ZAGREB Profesori s kojima smo razgovarali slažu se u jednom: cjeloviti popis lektire treba postojati, ne može se učiteljima i profesorima prepustiti da se bez ikakvih smjernica snalaze među literaturom koju će ponuditi djeci na čitanje.

– Dobro je imati detaljan popis lektire iz više razloga, a jedan je da se, kad zatražite određeni iznos novca za popunjavanje fonda školske knjižnice, imate na što pozvati. Osim toga, nastavnici doživljavaju napade roditelja zbog nekih djela koja se čitaju u okviru lektire, a ovako, ako je to djelo na popisu, imate se čega prihvatiti – kaže jedna zagrebačka profesorica.

Nastavnici hrvatskog, dodaje, nisu svi u mogućnosti pratiti recentna zbivanja na domaćoj i svjetskoj književnoj sceni i ići ukorak s novostima. »Daleko da profesori ne bi znali dobro izabrati, ali im popis lektire daje sigurnost u tome«, veli naša sugovornica.

Stanje ‘pretužno’

Bivša ministrica prosvjete, Ljilja Vokić, danas umirovljena profesorica hrvatskog jezika, kaže kako joj je stanje s lektirom »pretužno«.

– Ne mogu vjerovati da su neke stvari iz lektire izbačene. Oni se igraju, nemaju odgovornosti ni prema djeci, niti prema državi – oštra je Vokić.

I Deklaracija Vijeća Europe rekla je, naglašava bivša ministrica, da država nikad ne smije iz ruku ispustiti školstvo i gospodarstvo.

»Država mora propisati obvezu, ne može nastavnik sam određivati što će djeca čitati. Da je tako, ja bih djeci stalno davala Ivu Andrića ili Mešu Selimovića«, nabraja Vokić.

Protivi se eksperimentiranju s djecom, jer je, kaže, dokazano da »kad se gradivo uči napamet mozak radi«, a navodi i primjer Australije, koja je u nastavu uvela tablete, ali ih je naglo ukinula jer se takav koncept nastave nije pokazao dobrim.

Povjerenje u nastavnike

Popis školske lektire uvijek je postojao, i on je potreban, upozorava Marina Protrka-Štimec, profesorica Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

– Uvijek je dobro da popis postoji, a nastavnik će s tog popisa odabrati djela u skladu s time kakav mu je razred. Treba imati povjerenja u nastavnika, jer on najbolje zna što će za djecu kojoj predaje biti bolji izbor, ali ne treba ga prepustiti samome sebi. Pitanje je koliko on prati suvremenu produkciju, godišnje se u svijetu objavi 200 novih knjiga, to je čak i hiperprodukcija, a treba znati odvagnuti što bi djeca trebala od toga pročitati. Ne treba se voditi popularnošću nego težinom djela, a tu treba imati i dobru komunikaciju s djecom – veli Protrka-Štimec koja se zalaže da u kurikulumu bude zastupljena barem preporuka određenog broja knjiga suvremenih autora.

– Imamo vrijedne knjige suvremenih autora koje više nisu na popisu lektire. No generalni je problem što se sve manje čita, pa bi Hrvatskoj trebao generalni, opći plan i strategija razvoja čitanja, što je čak vrjednije od popisa lektire. Činjenica je da i vrlo obrazovani roditelji čitaju lektiru za svoju djecu, a time im čine medvjeđu uslugu – dodaje zagrebačka kroatistica.