U narednih sedam godina mi ćemo na raspolaganju imati oko 350 milijuna eura godišnje. To znači da svake godine možemo u svaku od 600 općina investirati pola milijuna eura. To je ogroman novac. Bojim se da na taj izazov nećemo znati odgovoriti
Koje bi posljedice u poljoprivrednom sektoru Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije imalo potpuno fokusiranje na ekološku poljoprivrednu proizvodnju?
Na ovo pitanje pokušava odgovoriti opsežna studija koju je naručio hrvatski ured njemačke zaklade Heinrich Böll Stiftung, a izradio magistar ekološke poljoprivrede i doktor znanosti zaštite okoliša Darko Znaor u koautorstvu sa Sethom Landauom i Sonjom Karoglan Todorović.
Troje autora, uz pomoć priznatih poljoprivrednih stručnjaka iz navedenih zemalja, tri godine izrađivali su studiju pod nazivom »Seeds of change« (Sjeme promjene), da bi je početkom tjedna počeli predstavljati zainteresiranoj javnosti u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Podgorici. S doktorom Znaorom razgovarali smo o zaključcima ovog istraživanja, kao i o stanju u kojem se nalazi poljoprivreda u zemljama regije. Na samom početku razgovora primijetili smo kako nam se potpuni prelazak na ekološki način poljoprivredne proizvodnje čini kao potpuna utopija. Da i ne, odgovara na ovu primjedbu doktor Znaor pa pojašnjava:
– Mi smo toga potpuno svjesni, ali kroz posljednjih deset godina prosječna stopa rasta pod eko-površinama u Hrvatskoj iznosila je 35 posto na godinu. Hipotetski, ako bi se takva stopa rasta nastavila mi bismo vrlo brzo, kroz petnaestak godina, imali kompletnu obradivu površinu pod eko-proizvodnjom. Tržište za ekološki uzgojenu hranu raste, a raste i svijest ljudi o ekološkoj proizvodnji. U svakom slučaju, u pitanju je poljoprivreda budućnosti.
Istraživanje koje ste proveli trajalo je tri, gotovo četiri godine. Recite nam nešto o njegovim polazišnim točkama. U kakvom stanju su poljoprivrede zemalja kojima ste se u istraživanju bavili?
– Jedan od razloga zbog kojih smo krenuli u izradu ove studije jest taj što poljoprivreda ne dobiva dovoljno pozornosti. Ocjenjivali smo razinu proizvodnje u scenariju potpunog preusmjerenja na eko-poljoprivredu, doprinos bruto nacionalnom dohotku, posljedicu za stanje okoliša i zaposlenost. Prvi problem s kojim smo se suočili u sve četiri zemlje – u Hrvatskoj je to bio nešto manji problem – jest dostupnost i pouzdanost ulaznih podataka. To je strašno opsežna studija za koju treba veliki broj podataka. Dio podataka nije bio na raspolaganju, jer poljoprivreda u sve četiri zemlje još je uvijek na raskrižjima i nije sasvim sigurno u kojem bi smjeru ova gospodarska grana trebala ići. Jako je puno vrludanja u smislu strategija i politika. Hrvatska je tu u specifičnom položaju. U razdoblju u kojem smo radili studiju zemlja je već bila poodmakla u pregovorima s Europskom unijom, a danas je njezina članica. Hrvatska poljoprivreda stoga mora ocrtavati zadaće zajedničke poljoprivredne politike Europske unije. U istraživanju nam je bila zanimljiva razina ekologizacije u četiri zemlje regije, zamah ekološke poljoprivrede i općenito smjer u kojem ide poljoprivreda u ovim zemljama. Iz naših istraživanja razvidno je da Hrvatska troši daleko više pesticida i mineralnih gnojiva od Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, gdje govorimo uglavnom o ekstenzivnoj proizvodnji, osim u području Vojvodine, Posavine i nekih plodnih dolina u Crnoj Gori. Istraživanje je pokazalo da poljoprivreda u regiji proizvodi dovoljno hrane da bi, hipotetski govoreći, mogla sama sebe hraniti. Unatoč tome, bilježimo ogroman uvoz hrane u sve četiri zemlje, u čemu prednjači Hrvatska.
Malo izvoza
Zašto toliko uvozimo i što se zbiva s hranom koju sami proizvedemo? Potrošimo li sve što proizvedemo?
– Vrlo malo je izvoza iz sve četiri zemlje, pogotovo u odnosu na izvozni potencijal. Srbija je tu nešto bolja od drugih zemalja, jer izvozi jako puno bobičastog i jagodičastog voća, koje ima visoku vrijednost. Od tog izvoza Srbija bilježi veliki prihod. Takvo što ne nalazimo u ostale tri zemlje. U cijeloj regiji postoji određen izvoz ljekovitog bilja, ali riječ je uglavnom o sirovinama, a ne o prerađenim proizvodima i mala je dodana vrijednost izvoza u odnosu na onu koja bi se mogla dobiti izvozom finalnog proizvoda.
