Riječki branitelj

Emil Pernar, svjedok vremena: Srpski vojnici pred mojim očima su ubili logoraša iz Vukovara

Andrej Petrak

Danas slavi novo rođenje, 25 godina od spasonosne razmjene »svi za sve« – Emil Pernar   / snimio S. JEŽINA

Danas slavi novo rođenje, 25 godina od spasonosne razmjene »svi za sve« – Emil Pernar / snimio S. JEŽINA

Za Vukovarca ubijenog batinama pred Pernarovim očima nitko nije odgovarao. »Bio sam svjestan da postoji velika šansa da ne preživim torture kojima sam bio izložen. Kad je nakon 15 dana u logoru pred mojim očima ubijen vukovarski branitelj u kasnim tridesetim godinama, shvatio sam da mi život, kao ni ostalima, ne vrijedi puno. Ma nije vrijedio ništa. A tog su čovjeka doslovno zatukli«



»Od strašnih batina koje sam dobivao, ponekad sam mislio da se neću izvući. Bio sam svjestan da postoji velika šansa da ne preživim torture kojima sam bio izložen. Kad je nakon 15 dana u logoru pred mojim očima ubijen vukovarski branitelj u kasnim tridesetim godinama, shvatio sam da mi život, kao ni ostalima, ne vrijedi puno. Ma nije vrijedio ništa. A tog su čovjeka doslovno zatukli. Ubili su ga batinama. Udarali su ga pendrecima, čizmama, šipkama. U nekih pet minuta izdahnuo je pred nama. Gledali smo, ja s možda dvadesetak metara, što mu se događa, ali nismo mu mogli nikako pomoći«, kaže Emil Pernar, Riječanin koji je zarobljen noću s 18. na 19. studenog 1991. godine u padu Vukovara. Bio je pripadnik Tigrova, 1. gardijske brigade, 23-godišnjak koji je tek kretao u ozbiljan život.



Loše i izmučeno, poput svojih suboraca, izgledao je prilikom razmjene Riječanin Emil Pernar. Njegovoj majci Marici i bratu Elvisu, koji su ga došli dočekati, samo su oči i usta i dalje bili Emilovi. Bio je ošišan na nulu, u dronjcima umjesto odjeće, bolesno mršav. Nije to bio Emil kakvog su poznavali, ali to je u tom trenutku bilo najmanje važno. Vratio im se i uslišao sve molitve majke Marice, i to dan prije Vele Gospe.



Premlaćivanje




Umjesto izazova koji nose te godine, morao se suočiti s izazovom preživljavanja. Postao je, naime, zatočenik srpskih koncentracijskih logora. Na jučerašnji dan, kad je navršeno 25 godina od oslobađanja hrvatskih zarobljenika koji su nakon okupacije Vukovara u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica proveli gotovo 300 dana, prisjeća se dijela onoga što je preživio.


– Ne ponovilo se. Bilo je strašno. U Stajićevu kraj Zrenjanina, gdje smo bili do Božića 91., bilo nas je oko dvije, tri tisuće. Sjećam se premlaćivanja i tog osjećaja bespomoćnosti. Njihovim rezervistima i vojnoj policiji bili smo prepušteni na milost i nemilost i ne možeš ništa napraviti. Bili smo u štalama, počela je i zima, smrzavali smo se. I u Sremskoj Mitrovici je bilo užasno – kaže Pernar.


Svake godine, 14. kolovoza, kad se obilježava dan razmjene u Nemetinu i puštanja na slobodu, Pernar se prisjeća oba logora i trauma koje je tamo doživio. Još uvijek osjeća posljedice zlostavljanja. I fizičke, i psihičke.


– Kao posljedica premlaćivanja bole me noge, leđa, imam glavobolje. Ponekad su mi potrebne tablete za smirenje. Iako to pokušavam izbjeći, ima situacija kad ih je najbolje popiti. Trudim se što manje ih uzimati, ali kad su mi potrebne, uzmem – kaže Pernar.


