RIJEKA Slijedom političkih odluka, ali i stravične »igre sudbine«, kad su Grad Rijeka i njezina institucionalna briga za sport u pitanju, dobra se sjećanja vraćaju godinama unatrag, u vrijeme kad je gradski »ministar« sporta bio, danas umirovljenik, Veljko Karabaić. I sam istaknuti sportaš, još i više značajni gospodarstvenik, Karabaić je u mirovini od 2014. godine. Naslijedili su ga bili na kraće vrijeme Igor Načinović te Vera Begić Blečić koja je imala jako dobre ideje u organizaciji gradskog sporta, na žalost ne i u svog životnog puta. Priča je trenutačno u svojevrsnom vakuumu, a kad je Rijeka u pitanju, procesi su dvosmjerni. Infrastrukturno mnogo toga još uvijek nedostaje, no unatoč primjedbama koje nerijetko dolaze i s razlogom, Rijeka je po pitanju infrastrukture sporta jedan od hrvatskih lidera. Broj i kvaliteta sportskih dvorana, podloge nogometnih igrališta, potom bazenski kompleks ili boćarski domovi su u usporedbi s veličinom grada i brojem sportaša – skoro pa uzorni. Barem kad se nalazimo u hrvatskim okvirima.

S druge strane, prema sportskim rezultatima – nevjerojatna disproporcija. Jer rukomet i vaterpolo su, ma kako se nazivalo sustav u kojem se natječu realno u – drugom vrijednosnom planu. Odbojka je u sjeni, s vrlo malim brojem gledatelja, košarke skoro da i nema jer Škrljevo je u Gradu Bakru. Jedina svijetla točka, uz ispriku marljivim sportašima koji se nalaze izvan sustava loptačkih sportova od kojih mnogi – atletika, streljaštvo, skijanje, borilački sporovi – postižu dobre rezultate je nogomet. HNK Rijeka već šestu godinu za redom živi, kad gledamo u kontinuitetu rezultata, svoje najplodnije razdoblje u povijesti, a, iako se još uvijek nalazi u poprilično niskom ligaškom sustavu i nadmetanju, njezinim putem polako je krenuo i Orijent. Kad je klub s Krimeje u pitanju fascinira, mada je to istodobno i silno indikativno za stanje u hrvatskom sportu, da je u kolu kad je Rijeka gostovala u Osijeku, posjeta na utakmici Orijenta i Opatije bila treća po brojnosti na svim hrvatskim nogometnim stadionima.

Veljko Karabaić je danas predsjednik Zajednice sportova Primorsko-goranske županije, a kako se nalazimo i na samom kraju godine, idealna je osoba za sagledavanje stanja u riječkom sportu ne samo unutar 2018. nego i desetljeća u kojem se krećemo. A u njemu je inicijalna iskra enormnog povećanja zanimanja za riječki nogomet, pa tako i sport općenito, upaljena u veljači 2012. godine. On se naime nalazio u famoznom automobilu s kojim se otputovalo u La Speziu te nakon toga složilo priču koja je pokrenula tu toliko hvaljenu renesansu riječkog nogometnog prvoligaša. Usudili bismo se reći i cjelokupnog hrvatskog nogometa koji je postao konkurentniji unutar kontinentalnih natjecanja najboljih klubova Europe, a vrlo je vjerojatno da ni od ulaganja u NK Osijek ne bi bilo mnogo ili ništa da uzor i motiv nisu pronađeni u svemu što je postizala i još uvijek to čini HNK Rijeka.

– Da, sve je krenulo nakon razgovora tadašnjeg predsjednika »Rijeke« Roberta Komena s Damirom Miškovićem koji je odmah predložio razgovore s Gabrieleom Volpijem u La Speziji. Naime tada je iskazan interes za ozbiljno ulaganje u klub, ne u sponzoriranje što je nama, točnije Komenu bila inicijalna želja. Krenuli smo ujutro, ma u noći jer zimi je u 4 sata mrkli mrak. Vozio sam ja, a uz Roberta Komena, u automobilu je bio i njegov prijatelj, tada bez značajnije političke funkcije, današnji dožupan Marko Boras Mandić. Pokojni Robert Komen imao je mandat kluba, dok sam ja bio s ovlaštenjem Grada Rijeke. Obavili smo te prve razgovore u kišovitoj i tmurnoj La Speziji. Na njima su dogovoreni sljedeći koraci, a vrlo brzo je i utvrđen datum potpisivanja Sporazuma o poslovnoj suradnji. Na tom sporazumu je radila velika grupa inozemnih i domaćih stručnjaka, posebno su brojni bili oni od strane stranih ulagača, dok sam ja to činio u ime »Rijeke« i Rijeke, naglašava Karabaić.

