Prokić i Šuljić

BIBLIJA JUNAKA PODMORJA Zaronili u dubine 60 godina stare arhive i izvukli sve tajne podvodnog ribolova

Edi Prodan

Foto Ivica Tomić

Foto Ivica Tomić

Bože koji je to materijal bio! Otvaraš registratore, a ono – putni nalozi, fakture, zapisnici, odluke... Povuče te ta građa, sjeća Valentina Prokić, dok Branko Šuljić kaže: "Željeli smo izložiti sve ono što je u faktografskom, ali i sadržajnom smislu vezano uz morski ribolov"



Iako im je čitav profesionalni život vezan uz morsku površinu i dubine najveće vodene površine na svijetu, da bi stvorili svoje životno djelo, valjalo je zaroniti u ni malo privlačno okruženje. Valjalo je zaroniti u dubine arhiva u kojima je skupljeno šest desetljeća aktivnosti, rada Hrvatskog saveza za športski ribolov. Hrpa registratora poslaganih na palete, prekrivenih debelim slojem prašine.


A njih dvoje, ma koliko se radi o dvije jasno odijeljene generacije, »zaraženi« istom »bolesti«: bezgranični i apsolutno nepopravljivi entuzijasti. Novinari od strasti i formata, iskusnici svog posla, ali i dalje, vjerojatno zauvijek, širom otvorenih očiju kao da su se jučer počeli baviti ovim neobičnim poslom koje je netko prije stotinu i više godina nazvao – novinarstvom.


Zaraženi novinarstvom


Valentina Prokić i Branko Šuljić. Među njima je točno dvadeset godina od kad su, svatko od njih, napisali prvo slovo čija je nakana bila objavljivanje u medijima. Branko Šuljić, jedan od najboljih hrvatskih novinara kad je pomorska, ribarska, naprosto morska tematika u pitanju. Čovjek od pisane riječi.




Autor nekoliko knjiga o ribama Jadrana i načinima kako ih nadmudriti i uloviti. Novinarstvom se počeo baviti 1977. godine. Valentina Prokić se pak u novinarske vode otputila 1997. godine i njima se kretala na jedan znatno dinamičniji, nervozniji način. Branko je naime startao na Radio Rijeci, ali se vrlo brzo nakon toga pronašao u Novom listu gdje je ostao sve do apsolutno preranog umirovljenja. Zapravo, on je jedan od onih autora koji bi pisati morali najmanje do kraja života. Piše knjige.


Foto Ivica Tomić


Foto Ivica Tomić



Valentina je tipično djete novog doba novinarstva. Od pisanih medija radila je u Dnevniku, Večernjem listu, Sport plusu pa i Novom listu. Ali bila je i na Kanalu Ri, u televizijskom novinarstvu dakle, čest je gost radijskih postaja, danas pak stalno na sportskom portalu Igora Vranića Sport.com. I to skoro čitavo vrijeme kao free lancer, slobodni novinar.


Danas, ona je aktivna u Hrvatskom savezu za sportski ribolov na moru, član je komisije za podvodni ribolov ali i predsjednica međunarodne komisije unutar CMAS-a – Confédération Mondiale des Activités Subaquatiques – odnosno našeg HSSRM-a samo na globalnoj razini. I tu su počeli problemi.


Šuljo, Šuljo, Šuljo…


Svi koji znaju dr. Đuru Marinovića znaju da je malo ljudi na ovim našim prostorima koji su toliko sugestivni i energični. Naprosto jedan od onih kojima u karijeri, ma koliko u njegovom slučaju trajala desetljećima, još nikad nitko nije uspio reći – ne.


– Ali Đuro, pa ne mogu ja to. To je nevjerojatno golema materija, trebat će mi godine, kamo li da sve bude dogotovljeno za 60. obljetnicu, uzalud se Valentina branila tamo negdje početkom 2016. godine. Ali, da ne bi bilo zabune, i Valentina je jedan »mali Đuro Marinović«, ni ona baš nikad ne odustaje od svojih nauma. I sve dok se pomalo šokirana branila od Marinovićeve ideje, kroz glavu joj je prolazila samo jedna misao: Šuljo, Šuljo, Šuljo…


U svojoj je glavi neprestano provlačila Brankov nadimak znajući da povijest hrvatskog podvodnog sportskog ribolova može napisati isključivo u koprodukciji s Brankom Šuljićem. Jedinim novinarom koji je uz tu djelatnost, kao novinar, ali ponekad i u drugim ulogama, od početaka njezinih aktivnijih, odnosno organiziranijih vremena. Što istina nije 60 godina, jer ih uopće svega nekoliko više i ima, ali jeste dulje od četiri desetljeća.


