Lujo Soldić

HEROJ OBRANE VUKOVARA Htio bih da se priča o stradanjima konačno pokrene u smjeru budućnosti

Edi Prodan

Foto Silvano Ježina

Foto Silvano Ježina

U ljeto 1991., dok je plovio iz Marseillesa prema Lorientu, do prekaljenog pomorca, rodom Slavonca, počele su stizati loše vijesti o ratu u Slavoniji gdje mu je bila obitelj, prijatelji, srce... Odmah se iskrcao i krenuo na ratište. U srbijanskom zatočeništvu proveo je više od devet mjeseci i taj pakao nikada neće zaboraviti



Vjerujte mi, samo sam silno htio – zaplakati. U srbijanskom sam zatočeništvu proveo više od devet mjeseci, no nikad i nikako nisam mogao, mada sam to silno želio, plačem osloboditi dušu. Onako – do sita se naplakati. Nije išlo. Oko je čitavo to vrijeme patnji, poniženja, stravičnih batinanja, prijetnji smrću ostalo – suho.


Lujo Soldić ugledni je stanovnik Kostrene. Štoviše, on je i općinski vijećnik koji svojim iskustvom i radom želi pomoći napretku te male, ali poprilično dinamične općine. Iako to mnogi ne znaju, Soldić je jedan od onih nenametljivih, možda i pretjerano tihih, samozatajnih, hrvatskih heroja. Ljudi koji su svojom hrabrošću omogućili hrvatsku slobodu. Finale naše nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Moskvi, članstvo Hrvatske u EU-u, njezinu prepoznatljivost na turističkoj karti svijeta pa i koliko god bili kronično nezadovoljni i nezahvalni, poprilično miran i sređen život golemoj većini hrvatskih građana. Lujo Soldić, danas ugledni Kostrenjan, rođeni Vukovarac, jedan je od onih nesebičnih hrvatskih ljudi kojih se sjetimo uglavnom o – prigodama. S obzirom na jedan od najvažnijih segmenata njegovog slojevitog života, sjetimo ga se u tjednu kad se obilježava godišnjica vukovarske tragedije. Ne pada – okupacije najistočnijeg hrvatskog grada.


Kuća na Mitnici


– Mi smo vam Soldići podrijetlom Dalmatinci iz Satrića nedaleko Sinja. Moje je otac Slavko put Slavonije krenuo ne kao većina iza Drugog svjetskog rata, ne, na to su se on i moja prerano umrla majka Iva, ona je pak bila iz Novih Sela kod Blata na Cetini, odlučili ranih pedesetih godina prošlog stoljeća pa sam se tako i ja 1955. godine rodio u Vukovaru. A je, bilo je u tom dijelu Slavonije mnogo Dalmatinaca baš kao i Hercegovaca. Pa i obitelj moje supruge Dubravke, kojoj je pak djevojačko prezime bilo Kovač, dolazila je iz Posušja. Dolje kamen i neimaština, gore plodna slavonska zemlja – sjeća se djetinjstva, vrlo nesputanog i ugodnog Lujo Soldić.




I ma koliko su Soldići svoju egzistenciju pronašli u mirnoj Slavoniji, iz Luje nemir i vječna potraga za novim krajevima nisu mogli van.


– Divna je Slavonija, no ja sam htio biti – pomorac. I to ne onaj iz hira, da se u nekoliko godina vidi svijeta, zaradi novac pa natrag kući. Ne, htio sam biti baš pravi pomorac tako da sam odmah nakon završetka osnovne škole krenuo put Bakra i njegove Pomorske škole – sjeća se Soldić ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. I, kako će se mnogo kasnije pokazati, odabirom škole dodirnuo je na neki način sudbinu samu.


Foto Silvano Ježina


Foto Silvano Ježina



– Koliko se sjećam, Lujo je prvi ukrcaj na brod imao odmah nakon mature, čini mi se 1975. godine. Vjenčali smo se kasnije, 1980. godine, ubrzo smo dobili i dva sina, blizance – sjeća se njihove mladosti Dubravka Soldić, danas zaposlenica Stanice za tehnički pregled Škurinje.


Nastavio je Lujo »tući more« i osamdesetih godina. Uostalom, trebalo se skućiti, djeca su rasla. Gradili su kuću u Vukovaru, na Mitnici u koju su uselili, ironije li, 1989. godine. Veselje veliko, ali na ulicama inače mirnog, otmjenog Vukovara koji su karakterizirale zanimljive barokne građevine, širina i moć Dunava, velik broj radnika, parkovi i sva ona mjesta na kojima se ljudi vole proveseliti, počela se kotrljati – nelagoda. Granica je bila jako blizu, a iza nje, iza paravana »antibirokratske« ili »jogurt« revolucije počele su se kotrljati prijetnje svima koji nisu razmišljali poput Vožda.


– Ma Vukovar vam je bio jedan divan, miran i sređeni grad. Kao i obližnji Vinkovci, temperamentni i dinamični, uvijek prkosno domoljubni. Osijek je pak bio poprilično veliki grad što donosi i drugačiju organizaciju života, tako da se u našem, istočnoslavonskom dijelu Hrvatske nekako najbolje živjelo upravo na području Vukovara i svih oko njega nanizanih mjesta – sjeća se Soldić, koji je i nakon useljenja u novu kuću nastavio ploviti. Dolazile su polako i prijelomne godine, pa tako i ljeto 1991.


