Izgubljena godina

Tko i zašto muti vodu oko Uljanika? Umjesto plana restrukturiranja, na djelu je plan – iscrpljivanja

Orjana Antešić

Foto M. Mijošek / S. Ježina

Foto M. Mijošek / S. Ježina

Deset je mjeseci proteklo otkad su Danko Končar i njegova Kermas energija odabrani u Puli za strateškog partnera u restrukturiranju Uljanik Grupe da bi se tek sada konačno priznalo da država nema partnera koji bi svježim kapitalom podijelio troškove ozdravljenja pulskih i riječkih navoza



Koliko god bili veliki i mjerili se u milijardama kuna, nisu gubici ti koji će finalno potopiti Uljanik grupu već voda koja se, očito, namjerno muti već više od godinu dana. Deset je mjeseci proteklo otkad su Danko Končar i njegova Kermas energija i službeno odabrani u Puli za strateškog partnera u restrukturiranju ovog posrnulog brodograđevnog holdinga da bi se zapravo tek sada došlo do nulte točke na kojoj se konačno priznaje da država nema partnera koji bi svježim kapitalom u novcu podijelio troškove ozdravljenja pulskih navoza, a posredno i riječkog »3. maja« koji je stegnut u tu smrtonosnu omču.


Nema ni plana restrukturiranja, više to nalikuje na plan iscrpljivanja koji je već postigao svoj cilj. Iz Uljanik grupe otišlo je 1.300 radnika i sigurno je da najveći dio čine oni koji koji su ujedno i najpotrebniji u brodogradilištu. Oni koji su ostali već su toliko sluđeni i izmrcvareni da praktički već sami zazivaju stečaj. Nije ni čudno nakon toliko nepovezanih, oprečnih, »šupljih« izjava i izjalovljenih obećanja kojih su se naslušali unazad godinu dana. Sigurno je da bi se za neke od njih našlo mjesta i u legendarnoj Feralovoj rubrici »Greatest shits«, da kojim slučajem ovaj satirički tjednik još izlazi.


Ulaznica od 12,5 milijuna eura 


Bilo bi najlakše za ovo zavlačenje okriviti Končara, no realno gledajući njegov je »krimen« u tome još i najmanji. Za igranje uloge strateškog partnera boljeg od Končara u Istri nisu mogli naći. Da stvar bude bolja, on sam je već dovoljno puta dosad između redaka, pa i direktno poručio kako mu ne pada na pamet ubacivati svoj privatni novac u pulsku i riječku brodogradnju. I onu pozajmnicu Uljaniku od 12,5 milijuna eura, iz srpnja ove godine, vjerojatno je dao da bi kupio svoj ostanak u igri za nekretninski biznis koji je, očito, već davno »zacrtan« na prostoru današnjeg Uljanika. Sigurno je da Končar nije taj koji je upro prstom u Uljanikov Arsenal ili Otok. Sasvim je izvjesno da će pulska brodogradnja, s više od stoljeća dugom tradicijom, izgubiti bitku s daleko lukrativnijim biznisom, pitanje je samo u kojem obimu, kroz koje vrijeme i na koji način, da li kroz program restrukturiranja ili će to biti nakon stečaja.




Uživljen u svoju ulogu strateškog partnera, napričao je Končar štošta u proteklih godinu dana. No, napričali su se i neki drugi ključni akteri, možda još i više od njega, pogotovo kad se u Puli shvatilo da stvari i događaji počinju izmicati kontroli i da neće proći onako kako se mislilo da hoće. Pričao je tako Končar da ima osigurane potencijalne poslove za navoze u vrijednosti milijardu eura, najavljivao da će se oko Uljanika oformiti jedan europski brodograđevni konzorcij, ali u jednom je konstanta.


Dok resorni ministar Darko Horvat nastoji u javnosti ostaviti dojam kako postoje ozbiljni i financijski potentni ulagači koji maltene u redu čekaju da preuzmu »3. maj« i Uljanik, Končar ima nepromijenjenu poruku i stav– ako imate boljeg od mene, slobodno me zamijenite. No, nitko ga ne mijenja, što već dovoljno govori samo po sebi.