Foto Ivica Tomić


Foto Ivica Tomić



– Može Đuro, ispalila je Valentina na iznenađenje svog predsjednika nakon što se neko vrijeme energično branila, ali uz jedan uvjet…


– Da čujem, zainteresiran je bio Marinović.


– Može, ali je uvjet da to napravimo zajedno Branko Šuljić i ja!


– Ma odlično, skoro je Marinović poskočio od sreće! Jer Branko i on su zajedno prošli sve i sva hrvatskog podvodnog ribolova.


Zapravo, ostalo je visjeti u zraku je li zapravo dr. Đuro i htio navesti da Valentina sama predloži Branka…


– Ma kakvi! O knjizi možemo razgovarati isključivo na »Matuljskom moru«, u mojoj ribarskoj kućici na Preluku! Ne dolazi ništa drugo u obzir, rezolutan je bio Branko dok smo, zajedno s kolegama s HTV-a predvođenih Klaudijom Modrić Plantarić koji su trebali snimiti prilog za jednu od najboljih emisija nacionalne televizije »More«, dogovarali susret neposredno nakon, na trenutke čak i dirljive, promocije knjige »Povijest podvodnog ribolova na Jadranu 60 godina« održane na umirovljenom brodu »Marina« koji je danas – hotel na moru, botel. Pa je nakon konzultacije jednog preciznog meteo alarma – susret za čas dogovoren.


Palete registratora


– Željeli smo izložiti sve ono što je u faktografskom, ali i sadržajnom smislu vezano uz morski ribolov. Odmah smo s Đurom razgraničili mogućnost da u istoj priči budu podvodni ribolovci i udičari, tako da smo prije više od dvije godine krenuli. Jesam, sistematičan sam i ne bojim se rada na svojevrsnim povijesnim temama i koncentriranju pojedinih podataka u literarnu formu, ali moram priznati da sam se nakon što je prva paleta registratora stigla u moju garažu, jer smo odlučili da nam ona bude baza iz koje kreće rad, malo prestrašio.


Bio sam u tom trenutku uvjeren kako sam se – zaletio, priča nam Branko dok mi uživamo na terasici njegovog ribarskog raja, skoro uronjeni u Prelučki zaljev.


Foto Ivica Tomić


Foto Ivica Tomić



Ali – što je ni mogao kad je Valentina, zvana »mali Đuro«, također sugestivna. Pa i sklona pojednostavljivanju složenih profesionalnih pa i životnih iskušenja. Uronio je tako naš dvojac u registratore spreman na jedno skromnije, bibliografsko izdanje, ma najviše nekih 150 stranica. S mnogo fotografija, naravno.


– Bože koji je to materijal bio! Otvaraš registratore, a ono – putni nalozi, fakture, zapisnici, odluke… nigdje onog što nama treba. Mada, povuče te ta građa. I ono što se čini nebitnim zapravo postaje možda ne toliko važno za sam sadržaj knjige, ali da za stvaranje određene energije prema tom dobu i tim ljudima, sjeća se Valentina.


Jedna želja – kirnja


Branku je s te strane bilo znatno lakše. On je primjerice jedan od utemeljitelja sportskog, podvodnog ribolova koji je na novogodišnjem, Zimskom kupu u Malom Lošinju uvijek bio mnogo više od sportskog događaja. Šuljić je naprosto u jednom velikom dijelu bio suvremenik knjige koju su on i Valentina pisali. Njemu su poput pravog tsunamija navirali događaji, rezultati, postignuća ali i brojni anegdotalni događaji kojih također nikad nje nedostajalo.


– Valentina i ja smo se u svemu ovom jako dobro slagali. Naprosto – našli smo se u toj tematici. K tome, ja uvijek imam tezu da se boduli »nanjuše«, da se osjete i prepoznaju, naglašava Šuljo.


On je naime podrijetlom, rodom iz Novalje, a Valentina iako Riječanka, pa i Opatijka, svoje postojanje u velikoj mjeri vezuje uz Staru Bašku. Tamo su joj mama i sestra, a uz morsku tematiku, bave se oni i stočarstvom. Malo je gdje boljih janjaca od onih starobašćanskih.


– Čim sam prvi put došla u dodir s podvodnim sportskim ribolovom, odmah sam se njime »zarazila«. Da, kako su mi to mnogi unutar našeg hrvatskog, ali i svjetskog saveza priznali, jedini sam novinar na svijetu koji je desetke svjetskih prvenstava popratio – za svoj novac. S obzirom da sam malo kad bila u nekoj redakciji zaposlena, bilo je ili zaradi i plati sam, ili ne idi.


