Zagreb balkanskom izbjegličkom rutom 2016. godine, a azil u Hrvatskoj dobila je prije četiri mjeseca. Na sebi ima zelenkastu tradicionalnu kurdsku haljinu, s mnoštvom ukrasa zlatne boje. “Nije to zlato”, govori entuzijastično, “svo zlato koje sam imala prodala sam da dođem do Europe, do slobode”.


Troje Iračana koji su s njom bili na jučer održanom panelu konferencije “Podrška integraciji državljana trećih zemalja kojima je potrebna zaštita” u organizaciji Vladinog ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina naziva “mojom braćom”, a Hrvatsku “i mojom domovinom”.


Iskustva u Hrvatskoj o kojima oni svi govore uglavnom su obojana pozitivnim tonovima. Shahla je pričala kako joj se znalo dogoditi da joj neki od Hrvata izraze nezadovoljstvo činjenicom da je došla u njihovu zemlju: “A ja im kažem – to je vaš problem, jer vaša Vlada me voli”, prepričava Shala uz zarazni osmijeh i obavezan dodatak da je broj onih koji su je dobro primili značajno, značajno veći.




Aymen Abas, u Iraku novinarka, u Hrvatskoj, u kojoj je od 2014. godine, prevoditeljica za arapski jezik u Crvenom križu, kaže kako ju je u početku znalo pogoditi kad nitko ne bi pored nje sjeo na prazno mjesto u autobusu ili tramvaju, vjerojatno zbog marame koju stalno nosi na glavi. Kaže kako je sad takve stvari ne diraju, navikla se, a uostalom, često se dogodi i da se to mjesto popuni.


“Gledaju me nekad zbog marame čudno i na ulici usred ljeta”, prepričava te dodaje kako je njen stav da se svatko oblači onako kako želi.


Troje od četvero panelista je kazalo, kroz osmijeh, kako ih ljudi nekad gledaju kao da imaju bombu, jedino je 32-godišnji Ahmed Raad Hammoodi al Hamod, koji je iz Iraka otišao u Norvešku, pa onda u Hrvatsku, kazao kako on nije nikad imao takav dojam. “Hrvati znaju Iračane”, uvjeren je Ahmed.


Hussam Fadhel je, pak, student na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Iako ima tek 22 godine, u Iraku je radio kao novinar, a istim poslom se želi baviti i u Hrvatskoj. Jedini je od panelista jučer cijelo vrijeme pričao na hrvatskom jeziku (ostali su govorili engleski, uz pokoju simpatičnu frazu na hrvatskom), kojeg je dugo sam učio. “Najbolji tečaj je – društvo”, kaže očito socijalno nadareni student, dodajući kako je u dvije-tri godine u Hrvatskoj skupio iskustva za – deset godina.


Govoreći o kulturološkim razlikama, Aymen je ukazala na činjenicu da se u Hrvatskoj radi dugo, osam do deset sati dnevno i plaćaju porezi. “Kod nas Vlada samo da novce. Ja sam imala plaću od 900 dolara i nikad ‘ni kune’ nisam dala državi”, priča Shahla, danas pomoćna kuharica u jednom zagrebačkom restoranu i dodaje, “ali sloboda je bolja od bilo kojeg novca, a u Hrvatskoj smo slobodni, u lijepoj zemlji i okruženi dobrim ljudima”.


Foto:D. KOVAČEVIĆ


Foto:D. KOVAČEVIĆ



No, sam proces integracije prepun je problema, ili, kako bi se politički korektno reklo – izazova. Od učenja jezika, pronalaska i trajanja državno plaćenog podstanarskog smještaja, pa do klasičnog hrvatskog izazova – traženja posla. Na sve to se mogu nadodati očekivane zapreke, poput kulturoloških i vjerskih razlika, zatvorenosti i nepovjerenja osobito manjih sredina, ali ima i onih manje očitih – poput neopostojanja statusa zdravstvenih osiguranika.


Naime, kad migranit dobiju međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj, oni postaju građani Hrvatske i imaju, između ostalog, pravo na zdravstvenu zaštitu. Ali – nisu dio sustava zdravstvenog osiguranja. “Radimo s ministarstvom zdravstva da ih se ubaci u sustav CEZIH”, kaže za naš list Danijela Gauba, pomoćnica ravnatelja u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Hrvatska se po dogovoru unutar EU obavezala primiti 1583 migranata kojima je potrebna međunarodna zaštita, a koji su trenutno smješteni u Italiji, Grčkoj ili Turskoj, podsjeća Gauba.


No, dosad ih je primljeno tek 78. Ove godine je plan primiti 150 migranata, a naredne još 100. Dosta optimistično, obzirom da je kraj ove godine udaljen manje od mjesec i po dana? “Da, ali na terenu je ove godine obavljen niz prethodnih razgovora i tečajeva”, kaže Gauba uvjerena da će u Hrvatska do kraja prosinca ipak doći solidan broj migranata koji će krenuti u integraciju u hrvatsko društvo.