S obzirom na tako veliki uvoz hrane, jasno je da imamo lobije kojima ne odgovara da hrvatska poljoprivreda ide u smjeru samoodrživosti.
Briselske zadaće
Kolika su sredstva potrebna za prebacivanje na ekološku poljoprivredu?
– Za početak, mi smo pokušali izmjeriti stvarnu dodanu vrijednost koju poljoprivreda u sve četiri zemlje stvara. To znači da smo dodanu vrijednost poljoprivrede u regiji korigirali za takozvane skrivene troškove. Oni se odnose na okolišne, ekološke troškove te na društvene investicije, odnosno cijelu lepezu subvencija usmjerenih na poljoprivredu i proizvodnju mineralnih gnojiva u regiji. Šokiralo nas je da poljoprivreda u regiji, premda prividno proizvodi dodatnu vrijednost, zapravo ne proizvodi nikakvu dodatnu vrijednost ako se prikazanoj dodanoj vrijednosti oduzmu skriveni troškovi. Pokušali smo dokučiti bi li rješenje bilo stopostotno prebacivanje na ekološku poljoprivrednu proizvodnju. Hipotetski smo, dakle, htjeli vidjeti što bi se u tom slučaju dogodilo. To je strašno složen račun. U izradi studije je zato sudjelovalo desetak vrsnih stručnjaka iz cijele regije, a studija je prošla i međunarodnu recenziju, koju su obavili profesori iz Njemačke, Nizozemske i drugih zemalja. Na koncu se pokazalo da bi prebacivanje na ekološku poljoprivredu stvorilo desetak posto više radnih mjesta nego što ih poljoprivreda nudi danas. Tu smo u obzir uzeli i gubitak radnih mjesta do kojeg bi došlo u proizvodnji pesticida, mineralnih gnojiva te u s njima vezanoj trgovini. Stvarna dodana vrijednost bi također bila viša, a nedvojbeno bi stanje okoliša u pogledu kvalitete tla, vode i zraka bilo kudikamo bolje.
Ukratko, vaša studija pokazuje da bi potpuno prebacivanje na ekološku poljoprivrednu proizvodnju dalo bolje rezultate nego što ih daje postojeći model poljoprivrede.
Šansa za ruralnu Hrvatsku
Imamo li u postojećim uvjetima ikakve šanse konkurirati razvijenim europskim zemljama u proizvodnji hrane?
– Pitanje konkurentnosti strašno je složeno, pogotovo ako ga gledamo na razini cijele Europske unije. Hrvatska, recimo, ima tako velikih poljoprivrednih proizvođača kakve Europska unija ne poznaje. Pritom mislim na veličinu poljoprivrednih gospodarstava. Vi u Hrvatskoj imate obiteljska gospodarstva koja su velika po nekoliko stotina hektara, a imamo primjera gdje su i preko tisuću hektara. Hrvatski je fenomen da jedan posto najvećih uzima četrdeset posto poticaja. To je anomalija koju Europa također ne poznaje. Nadalje, pet posto najvećih proizvođača obrađuje pedeset posto obrađivanih površina. I to je situacija kakvu u Europi nemamo, a ovih podataka domaća javnost je slabo svjesna. U Europi se cijela poljoprivreda bazira na obiteljskim gospodarstvima. Prosječno gospodarstvo ima tridesetak hektara zemlje i pedesetak muznih krava. U Hrvatskoj imamo neviđenu polarnost, gdje egzistira strašno puno malih obiteljskih gospodarstava čija je budućnost vrlo upitna. S druge strane imamo mali broj gospodarstava, odnosno firmi koje raspolažu ogromnim resursima. Ponavljam, pet posto najvećih pod kontrolom drži 50 posto obradivih površina. Oni bez ikakvih problema mogu biti konkurentni, tim više što je prosječna potpora po hektaru u Hrvatsku do sad bila od 20 do 25 posto viša nego u zemljama Europske unije. Naše potpore, dakle, nisu male, ali pitanje je kome idu.
Hrvatski seljaci su, dakle, bili potpuno u pravu kad su se bunili i borili za potpore.
– Seljaci su uvelike imali pravo. Niti u Hrvatskoj niti u ostalim zemljama u kojima smo radili istraživanja politika nije usmjerena na pomoć seljacima, pogotovo malim proizvođačima. Za Hrvatsku je sad važno da nam je Europska unija stavila na raspolaganje novac iz Fonda za ruralni razvoj. Riječ je o enormnim sredstvima za naše prilike. U narednih sedam godina mi ćemo na raspolaganju imati oko 350 milijuna eura na godinu. Međutim, pred Hrvatskom je izazov koliko duboko će posegnuti u taj fond. U ruralnim sredinama možete ovim sredstvima napraviti cijeli niz investicija u, primjerice, poboljšanje infrastrukture, preradu i kupovinu strojeva. Te projekte, međutim, netko treba osmisliti i koordinirati. Tu će biti ogromna šansa za ruralnu Hrvatsku.
Od 2003. do 2007. godine na potpore je utrošeno 1,3 milijarde eura. Mislite li da je taj iznos potpora previsok, dovoljan ili pak premali?