Ljeto 1991.


– Ukrcao sam se na brod. Plovili smo iz Marseillesa prema Lorientu, luci na krajnjem zapadu Francuske. Počele su do mene stizati loše vijesti. Rat. Iskrcao sam se, avionom do Pariza, pa u Trst. Kasnije do Zagreba. Nisam, dakako da nisam morao. Pa bio sam već prekaljeni pomorac s petnaestak godina staža. Tko bi me što pitao?! Ali, molim vas – familija u Slavoniji, svi prijatelji i srce, sve je bilo u tom vukovarskom kraju – ponosno i danas prepun emocija priča svoju ratnu odiseju. Dolaskom u Bogdanovce, ne može dalje. Otac mu je u Vukovaru – majka Iva je umrla još davno, čim je završio bakarsku Pomorsku školu – pa iz tog mjesta kreće u bitku za slobodu. Prije toga, obitelj smješta u Crikvenicu, kod divne, nesebične obitelji Olge i Darka Blašković. Pozdravlja se i s još nekolicinom dragovoljaca s kvarnerskog područja vraća se na istok Hrvatske.


Ali, ma koliko poslovice tvrdile da boj bije srce u junaka, novofašistički juriši s istoka imaju moć, imaju – oružje. Vrlo se brzo ruše snovi, posebno prvih dana listopada kad se slamaju obližnji, susjedni Marinci. A Bogdanovci, jedno od najžilavijih i apsolutno najhrabrijih hrvatskih uporišta ostaju u – okruženju.


– Nije nas bilo mnogo. Bili smo odlučni, bili smo beskompromisni, ali, ma kakve da su bajke o nama ispredali četnici, bilo je u tome na neki njihov čudan način izrečenih i pohvala, bilo nas je svega 200, ma najviše 250. Nismo se dali, ali…Ali svakog ih je dana bilo – sve manje. A tenkovi su dolazili sve bliže. I počeli rušiti sve pred sobom.

– Bilo je silno hrabrih mojih dragih suboraca koji su na to ratište stigli iz svih hrvatskih krajeva. Neki i na samom pragu punoljetnosti, tu su dakako ostali i svi domaći dečki. Neće nikad iz mojih misli nestati Željko Antić koji je zadnje dane slobode Bogdanovaca dočekao teško ranjen, ma nitko od divnih ljudi, domaćih ili onih koji su nam došli u pomoć, neće nikad nestati iz mojih misli – sjetno, uglavnom oborenog pogleda i znatno tišeg glasa sjeća se Soldić svega onog što je prethodilo najgorih desetak mjeseci njegova života. Sve je bilo blokirano, minirano, pod stalnom neprijateljskom vatrom. Ali – izbora nije bilo, pokušaj proboja, istina poprilično samoubilačkog karaktera, ali ipak pokušaj dohvaćanja slobode.


– Pokušao sam se orijentirati uz pomoć dalekovoda činilo mi se da je tako najtočnije.


Ali gdje god da je kročio – neprijatelji. Marinci su bili okupirani, Bršadin je i prije bio nastanjen Srbima, Petrovci također. Gdje god je krenuo – prolaza nije bilo. Gladan i žedan. Umoran, iscrpljen, iznuren. Sam. NapuštaIa ga je i sposobnost racionalnog rasuđivanja. Skoro je sam sebi htio narediti samoubilački juriš.


Foto Silvano Ježina


Foto Silvano Ježina



– Žeđ. Nikad neću zaboraviti koliko sam tih dana i noći, od 11. do 13. studenoga bio žedan. Lizao sam, doslovno, u zoru rosu s listova kukuruza – sjeća se Soldić.


Ali to je bilo malo, ništa, kap u moru kako bi Lujini pomorci to već upravo tako to znali pojasniti. I nije se moglo više. Četnici. Ugledali su ga između ekonomije Henrikovci i Marinaca. Opkolili ga, krenuli tući, mlatiti. Bez milosti. I taman kad bi netko razboritiji nakratko prekinuo iživljavanje, stigao bi novi pripiti domaći ili uvozni četnik te se kundakom krenuo na Luji osvećivati za nekog poginulog suborca.


– Nisam imao pojma koliku bol čovjek može izdržati. Ne, ne bih nikako htio da itko više ikad osjeti žestoki udarac kundaka u lice, ali da to stravično boli – boli. Kao i udarci pendreka s kojim oni koji to znaju čovjeku nanose neopisive bol. Posebno kad se udara na već plavo, krvlju podliveno mjesto. Ni samom mu nije jasno kako je sve to preživio. U tom suludom, neciviliziranom, pa da baš – fašističkom iživljavanju najprije je bio sam.


A onda su mu pridodali još i Ivana Pavlovića koji im je u ruke pao na korak do Vuke.


