Anđela Jurkasa šala je koštala ugovora s HRT-om / Foto Nenad REBERŠAK
Mislim da nema bitne razlike kad su na vlasti lijevi, ili desni. Ali, zamislite koliko je gadno kad nisi ni lijevi, ni desni nego si nezainteresiran za bilo koju stranu, pa si na vjetrometini. I kako god se nekom sprdne, može te sprčnut. Nemoj slučajno misliti svojom glavom
Nije to, za naše prilike, mala stvar, to što se dogodilo redatelju, novinaru, filmskom i glazbenom kritičaru, publicistu Anđelu Jurkasu, da bude temom saborske rasprave u tjednu od Agrokora i prve godišnjice hrvatske Vlade. A opet, nije to, za naše prilike, ni teško, ni nemoguće. Dovoljno je da vas kakva građanska inicijativa – ovaj put je to bila Građanska inicijativa »Ivo Pilar«, i deset braniteljskih udruga prozovu javno, može i zbog Facebook statusa starog tri godine, da vam na to poslodavac – ovaj put je to bila Hrvatska radiotelevizija, promptno otkaže suradnju i eto vas.
Pri tom je jamačno ključno da, baš kao ovaj put, inicijativa i udruge među ostalim prisnaže kako je »nedopustivo HRT-ovo angažiranje čovjeka koji javno veliča jugokomunizam, maršala Tita i diktatorski, zločinački, komunističiki režim«. A sve zbog Facebook statusa iz 2015. godine u kojem stoji: »Alo Bing, može dostava tri tone anthraxa i jedno pedesetak bombi na Markov trg, aktivirati i ostaviti tamo u crkvi, platit će onaj simpatični, sjedokosi deform u kolicima. Cijena prava sitnica. Šifra: Kajzer Sose«.
Građanska inicijativa »Ivo Pilar« i deset udruga u tome su prepoznali aludiranje na ratnog invalida Đuru Glogoškog. Javni servis se, pak, s tim očito složio sudeći po brzopoteznom raskidu ugovora s Jurkasom koji je uređivao prilog »IzazovNa« u sklopu emisije za mlade »Daj peta(ak)«
Ništa pravno utuživo
Postali ste temom saborske rasprave. Čestitam!
– Ne znam je li to za čestitati, ili za zapitati se. Stvarno mi je glupo da ispadam nekakav lik preko kojeg se prepucava o slobodi medija. Cijelo vrijeme imam problem s tim, jer ako sam sebe ne doživljavaš ozbiljno, a drugi te ljudi doživljavaju ozbiljno, onda si u grdim komunikacijskim smetnjama. Uopće ne kužim da se iz ničega napravi slučaj, nije mi fakat jasno, a kad se i napravi ne mogu se u to ozbiljno ufurat jer mi je sve to bila zafrkancija.
Jedan dio života proveli ste i u Rijeci. Rijeka, rokerski grad!?
– Mislim da su to floskule. Rijeka je, kao i Pula, Istra, Kvarner, malo slobodnija od ostatka Hrvatske, liberalnija i otvorenija zapadnjačkim utjecajima i s te strane su i strukture grada bile malo afirmativnije prema mladima koji se bave pop kulturom. Ljudima nije dovoljan samo Zagreb. I Rijeka, i Split, Osijek, Varaždin imaju dobre uvjete da se takve scene rade. A zašto netko povuče više, a netko manje, to je sad sociološko pitanje. Ali, Rijeka je dom. Isto kao i svaki komadić zemlje. Hrvatska je jedan kvart New Yorka, toliko smo mali. I umjesto da se grupiramo, mi se bavimo s čim se bavimo. A grupirati se može, premda se ne sjećam kad se zajedništvo neko dogodilo osim onog pseudozajedništva za vrijeme Stojedinice, ili kad rat izbije, ili kad su naši treći na svijetu. Triger postoji da se ljude ‘natjera’ na pozitivu, ali traje to tri dana, ili tjedan, ili jednu noć. Ne kužim gdje je problem, zašto se sve ne pokrene, jer moramo biti veseliji.