Njegovi suborci i zarobljenici srpskih koncentracijskih logora potvrdili su nam kako je Emil Pernar bio toliko premlaćivan da su ga u deki i potpuno onesviještenog vraćali s tih tortura. On kaže da rane koje je zadobio od brojnih premlaćivanja tijekom boravka u logorima uopće nisu bile sanirane. I zato su posljedice danas velike.


– Ma tukli su me čime su stigli: rukama, čizmama, palicama. I životinje imaju bolji tretman nego što smo mi imali. Prvih desetak dana nismo ništa jeli, eventualno deci vode dnevno – kaže Pernar koji je u 300 dana smanjio kilažu napola: s više od 90 kilograma pao je na 50.


Sam Pernar ne može vjerovati da za Vukovarca ubijenog batinama pred njegovim očima nitko nije odgovarao. Iako su i on i mnogi naši zarobljenici vidjeli lica nasilnika koji su to napravili, nitko za to nije odgovarao.


– Bojim se da nikada ni neće odgovarati. A kako i bi, kad nikada nisam imao prilike nikome ni reći da sam bio svjedok tog ubojstva – kaže Pernar. Sada je skoro 50-godišnjak koji danas slavi novo rođenje i pola života: 25. rođendan od spasonosne razmjene »svi za sve«.



Najviše je zatočenika dopremljeno u koncentracijske logore na tlu Srbije nakon okupacije Vukovara u studenom 1991. godine. Najveći i najzloglasniji takvi logori bili su u Sremskoj Mitrovici i Stajićevu nadomak Zrenjanina. Zarobljenici s dubrovačkog bojišta bili su zatočeni u logorima u Bileći u Bosni i Hercegovini, te Morinju u Crnoj Gori.



U zagrljaju majke


Hrvatski branitelj Emil Pernar iz Rijeke našao se u zagrljaju svoje majke Marice 14. kolovoza 1992. godine na osječkom Trgu Ante Starčevića, nakon devet užasnih mjeseci torture koju je prošao u srpskim logorima. Tog dana našao se konačno na slobodi, zajedno s ostalim hrvatskim vojnicima, uglavnom vukovarskim borcima, zahvaljujući razmjeni zarobljenika, dogovorenoj sa srpskom stranom. Razmjena je dogovorena na području između Nemetina i Sarvaša, kranjih točaka slobodnog i okupiranog hrvatskog teritorija, nedaleko od Osijeka. Četiri vojnika odbila su razmjenu te su vraćena u Srbiju, a s naše strane na mjesto razmjene dovezeno je 406 zarobljenih Srba, od kojih je čak 156 odbilo ići u Srbiju te su ostali u hrvatskim zatvorima.


Pored Emila Pernara, iz zarobljeništva su se vratili i Dražen Mršić iz Rijeke te Berislav Margetić i Anton Mihaljić iz Kraljevice. Svi živi, ali koliko su u tom trenutku bili zdravi, tek se trebalo utvrditi. Iz Osijeka su, nakon zadržavanja u Virovitici upućeni u Zagreb na preglede, kontrolu zdravstvenog stanja, liječenje i oporavak. Nakon toga su konačno bili pušteni svojim kućama. Mada, pisao je tad u Novom listu ratni reporter, a sada glavni urednik Edi Prodan, čim su prešli iz Bijelog Brda i Sarvaša do Nemetina pa Osijeka, oni su bili kod kuće.


– Osječki centralni trg bio je prepun ljudi. Konačno slobodnih boraca, rodbine, prijatelja, ljudi koji su jednostavno došli pozdraviti svoje heroje. Jer, izdržati torturu srpskih zatvora doista je herojstvo. Svi su užasno izgladnjela izgleda, pomalo bolećive bljedoće, puni modrica. Dok pričaju, ruke im se tresu. Nervoza i strah koji ne mogu proći u trenutku. Vratili su se, ostali su živi, a još je ujutro tog 14. kolovoza sve bilo nekako neugodno, neizvjesno – izvještavao je iz Osijeka Edi Prodan.