– Mislio sam da batine od onih koje sam ja dobivao ne mogu biti veće. A onda sam gledao što rade Ivanu…


Iz Petrovaca su ih »kampanjolom« prebacili do Šida. Putem su ih najprije htjeli ubiti te gurnuti u kraj, ali sudbina im je namijenila – još patnje.


– U Šidu i Sremskoj Mitrovici imali smo posebne »odbore za doček«. Tuklo nas je i staro i mlado, pljuvali su po nama. Znate, mi smo bili prethodnica, za nama su branitelji Vukovara koji je izdržao tjedan duže od Bogdanovaca, tek imali doći. Pa je »spektakl« iživljavanja bio veći. Bacili su nas na kraju, nas dvojicu u pripremljene kaznionice, površine po prilici 30 puta 6 metara. Svakog u jednu. Kad su stigli preživjeli Vukovarci u tim nas je sobama bilo više od – 150!


Pokazuje nam Dubravka Soldić originalni karton, bolje rečeno formular koji je dobila od Crvenog križa. Vijest da je njezin Lujo ipak živ. Tuga je zahvaljujući tome ipak malo odškrinula vrata nadi. Pokazuje nam i naslovnice hrvatskih dnevnih listova. Na jednoj iz veljače 1992. godine njezini sinovi i nećakinja koji od međunarodnih vlasti traže da im vrate očeve iz zarobljeništva.


I dogodilo se ipak. Kad su polako svi već počeli gubiti nadu. Stigao je 14. kolovoza 1992. godine. Toplo, ljetno slavonsko popodne konačno je u Nemetinu otvorilo vrata najvećoj razmjeni zarobljenika u toj fazi rata. Lujo Soldić se nakon stravične torture vratio – kući.


– Nekako se stalno ponavljamo, a ja bih htio da se priča o našim stradanjima konačno pokrene u smjeru koji se zove budućnost. Nema smisla da se nas branitelje u jednoj velikoj mjeri u današnjem hrvatskom društvu tretira kao – negativce. Kao ljude koji dobivaju nešto što ih ne pripada. Znate i sami, pa i mediji baš to jako često potenciraju, ne predstavljaju braniteljsku populaciju oni koji su zbog tko zna čega devijantno iskoristili svoj braniteljski status. To ne da je manjina, to su promili. Ali ne – javnosti se putem medija servira generalizacija kako su baš svi branitelji probisvijeti koji uzimaju hrvatskom društvu ono što ih ne pripada – rezigniran je Soldić.


I opet, da bi zatomio bijes kojim ne želi opterećivati suprugu, djecu, nevjeste, unuke – pogled upire prema podu.


Vrata istine


– Svi mi koji smo prošli tu patnju i bol moramo ostati glas onih kojih nema, onih koji su svoje živote, svoju krv utkali u našu slobodu. A čini mi se da ih se nedovoljno sjećamo, njih i njihove žrtve. Ne, ne želim da danas živimo kroz mržnju prema bilo kome, ali jednako tako ne želim ni da damo oprost bilo kome. Svaki zločin kao i svaka žrtva imaju svoje ime. Kad svi zločini dođu pred vrata istine, bit će mnogo bolje. Baš svima.


A mi se također ponekad pitamo – čemu ovakvi tekstovi. Korak naprijed, nazad dva. Prebire se po memoriji, po zločinima, po zlostavljanju, a nikako da hrvatska službena politika ne zauzme jedini mogući stav. Gdje je razlika?! Jer baš kao što se s iskrenim pijetetom i dan danas doživljavamo nacističke logore smrti, Dachau ili Auschwitz, i baš kao što zločine iz tog vremena pripisujemo zločincima koji su ih počinili, kad stignemo na teritorij Domovinskog rata – šutnja. Pa tako sve više šute i sve stariji, nemoćniji i malobrojniji branitelji, heroji hrvatskog oslobodilačkog rata.


Naprosto, pa i zbog Srbije same i njezinih časnih stanovnika, netko bi konačno morao od njih zatražiti ispriku i pokajanje. Katarza kakvu su doživjeli Njemačka i njezin narod nakon 1945. godine tako je potrebna i Srbiji. Jer, prema svemu doživljenom i dokumentiranom – Mitrovica, Stajićevo, Niš samo su »najpoznatiji« od niza koji čini dvadesetak logora kroz koje je prošlo oko 30 tisuća hrvatskih branitelja. Među njima više od deset posto žena čak i negdje tristotinjak – maloljetnika.


Kad povijest s obje strane Drine konačno sve te logore dovede u svojevrsnu ravan s nacističkim logorima i kad se okupatoru konačno kaže kako je nasilno osvajao, baš poput onih koji su na balkanske prostore dolazili u Drugom ratu, e tek će se tada otvoriti – vrata miru. Lujinom miru i miru svih onih njegovih mrtvih i živih suboraca. I konačno omogućiti suzi krenuti niz njegovo oko. Najprije lagano se skupljajući na zjenici, da bi se nekoliko trenutaka potom krupne suze počele kotrljati njegovim licem. Glasni plač će tek tada, konačno i u cjelosti osloboditi njegovu i dan danas, 26 godina nakon što je prošao nemetinsku crtu slobode, u boli zarobljenu dušu.