Ipak, čudesno se poklopilo, ta reakcija udruga i raskid suradnje od strane HRT-a, zbog starog statusa na društvenim mrežama.
– Nije to pitanje vremena objave uopće bitno, koliko je bitno da to što je napisano nije uvredljivo. Pri tom to ne govorim ja, već pravni arbitri koje sam zamolio da vide slučaj. Tu ništa nije pravno utuživo. Radi se o upravnom govoru, karikiranja govora likova iz jednog od najpopularnijih stripova s ovih terena »Alan Forda«. Kako, zašto i koji to ljudi si to mogu prevesti kao govor mržnje i napad na branitelje, invalide ili nešto drugo!? Za to moraš stvarno biti jako maligan, jako ne shvaćati namjeru i imati jako malo mašte. Čak 99 posto stvari koje radim su afirmativne. Pokušavaš biti ‘good guy’ i onda se odjednom nađe ekipa koja zapali lomaču. Meni je interesantnije kako se ljudi navuku na takve gluposti. To ne razumijem.
Jeste li dobili od HRT-a pojašnjenje zašto se raskida suradnja?
– Još uvijek ne.
Onda bi vas moglo razveseliti pojašnjenje koje smo mi dobili. S HRT-a nam poručiše: »Gospodin Anđelo Jurkas nije u radnome odnosu na HRT-u, pa mu slijedom navedenoga nije ni mogao biti otkazan ugovor o radu. Kao scenarist i voditelj rubrike Izazovna u emisiji Daj pet(ak) gospodin Anđelo Jurkas ima zaključen opći autorski i izvođački ugovor s HRT-om, koji još uvijek nije došao potpisati unatoč pozivima mjerodavna HRT-ova producenta.« Pojednostavljeno, krivi ste jer niste dolazili potpisati ugovor!?
– Ma ovo je smiješno! Htio sam s HRT-om uspostaviti direktnu komunikaciju, međutim nijedno tijelo mi se nije javilo, ali ovo je fakat smiješno. U toj emisiji radio sam kao koredatelj, scenarist, voditelj, vozač, izvršni producent svojih priloga i svega, šest stvari kojih šest ljudi u produkciji radi i fizički nisam stigao biti na HRT-u. Rekao sam im to par puta, zamolio ih da mi dostave ugovor, ako se može. Jedini model koji su mi ponudili je da dođem na HRT i potpišem ugovor. Fizički nisam stigao, zbog svega pobrojanog i zbog toga što paralelno radim četvrti igrani film. Ovo je nova dimenzija smiješnog. I fora mi je jer samo potvrđuje onu varijantu; kad se želiš nekom zahvaliti na suradnji i maknuti ga, možeš izmisliti bilo koji razloga.
Kriva adresa
No, što nam govori ovako brza reakcija HRT-a koja se zgodno poklopila s protestom gleda vašeg angažmana?
– Ja sam za to kriva adresa i teško mi je govoriti u tuđe ime. Ali, ništa me ne začuđuje s obzirom da svaki put, ovisno o tome kakva je generalna politička atmosfera u državi, te struje nekako navlače na svoj mlin. Mislim da nema bitne razlike kad su na vlasti lijevi, ili desni. Ali, zamislite koliko je gadno kad nisi ni lijevi, ni desni nego si nezainteresiran za bilo koju stranu, pa si na vjetrometini. I kako god se nekom sprdne, može te sprčnut. Nemoj slučajno misliti svojom glavom! Ma, meni je i dalje taj dio najupitniji; kada bi stavljali lokot na humor nikada ne bi postojali ni Monty Python, ni South Park, ni neke najgenijalnije varijante humora na kojem sam odgajan. Da nekom to nije smiješno, razumio bih, mogu živjeti s tim. Ali kad to kaže da si mrzitelj svega hrvatskog, da širiš mržnju, u to se ne mogu ufurat’. Pa to je kao da vama netko dođe i kaže, gle mrzitelj si životinja jer imaš pandu na majici, a majica ti je crvena pa si sigurno zaklao pandu. Što ćeš onda s tim, hoćeš komunicirati s tim!? Dakako da nećeš.