Stečajno iskustvo

A da je u tom procesu imao itekakav mandat, ugled vrsnog gospodarstvenika što je pokazivao i u posebno kriznim procesima – 2000. godine vodio je stečaj »Rikarda Benčića«, deset godina prije ugljenokopa Tupljak nedaleko Labina. Istina, znalo je tada biti i skepse u smislu i stilu – kad Veljko dođe, firme se zatvaraju. No, u slučaju »Rijeke«, njegova se uloga srećom okrenula u suprotnom, jako dobrom smjeru. Mada, istina, nije daleko od činjenice ni to da je u tom turobnijom siječnju 2012. godine jako blizu bila i pomisao o – stečaju riječkog prvoligaša i njegovom putu u četvrtu ligu. Kako se danas čini, nije tada, s prelaska 2011. u 2012. godinu, Karabaićevo »stečajno iskustvo« bilo bez razloga povezano uz »Rijeku«.

– Sjećam se, kod pisanja Sporazuma zastali smo na jednom članku koji smo uz pomoć Damira Miškovića uspjeli jako brzo riješiti. Sam čin potpisa Sporazuma je bio veličanstven, ali moram kazati da i tada mnogi nisu vjerovali u rezultat i uspjeh. Grad, Klub i Fondacija su uspjeli, ali najviše zahvaljujući Miškoviću koji je od prvog dana imao viziju i snažnu volju da projekt uspije. Jako mi je drago što smo u tim zimskim mjesecima bili ustrajni i puni vjere jer kad danas, nakon šest godina pogledamo »Rijeku« – uspjeh je veličanstven. I da, nikad neću zaboraviti doprinos pokojnog Roberta Komena čija je nepokolebljiva želja za spas i modernizaciji »Rijeke« bila jako važna, on je izuzetno zaslužan za današnju »Rijeku«, moderan klub u zapadnoeurospkim mjerilima i parametrima.

S druge strane, one županijske, o čemu se od zadnjeg dana studenoga dosta razgovara i piše, došlo je do jednoglasnog prihvaćanja Opatijske inicijative. Tu je pak riječ o sustavu mjera kojima bi se moralo preokrenuti današnji, simbolični i poprilično nevidljivi način financiranja najvažnijih loptačkih sportova u Hrvatskoj, a koji je pokrenuo čelni čovjek HNK Rijeka Damir Mišković. Kako na to gleda Karabaić, od lipnja 2016. godine čelni čovjek Zajednice sportova Primorsko-goranske županije?

– Da, tijelo koje vodim je bilo ključno za ono što je na kraju rezultiralo prvim institucionalnim prihvaćanjem Opatijske inicijative. Mi smo kao Zajednica sportova PGŽ-a dali prijedlog zaključaka koji je išao prema Skupštini PGŽ-a. Izuzetno sam zadovoljan što je Skupština naš prijedlog prihvatila jednoglasno, što je Opatijska inicijativa došla korak ili barem koračić bliže do implementacije u zakonsku formu na nacionalnoj razini, naglašava Karabaić.

Hvalili pa zaboravili

Razlog tog ponovnog oživljavanja Opatijske inicijative, sjetimo se kako je ovog proljeća pokrenula brojne rasprave, ali i jako veliko nerazumijevanje za ono što je stvarni njezin cilj. Većina političkog establišmenta koja stoji ukopana u sadašnjoj problematici sustava financiranja hrvatskog sporta ni danas ne zna što i kako promijeniti da bi bilo bolje. Pa su se zbog straha od obaveza, posebno onih koje se odnose na ekstremno teško funkcioniranje sportova unutra kojih se kreće 80 posto hrvatske sportske populacije, zapravo – bježali i od Opatijske inicijative. Deklarativno su je hvalili, nakon toga – zaboravili. Karabaić i Primorsko-goranska županija ne, oni su pokrenuli proces koji bi morao mijenjati današnju sportsku depresiju.

– Definitivno se mora nešto učiniti da se dio sredstava vrati u sportove koji su predmet Opatijske inicijative. Tamo gdje su se pojavili novi ljudi s novim vizijama, sportovi, klubovi uspijevaju. Teško i uz jasno razmišljanje da novac ne pada s neba, uz mnogo rada. Evo, nakon »Rijeke« danas je za to dobar primjer Orijent, ali i mnogi »mali« sportski klubovi koji u ovim financijskim teškim godinama postižu značajne uspjehe. Kad bi se na tu volju i rad još uklopile promjene financiranja koje zagovara Opatijska inicijativa, stvari bi se pokrenule i to značajno u jako dobrom smjeru, naglašava Karabaić.