Foto Ivica Tomić


Foto Ivica Tomić



A ići na prvenstvo bilo mi je uvijek važnije od svega, naglašava Valentina dodajući kako je na putovanja s podvodnim ribolovcima potrošila novac s kojim bi mogla kupiti jedan luksuzni stan.


Ali, kako ističe – ne žali. Posjetila je niz južnoameričkih država – Peru, Brazil, Venezuelu, potom Južnoafričku Republiku, Alžir, Finsku…


– Znam da sad slijedi pitanje – a jesi li i sama ikad lovila…. muči me uvijek to pitanje, ali bit ću iskrena – probala jesam, lovila nisam. Prošla sam i određena školovanja, ali nisam ronila s bocama. Želja, i to velika mi jeste ostvariti svega jedan jedini ulov, i to da u njemu bude – kirnja. Hoću li to ostvariti, nisam sigurna, ali se dakako nadam, naglašava Valentina.


A da možda ipak hoće govori i činjenica da je sretno zaljubljena. A u koga drugog nego u – sportskog, podvodnog ribolovca. Labinjan Danijel Pizentić je odabranik njezinog srca, a ona mu je vrijedni asistent. Pa valjda jednom i ona zaroni s puškom…


Publicistički izazovi


Ronjenje po arhivskoj građi koje njoj i Branku kako se čini još bolje leži, svakom je danom bubrilo s novim informacijama. Krenulo je i pisanje.


– Jako sam discipliniran kad pišem. Da, to mi je strast, zadovoljstvo koje ne primjećuje protok vremena. Znalo mi s dogoditi da krenem u jutro, a nakon nekog vremena, meni se činilo kratkog, pogledam na sat. Duboko iz ponoći! Je, trpila me i supruga Bruna, no navikla je ona na moj ritam koji ne zna ni koji je dan, kamo li koji je sat kad se krene u publicističke izazove, naglašava Branko.


Godine rada, pa je stigla i ta 2018. kad je bio zadani rok. Bibliografsko izdanje na 150 stranica postalo je više nego dvostrukim, skoro i trostukim, jednim od najopsežnijih dijela hrvatske sportske publicistike. Postalo je svojevrsnom biblijom, podvodnog sportskog ribolova. Opsežnim izdanjem koje će dobiti i svoju verziju »s kraja«. Kako je naime »naređeno« od strane dr. Marinovića, slijedi im rad na jednakoj takvoj knjizi o – udičarenju.


Foto Ivica Tomić


Foto Ivica Tomić



– Ma, sad kad smo unutra, kad smo razvili svoje metodološke pristupe, puno je lakše tako da se izazova knjige o udičarenu manje bojimo. K tome, nitko se nije javio s primjedbama značajnijeg karaktera. Kako se čini, nigdje nismo promašili, nema krivih podataka, datuma ili godina, baš kao ni zaboravljenih junaka podmorskih aktivnosti, ističe Valentina.


Na redu – udičari


Branko se samo zadovoljni smješka i »zabavlja« s organizacijom prevoza svoje barke s Preluka u Matulje. Olujno jugo, neki će reći i nezapamćeno, potopilo mu je barku pa ide doma na oporavak.


– More je to, očekivane su to situacije. Velika je to sila na koju su u dobru i zlu navikli svi oni koji žive uz more, na njemu i od njega. Ali da na neki način zaključimo ovaj dio priče o našoj, mojoj i Valentininoj knjizi, najveća nagrada, na neki način, bilo nam je vidjeti sve one drage ljude, prijatelje, podvodne ribolovce koji su došli na našu prezentaciju. Vlado Bralić, Krešimir Šljuka, Franjo Domijan, Marko Matić, Boris Banašin… redom je riječ o ljudima koji su bliže devedesetom nego osamdesetom rođendanu, a opet su neki od njih čak i gradskim busom stigli na »Marinu«, zadovoljan je i ponosan Branko.


Valentina žuri, posao zove. U ovo slučaju, nogomet, njezin Krk igra važnu kup utakmicu, a Vranić ne haje previše za slavodobitničke priče. Valja delat, kako bi rekao jedan kopneni političar. Branko pak ne dozvoljava rastanak bez – žmujića. Odbijamo ma i pomisao na »dec«, ali kad je dodao – ali to je moje, moje vino, što da čovjek kaže nego – a daj, ma ne više od »deca«.


Što da čovjek na kraju kaže nego im poželi – sretno Valentina i Branko! Sretno u nastavku ronjenja arhivama kako bi i udičari dobili svoju bibliju. Ovog puta nećemo biti naivni i čekati 150, nego najmanje 385 stranica koliko su osvojili i podvodni ribolovci.