Tog 14. kolovoza za razmjenu je planiran veći broj ljudi, među kojima je trebalo biti i 13 slavonskih diverzanata koji su bili u somborskom zatvoru, 15 boraca s dubrovačkog područja te dvadesetak zarobljenih Hrvata u logorima u Manjači i Kninu, no oni tad nisu stigli. Oslobođene branitelje na razmjeni dočekali su dr. Vesna Bosanac, grof Jakob Eltz Vukovarski, tada novoizabrani saborski zastupnik Vukovaraca, te Branimir Glavaš, tada u svojstvu predsjednika osječkog Izvršnog vijeća.



27. ožujka 1992. u Nemetinu – razmijenjen 381 hrvatski zarobljenik


22. svibnja 1992. u Lipovcu iz zatočeništva oslobođeno 288 hrvatskih vojnika


14. kolovoza 1992. u Nemetinu – oslobođeno 714 hrvatskih branitelja



»Svi za sve«


U petak 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu je razmijenjeno 714 hrvatskih državljana, zatočenika srpskih koncentracijskih logora. U spomen na taj je događaj Hrvatski sabor 26. ožujka 2010. godine proglasio Dan sjećanja na zatočenika neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata. Razmjenu u Nemetinu po principu »svi za sve« hrvatska i srpska strana dogovorile su na pregovorima u Budimpešti. Bila je to najveća razmjena, odnosno oslobađanje zatočenih hrvatskih vojnika i civila iz koncentracijskih logora na teritoriju Srbije, tada dijelu Savezne Republike Jugoslavije.


I prije toga organizirane su dvije velike razmjene. Prva je bila 27. ožujka 1992. godine, također u Nemetinu, kada je razmijenjen 381 hrvatski zarobljenik za 40 srpskih, a druga 22. svibnja 1992. kada je u Lipovcu iz zatočeništva oslobođeno 288 hrvatskih vojnika.


Predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Danijel Rehak na komemoraciji u Vukovaru, održanoj u ponedjeljak, ustvrdio je da je u logorima bilo oko 30.000 osoba, ali da Hrvatska danas priznaje da je u logorima bilo nešto više od 7.600 logoraša. Iz logora s teritorija Srbije razmijenjeno je 7.666 zatočenika. Zatočenici su u logorima ispitivani, maltretirani, mučeni, ponižavani, a neki od njih, brojke sežu do 300, su i ubijeni, dok ih se više stotina još vodi na popisima nestalih.


Zbog zločina počinjenih nad logorašima koji su bili u Srbiji još nitko nije odgovarao. U ljeto prošle godine Hrvatska je uspjela ugraditi u pregovaračka stajališta za Poglavlje 23 pristupnih pregovora Srbije za članstvo u Europskoj uniji prijelazno mjerilo prema kojem Srbiju ima obvezu osigurati prava žrtava i pristup prvosuđu bez diskriminacije, što znači da bi svatko tko je bio u logorima imao pravo sudski zatražiti odštetu.


U slučaju zločina počinjenih u logoru Morinj kroz koji su prošle najmanje 292 osobe, a dvije su ubijene, na suđenju završenom 2014. godine, u Crnoj Gori je na četiri godine zatvora osuđen Ivo Menzalin, na po tri godine Špiro Lučić i Boro Gligić, a Ivo Gojnić na dvije godine. Zapovjednik logora Mlađen Govedarica je oslobođen, a Hrvatsko društvo logoraša srpskih i crnogorskih koncentracijskih logora Dubrovačko-neretvanske županije ocijenilo je suđenje farsom.


Danijel Rehak je na komemoraciji naveo da su hrvatski građani bili zatočeni u sedamdesetak logora u Srbiji i okupiranim dijelovima Hrvatske, a unatoč odmaku od 25 godina nisu uspjeli ostvariti niz svojih zahtjeva. Rehak nema informacija o zahtjevima logoraša za isplatu odštete, a niti podnesene kaznene prijave ne daju rezultate. Požalio se i na odnos Hrvatske prema logorašima i njihovim stradanjima.


– Hrvatske državne institucije nemaju interesa da nam pomognu, a mi to kao amateri ne možemo. Učinili smo što smo mogli i došli do zida. U isto vrijeme u Srbiji ne žele priznati da su odvodili hrvatske građane, zatvarali ih i batinali – kazao je Rehak.