Foto S. Drechsler
Priznaje se, ipak, kako dvostupni sustav ne daje željene rezultate pa će umirovljenici moći birati hoće li im u trenutku umirovljenja biti isplativiji povratak u javni sustav ili sustav generacijske solidarnosti
U periodu od 1981. do 2014. godine, ističe MOR, trideset zemalja je u cijelosti ili djelomično privatiziralo svoje javne mirovinske sustave – po četrnaest zemalja Latinske Amerike i Europe te dvije u Africi. Provođene reforme mnogi su osporavali, pa i sam MOR koji zastupa mišljenje da mirovinski sustavi trebaju biti usmjereni osiguranju sigurnosti u starosti, što je, kako se navodi u studiji, suprotno prevladavajućem cilju Svjetske banke koji govori o podržavanju gospodarskog rasta i smanjenju fiskalnih pritisaka. No, reforme su se zbile, a ogledni primjer bio je Čile 1981. godine s potpunom privatizacijom mirovinskog sustava. Nakon njega krug zemalja se širio, ali mnoge su nakon nekog vremena procese obrnule. Tako je do ove godine 18 zemalja reformiralo svoje privatizirane mirovinske sustave te ih je dio ponovo vratio pod okrilje javnog sustava. Drugim riječima, »pod nagomilanim dokazima negativnih društvenih i gospodarskih utjecaja« 60 posto država koje su privatizirale svoje obavezne javne mirovinske sustave krenule su u obrnutom smjeru.
Fiskalni pritisci
Razlozi za tu promjenu razmišljanja su višestruki i kreću se od visokih fiskalnih i administrativnih troškova pa sve do nepredvidivosti mirovinskih primanja zbog rizika tržišta kapitala do problema nejednakosti, navodi se u studiji. Podsjeća se i kako je potpuna ili djelomična privatizacija imala visoke i često podcijenjene troškove prijelaza koji su stvorili velike fiskalne pritiske. U studiji se to ne navodi, ali o čemu je riječ svjedoči i domaći podatak prema kojem godišnje za isplatu mirovina nedostaje 17 milijardi kuna u proračunu, a od tog iznosa 6,5 milijardi otpada na tranzicijski trošak, odnosno trošak prijelaza na dvostupni sustav, dok povlaštene mirovine koštaju 5,5 milijardi kuna, a preostalih pet milijardi je »stvarni gubitak«.
Reforma mirovinskog sustava, odnosno njegova djelomična ili potpuna privatizacija u mnogim je zemljama u kojima je provedena predstavljena kao učinkovito rješenje za problem starenja populacije, odnosno osiguranja održivosti mirovinskog sustava. MOR ističe kako ni jedna napredna industrijska demokratska zemlja svoj javni mirovinski sustav nije zamijenila privatnim. No, u zemljama u razvoju privatizacija je predstavljena kao rješenje, a velika očekivanja nisu ispunjena.
MOR ukazuje i da je mirovinska privatizacija rizik kretanja na financijskim tržištima prebacila na pojedinca, a iako je privatni sektor trebao poboljšati upravljanje prikupljenim sredstvima od doprinosa, dogodilo se suprotno te je upravljanje oslabilo. Privatizacija ili djelomična privatizacija mirovinskih sustava uklonila je mogućnost sudjelovanja radnika u upravljanju, stvorene su velike razlike u dohotku pri čemu su žene najviše izgubile, smanjenja je pokrivenost mirovina, odnosno u mnogim slučajevima preporuka prema kojoj bi mirovina trebala iznositi najmanje 40 posto nekadašnjih radnikovih primanja nije ispunjena. Naime, MOR-ova Konvencija 102 o najnižim standardima socijalne sigurnosti, ratificirana i u Hrvatskoj, kaže da starosna primanja trebaju biti na razini najmanje 40 posto referentne plaće nekadašnjeg radnika nakon 30 godina radnog staža. Među promatranim zemljama centra i istoka Europe Hrvatska je jedina zemlja u kojoj je ta stopa zamjene niža i, prema podacima koje je objavio MOR, iznosi 37 posto. Istodobno u Bugarskoj i Estoniji iznosi 45 posto, Slovačkoj 62, Rumunjskoj 66 posto.
Bez dijaloga
Nadalje, MOR, upozorava i kako su u mnogim slučajevima privatizacije ili djelomične privatizacije mirovinskog sustava, regulatorne i nadzorne funkcije dobile iste gospodarske skupine koje su i odgovorne za upravljanje mirovinskim fondovima što predstavlja ozbiljan sukob interesa. Osim toga, ukazuje se i na koncentraciju privatne industrije osiguranja, ali i na činjenicu da su mirovinske refome u većini zemalja u razvoju imale ograničene učinke na tržišta kapitala i rast. Stoga i ne čudi da je većina zemalja okrenula leđa privatizaciji mirovinskog sustava nakon financijske krize prije deset godina. Naime, upravo je velika financijska kriza pokazala nedostatke privatizacije koje je valjalo ispraviti.
Studija Međunarodne organizacije rada objavljena je u jeku rasprava o drugoj mirovinskoj reformi u Hrvatskoj u posljednje četiri godine. Ovaj tjedan Sabor je tankom većinom prihvatio paket mirovinskih zakona u prvom čitanju. Za razliku od, primjerice, Poljske ili Mađarske koje su okrenula leđa privatnom mirovinskom partnetstvu, Hrvatska ne ide u tom smjeru. Premda, planiranim izmjenama, priznaje kako dvostupni sustav ne daje, odnosno neće davati željene rezultate pa bi svi budući umirovljenici mogli birati hoće li im u trenutku umirovljenja biti isplativiji povratak u javni sustav, odnosno sustav generacijske solidarnosti. Istodobno, plan je u godinama pred nama jačati izdvajanja za drugi stup kapitalizirane štednje i daljnje slabljenje sustava generacijske solidarnosti. No, to je samo dio reformskog paketa kojeg je vlada priredila bez ozbiljne javne rasprave. A upravo je i nedostatak socijalnog dijaloga jedna od dodirnih točaka svih mirovinskih reformi kojima se u najnovijoj studiji bavi MOR.