Interes ulagača 


Od navodno četiri ozbiljno zainteresirana ulagača, ministar Horvat zadnjih dana spominje samo talijanski Fincantieri i Smart Holding grupa, iza koje stoji ukrajinski Rus Vadim Novinski. Prema dostupnim saznanjima, Talijane s ove strane Jadrana vodi ponajprije interes za dodatne kapacitete u kojima bi se mogle graditi sekcije za njihove mega kruzere. Samo pitanje je treba li im za to što trebaju i kupiti cijeli škver. Možda bi i vlasnički participirali, ali vjerojatnije bi to bilo samo u manjinskom dijelu, opet pod uvjetom da je brodogradilište očišćeno od ranijih dubioza i obveza. Koliko je poznato, od Smart Holding grupe još nema potvrde da su se voljni upustiti u daljnje korake, osim što su njihovi predstavnici obišli riječke i pulske navoze, a milijarder Novinski se nedavno sastao i s premijerom Plenkovićem. Novinski je manjinski suvlasnik i u Metinvestu, moćnoj korporaciji koja u toj državi ima monopol u metalurškoj industriji i proizvodnji čelika, pa se njegov interes i mogući ulazak u hrvatsku brodogradnju čini poslovno itekako logičan. Nije da Novinski nema iskustva sa brodogradnjom, u Ukrajini je bio ili još uvijek je vlasnik nekoliko brodogradilišta. Međutim, nijedno tamošnje brodogradilište nema brod u knjizi narudžbi, barem prema podacima uglednog Clarksona koji čak petnaest škverova u Ukrajini vodi kao »neaktivne«.


Primjedbe Bruxellesa 


Oko programa restrukturiranja Uljanika još od proljeća ove godine puštena je fama da se plan »dorađuje«, »usuglašava«, da se rade nove »inačice«. Realno, riječ je o jednom te istom planu koji počiva na prenamjeni dijela prostora sadašnjeg pulskog brodogradilišta. Mijenjaju se samo brojke jer se, naravno, troškovi iz mjeseca u mjesec samo povećavaju, a s druge strane, otad do danas otkazano je devet brodova iz Uljanikove knjige narudžbi što je samo dodatno zakompliciralo matematičku jednadžbu za bilo kakvo održivo restrukturiranje kakvo zahtjeva Europska komisija. Premda se već mjesecima prije znalo da je program loš i neodrživ, iz resornih ministarstava gospodarstva i financija to se nisu usudili javno reći već su čekali da to prvi kažu iz Europske komisije, kojemu je prijedlog plana u srpnju poslat neslužbeno na razmatranje. Bruxelles je, naravno, reagirao sa čak 75 primjedbi, od kojih je dobar dio zadire u samu srž i kostur programa.


I tu se naravno izgubilo vrijeme, baš kao što su se izgubila tri dragocjena mjeseca – travanj, svibanj, lipanj – u kojima je bivša Uprava Uljanika, na čelu sa Giannijem Rossandom, uporno odbijala ugraditi veći dio primjedbi resornih ministarstava u plan. I nitko od ministara na tu činjenicu nije reagirao, a onda je početkom srpnja konačno održan sastanak svih aktera na temu Uljanika kod premijera Plenkovića. I opet se ništa nije presijeklo, nije se reklo – e, sad je dosta. Plan se samo kuvertirao i neslužbenom komunikacijom poslao u Bruxelles, znajući unaprijed da će dobiti ozbiljne zamjerke. Javnost i radnike puštalo se u uvjerenju da je to sad – to, plan je u Bruxellesu. Samo oni potpuno neupućeni ili suludo optimistični mogli su biti iznenađeni izjavama povjerenice Europske komisije Margrethe Vestager, prilikom njezinog posjeta Zagrebu u rujnu ove godine. I opet nije napravljen nikakav radikalan zaokret, sve ostaje isto, samo što je Rossanda konačno odstupio dok su projicirani, ukupni troškovi restrukturiranja dodatno narasli, a država je počela plaćati svoj danak.