Nije ni lako film snimiti iz nezavisne pozicije!?
– Nije jedan, a kamo li tri. Tri smo završili, a četvrti ćemo snimati na jesen. Zove se »Do kraja smrti« i u njem su od Leona Lučeva, do Tare Rosandić, Judite Franković, Doris Pinčić. Ima 15-tak fantastičnih glumaca. Još neću otkrivati tko, ali s beogradske strane bit će jedna legenda s ovih prostora, ako sve bude ok. Film opet govori o ljubavi, ali na malo drugačiji način. Realistična je to drama.
Obrazac djelovanja je uvijek sličan, oni koji prozivaju dobro su organizirani, a imaju i dobro pamćenje. Teoretski svi smo na tapetu, ako ništa ono zato jer smo nekad, možda, bili pionirima.
– Meni se čini da je to uvijek pitanje nekih osobnih razloga, nekih osobnih animoziteta, što je vrlo legalno ako pričamo o nekakvim svakodnevnim odnosima. Ali kad se procjenjuje nečija profesionalnost na temelju osobnih simpatija, ili antipatija, to ne valja. Nekom nisi po volji, nekom smetaš. Iz kojeg razloga, eto ne znam. Znam samo da struka stoji iza toga što sam radio, da je to što sam radio za HRT bilo svježe, inovativno, zabavno. Prije ove floskule s ugovorima, slali su floskule da se suradnja raskida zbog povrede Etičkog kodeksa i Pravilnika o radu. Zamolio sam nekoliko kolega pravnika da to provjere i svi njihovi dojmovi su pobijeni argumentima, jer nema povrede. I to je to.
Kanite li sve to s HRT-om rješavati sudskim putem?
– Stvarno nisam lik od sudova. U mene je primarno i isključivo dobra volja; ajmo radit’ nešto afirmativno, zafrkavati se, da je opušteno. Sivila i govana u ovoj zemlji je gdje god hoćeš, gdje god pikneš samo izlazi iz ormara. U svemu što radim pokušavam napraviti neki balon u kojem su anioni i plus predznak. Na kraju krajeva sami odlučujemo hoćemo li se ujutro ustati na lijevu nogu, ili ćemo doći i zagrliti lika kojeg vidimo.
Nije moj teren
Nije to ni lako kad smo svi pod povećalom, kad se mjeri koliki smo domoljubi i Hrvati.
– To je u genu većine ljudi s ovog teritorija, ljudi koji žive u ’41. i ’91. i kojima je relevantnije razmišljati o ustašama i partizanima. Svi normalni ljudi se s tim sprdaju, s tom raspravom o predprošlosti i s tim brojanjem krvnih zrnaca, dok dva, tri naša bogataša uplaćuju ljetovanje na Marsu. Ne mogu se s tim poistovjetiti, mogu samo birat’ da to nije moj teren. To se ne događa, ne zanima me, kao što me recimo ne zanima automobilski sport i ne znam o njemu ništa.
Do kud ste došli s idejom da pop kultura postane izbornim predmetom u našim školama?
– Trenutno smo u fazi izrade udžbenika i nakon što ga izradimo dat ćemo ga nadležnim službama na evaluaciju. Nevezano za njih, imam poziv iz nekakvih 35 što srednjih, što osnovnih škola kojima sam držao predavanja zadnjih dvije godine i kojima je to interesantno. Zakon, naime, dozvoljava da svaka škola zasebno, bez obzira uđe li predmet u nastavni plan kao fakultativni, da te pozovu i da mogu uvesti kao fakultativni predmet ako smatraju da je školi to dobro. Interes postoji, a neka šira varijanta ovisi o političkoj volji. Trenutno bi, vjerojatno prošli otprilike kako je Jokić prošao.