– Naravno da je nama s motrišta potrošača ili analitičara lako reći da su ti poticaji dovoljni ili preveliki. Iz cipela proizvođača oni će uvijek biti premali. Pitanje je, međutim, kako se ti poticaji dijele. Naši proizvođači statistički ne dobivaju malo, ali osnovni problem je raspodjela. Osobno bih zagovarao politiku koja bi veći dio sredstava preusmjerila srednjima i malima, a manji dio sredstava velikim proizvođačima.
U svom istraživanju naveli ste da izravne potpore za proizvodnju nemaju pravi učinak.
– Potpore imaju pozitivne učinke, ali ponovo se vraćam na onu situaciju da jedan posto najvećih dobiva četrdeset posto potpora.
Poticati zadrugarstvo
– Ne da smo pogriješili, nego smo katastrofalno pogriješili. Naravno da je zadrugarstvo u slučaju malih proizvođača jedina mogućnost za opstanak. Jedan od primjera koji to potvrđuje je Nizozemska, gdje su se mali i srednji proizvođači na polderima udružili u zadruge, a to im je omogućilo da idu s jedinstvenom cijenom prema njemačkim kupcima pa s te strane više nema mogućnosti ucjene. Sad postižu daleko veće cijene nego ranije. Zadrugarstvo apsolutno treba poticati i valja znati da zadruge nije izmislio socijalizam, kako se to u Hrvatskoj najčešće misli. To je naša tradicija koja seže iz vremena daleko prije socijalizma i na što možemo biti ponosni. Na tome bi bez daljnjeg mogli poentirati, ali u društvu je stvorena fama da je zadrugarstvo nešto nazadno. Premda to zvuči nepopularno, mi bi u Hrvatskoj jako puno mogli naučiti od Rumunjske i Bugarske. Obje zemlje su uvelike propustile iskoristiti EU fondove, ali imaju nevjerovatno dobrih primjera gdje su se mali proizvođači u sprezi s lokalnim vlastima udružili i stvorili legalne subjekte koji mogu potezati novac iz EU-a. Ako obrađujte jedan hektar vi taj novac ne možete dobiti, ali ako se udružite to je moguće. U Rumunjskoj i Bugarskoj poljoprivrednicima u udruživanju pomažu lokalne vlasti.
Jeste li izučavali ulogu banaka u razvoju poljoprivrede, s obzirom na to da banke ne žele davati kredite poljoprivrednicima.
– Razvidno je, a to se događa i u drugim zemljama, da banke gotovo ne vrednuju nikakvu imovinu u ruralnim područjima. Vi možete imati lijepu kuću i staju, dosta poljoprivredne mehanizacije, ali gotovo niti jedna banka to neće uzeti kao vrijednost hipoteke. Veliki je problem što smo izgubili agrarne banke i to je jedan od velikih izazova koji je pred nama.
Kako potrošiti novac
U svom istraživanju zasigurno ste naišli i na pozitivne primjere u poljoprivredi. Koje primjere bi izdvojili?
–Spomenuo sam već ranije da općenito govoreći u hrvatskim ruralnim područjima imamo ograničen ljudski i društveni kapital. Mogao bih, međutim, navesti nekoliko konkretnih primjera u Hrvatskoj gdje imate oprečnost tome. Sjajne ljudske i poslovne priče poput tvrtke Tera magnifica, koja već 15-ak godina izvozi ljekovito bilje. Imate obitelj Sever, koja je počela ni iz čega, a danas ekološkim proizvodima snabdijeva stotine obitelji u Zagrebu i drugdje. Imate primjer gospodina Biočine na Braču, koji je obnovio stare maslinike, drži stoku, a uz to ima još i hotel, kroz koji djelomično plasira svoje proizvode. Tu je primjer obitelji Bobanović iz zaleđa Biograda, koja je na razminiranom kršu podigla veliki nasad ekoloških maslina, smokava i vinograda. Ima nevjerovatno dobrih primjera koji pokazuju da bi se velikom ustrajnošću, marom i znanjem moglo nešto napraviti.
Ruralna područja u Hrvatskoj su u potpunosti zapuštena. Kako očekivati napredak poljoprivrede u takvim okolnostima?
– Nije nikakva tajna da je ruralna Hrvatska u strašno teškom stanju. Mene brine totalna apatija koja tamo vlada. Kad ljudima jednom oduzmete nadu onda je to nešto što je jako teško popraviti. Napomenuo sam da će u narednih sedam godina hrvatska ruralna područja imati na raspolaganju 350 milijuna eura godišnje. To je novac Europske unije. Zamislite, imamo otprilike 600 općina i 350 milijuna eura na raspolaganju. To znači da svake godine možemo u svaku od tih općina investirati pola milijuna eura. To je ogroman novac. Ogroman je i izazov pred Hrvatskom, hoće li moći to potrošiti. Bojim se da na taj izazov nećemo znati odgovoriti. U prve dvije godine će biti poteškoća, a onda će se ljudi malo trgnuti. Za taj izazov bi već danas trebali biti spremni.