Država plaća danak 


Do kraja ove godine državni proračun, na račun protestiranih jamstava za otkazane gradnje, kao i za sanacijski kredit od 96 milijuna eura, koliko je Uljanik dobio početkom ove godine, ostat će kraći za oko 300 milijuna eura, što je potvrdio i sam ministar financija Zdravko Marić. Tih 2,5 milijarde kuna, o kojima je govorio Marić, zapravo je dio državnog udjela u programu restrukturiranja Uljanika, ako do toga uopće dođe jer se plaćanje po protestiranim jamstvima smatra državnom potporom. Drugim riječima, država će do isteka ove godine većim dijelom ispuniti svoju »kvotu« u restrukturiranju Uljanika. Nije stoga čudno što su se, u jednoj od dvije zadnje varijante s kojima su Puljani došli u Ministarstvo gospodarstva na »usuglašavanje«, ukupni troškovi restrukturiranja odjednom poduplali na nevjerojatnih 1,3 milijarde eura, pa u zahtjevanom omjeru 50:50 na državu bi sveukupno otpalo 660 milijuna eura. Apetiti Puljana su, izgleda, ipak malo obuzdani, pa je zadnja svota s kojom se barata kao ukupnim troškovima restrukturiranja – 830 milijuna eura.


Žalosno je što problem nisu ni ove cifre od kojih boli glava, samo kad bi program bio iole održiv, a ponajprije usklađen sa smjernicama EK. U onoj ekstremnoj varijanti čak ni taj udio države od 660 milijuna eura nije toliko nepodnošljiv jer je otprilike ionako jednak iznosu aktivnih državnih jamstava koje su za kredite i avanse naručitelja brodova Uljaniku prethodnih godina odobravale hrvatske vlade. U slučaju najgoreg scenarija, stečaja i likvidacije, toliki bi, naime, bio direktni trošak za državni proračun. Problem je, međutim, reciprocitet odnosno vlastiti doprinos koji mora biti jednak onom što daje država, a što je još važnije – taj vlastiti doprinos mora biti stvaran i ne smije se zasnivati na budućim prihodima. Pojednostavljeno rečeno, problem je »lova« koju bi ili strateški partner ili samo društvo trebali osigurati.


Teret velik, nosača nigdje


A kako restrukturiranje zamišlja Uprava Uljanika i njihov strateški partner, Danko Končar? Otprilike tako da država, kako doznajemo, dokapitalizira Uljanik d.d. sa 150 milijuna eura, uz otpis 265 milijuna eura potraživanja. Kako »love« s druge strane nema, pod vlastiti doprinos »uračunao« se kredit od 256 milijuna eura koji bi Uljanik opet dobio od države na rok do osam godina i koji bi onda vraćao iz dobiti od prenamjene područja Arsenala (?!). Za preostalih 159 milijuna eura Puljani su uračunali jamstva koja bi se, kao, državi vratila nakon što se isporuče Jan De Nulovo jaružalo, koji je u opremanju i »stočar«, odnosno brod za prijevoz stoke koji je još na navozu. U Smjernicama EK za restrukturiranje nefinancijskih poduzetnika u financijskim poteškoćama, kako glasi njegov puni naziv, vrlo jasno se kaže da vlastiti doprinos mora biti »konkretan, to jest stvaran, isključujući očekivane buduće dobiti kao što je novčani tok«. Ako Uljanik i »3. maj« išta nasušno trebaju, onda je to kapital u novcu, ali kojeg ne može i ne smije samo osigurati država jer se, prema smjernicama EK, dokapitalizacija ili otpis dugova kao oblik državne potpore za pokriće gubitaka može provesti samo ako to podrazumijeva »prikladnu raspodjelu tereta«. Teret velik, a nosača nigdje.


Hoće li »3. maju« i Uljaniku presuditi gubici koji se mjere u milijardama kuna, ili voda koja se muti već više od godinu dana?