Ali, još Hrvatska ni propala ako mladi hoće pop kulturu.
– Ma, nije. Ljudi odlično reagiraju jer shvate da se tu ne radi o učenju tekstova Severine ili učenju o Thompsonu kao legitimnim dijelovima pop kulture u Hrvatskoj u 21. stoljeću, nego da je to daleko širi i sveobuhvatniji pojam. Nije to ni samo film, ni literatura, ni mediji, nego daleko šire, od politike, do sporta, religije… Sve što je u 21. stoljeću postalo sveobuhvatnim pojmom i kroz medije plasirano, pa da je klincima dostupno kao nekakav predmet opće kulture.
Je li vas ipak u cijeloj ovoj priči nešto iznenadilo.
– Znate što je najgore, nisam sado-mazo nego me zabavilo. Jer to je toliko apsurdno i toliko nevjerojatno i da sam išta od toga uzeo za ozbiljno vjerojatno bi me gadna depra i tuga prala. Ovako je ispalo da se na meni slomilo. So what!? Izgubio sam nešto honorara, ali mi se čini da oni gube više. Ja sam sam sebi susjed koji ima svoj krug ljudi i frendova i pokušava nešto pozitivno raditi. Ako te netko uzme na zub, pa od toga želi napravit vampirologiju, široko mu polje.
Nije moglo, koliko god bilo ‘suptilno’, bez spomena ‘sisa i guzica’. Čini se da su i vaši filmovi »Zbog Tebe«, pogotovo »Fuck Off I Love You« čija premijera samo što nije, lijep trunak u njihovu oku.
– Na temelju nekoliko paušalnih informacija, ocijenili su da se radi o filmu koji obiluje seksom. Nije mi ovo komercijalno dobro, ali ću reći da do 110 minuta filma realno ima tri do pet minuta vođenja ljubavi. Sve ostalo su vrlo razgovorni elementi i dijelovi, nema primisli od pornografije i seksa. A kako me kroz medije prikazuju je nešto na što ne mogu utjecati.
Filmovi su zato jako dobro prihvaćeni u susjednoj nam Srbiji.
– Prvi film je imao limitiranu distribuciju pa nemam detaljan feedback, ali znam da su drugi film kritičari superlativno primili. Ono što dio domaće kritike »zamjera«, njima se činilo super. Indikativno je i super to da imaš ljude od struke koji se na istu stvar određuje dijametralno suprotno. To je najljepše na svijetu i fantastično. Najgore bi bilo ili da se svi slože, ili da nitko ne odreagira.
Lov na vještice
Što se s trilogijom u kojoj nas još čeka i »Happy End« zapravo htjelo?
– Ispričati moderan, realističan, ne suhoparan film o ljubavi. O percepciji pojma ljubavi u 20. stoljeću kada su naši starci u dobru i zlu znali popravljati stvari, i u 21. kada naša i novije generacije odustaju, ne traju i čini mi se ne pristupaju dovoljno moćno, borbeno tom terminu i zadržavanju ljubavi i pravu na ljubav. Meni je ljubav sve, koliko god patetično zvučalo, bez obzira radi li se o suprotnom spolu, obitelji, prijateljima… Našem društvu jako fali nekakav afirmativan pogled. Svi su nešto ustrašeni, svi se nešto boje, prigovaraju, sve neki lov na vještice. Naporni su.
Redatelj, novinar, filmski i glazbeni kritičar Anđelo Jurkas / Foto Nenad REBERŠAK
Ako nam je ljubav u takvoj krizi, što nas čeka i u što ćemo se i mi, i ljubav pretvoriti?
– Damir Avdić na novom albumu ima stvar u kojoj kaže: »Kad nema ljubavi, dobar nam je i Bog«. To mi je brutalno. Mislim da je puno rekao. Nema dalje. Ako nema ljubavi, nema apsolutno ništa.