Pozitivni procesi

Ono što je i više nego jasno u sustavu riječke, zapravo hrvatske privrede velika je kriza po pitanju kadra koji bi bio sposoban voditi procese koji bi otvorili vrata preokreta u čitavom nizu djelatnosti. Ponajprije unutar gospodarstva, ali i politike same. Svakako, odnosi se to i na sport. Gdje se god pojavi moderna menadžerska struktura, nastaju pozitivni procesi. Tamo gdje se slijepo i nemoćno slijedi vrijednosti iz nekih prošlih vremena, a modaliteti rada i upravljanja se danas mijenjanju neviđenom brzinom, svjedočimo stagnaciji pa i degeneraciji kroz povijest uzornih vrijednosti. Sport u tome nije izuzetak.

Kad je Rijeka u pitanju, vrlo ćemo se brzo i lako sjetiti sjajnih košarkaških, rukometnih te posebno odbojkaških i vaterpolskih, zapravo svih onih koji se definiraju vodenim sportovima, uspjeha. Kako to da Rijeka ima natprosječnu infrastrukturu, a da joj je loptački sport, osim kad je HNK Rijeka u pitanju, ispod tog istog hrvatskog prosjeka. Kako to da, slikovito rečeno, svako selo iz zadarskog zaleđa ima istaknute reprezentativce u istim tim, loptačkim sportovima, a Rijeka tek u tragovima? A sportski se treneri uvijek zaklinju kako je za uspjeh talent zaslužan svega – desetak posto? Zbog čega se u Rijeci ima infrastrukturnih mogućnosti, dakle uvjeta za rad koji je najvažniji kod značajnih sportskih postignuća, ali ne i – rezultata?

– Nikako se ne mogu suglasiti s vama da je riječki sport ispod hrvatskog prosjeka. Jer činjenica jeste da grad Rijeka i sve lokalne samouprave na području županije čine maksimalno da se sport u ovim izuzetno teškim ekonomskim vremenima održi. Svakako, istaknuo bih da je se zadatak lokalne samouprave u stvaranju uvjeta za bavljenje sportom čini na najbolji mogući način. S ovim ekonomskim pretpostavkama. Zaboravili smo da bez ulaganja u sportske trenere nema uspjeha, baš na tom planu županijski sportske novac se u posljednjim godinama ulaže u sufinanciranje sportskih trenera. Stoga, kako god bilo danas, siguran sam da će nakon svega što sam nabrojio, doći i do dobrih rezultat, sasvim sigurno, rezolutan je Karabaić.

Volonterska funkcija

Vratimo li se priči o njemu samom, vratit ćemo se i najuspješnijem riječkom »ministru sporta« u zadnjih petnaestak godina, sve tamo od 2005. godine. Ali, vratit ćemo se i krizi u organizacijsko-upravljačkim strukturama riječkog sporta. Koliko god da se nalazi na čelu ZS PGŽ, to je ipak – volonterska funkcija. Postoji li mogućnost njegovog dodatnog, značajnijeg reaktiviranja? Jer ma koliko formalno-pravno apsolutno zasluženo koristi blagodati mirovine, svi drugi elementi govore, opća kondicija i zdravstvena slika prije svega, suprotno: vrati se, možda u nekoj modernoj menadžerskoj funkciji i pokreni ono što si primjerice putovanjem u La Speziu učinio nogometu. Možda je rješenje i u tom segmentu iskakanje iz postojećih okvira. Zašto ne u slaganju profesionalnog menadžerskog tima namijenjenog isključivo dodatnoj modernizaciji riječkih loptačkih sportova?

– Nemirnog sam duha, volim sport ali – zadovoljan sam svojim umirovljeničkim statusom. Nakon dvije godine na mjestu predsjednika Zajednice sportova PGŽ-a jako sam zadovoljan svime što se oko tog tijela događa. Pitate me zašto? Zato što je prije mene ucrtan ispravan pravac, jednomjerno ulaganje i sufinanciranje svih sportskih saveza i sportova svih lokalnih samouprava naše županije. Prva smo županija koja je donijela Strategiju sporta, i prva smo županija koja ulaže i ima rezultate u vodenim sportovima, zimskim sportovima i drugim sportovima, time se ne može pohvaliti niti jedna jadranska županija u Hrvatskoj. Sad smo potaknuli i pitanje bržeg usvajanja onog što donosi Opatijska inicijativa, a na području Primorsko-goranske županije nastavljaju se ulaganja u infrastrukturu sporta. Stanje jeste teško, ali ako se ima volje, stvari se u sportu na svim razinama mogu pokrenuti u – jako dobrom smjeru, zaključio je Karabaić.

Očigledno, ubrzanje Opatijske inicijative – ma u kojem se smjeru razvijala do svoje konačne, zakonske forme – ona je tako nužna točka preokreta stanja u hrvatskom sportu. Koliko god nama u Rijeci bilo simpatično i drago da je Orijent na susjedskom derbiju protiv Opatije, a riječ je bila o utakmici III. lige HNL-a zapad, 1. prosinca okupio na Krimeji 1.300 gledatelja i tako postao u tom kolu trećom najgledanijom utakmicom – to svakako za sveukupni hrvatski sport nikako nije – dobra vijest.