Anatolij Karpov i naš novinar Zlatko Horvat/M. GRACIN
Ne treniram svaki dan, nisam više spreman za neko dugačko natjecanje, ali mislim da bih i danas bio opasan u jednoj partiji protiv bilo koga. Još sam aktivan, igram na jednoj sasvim solidnoj razini. Osim toga, mi u obitelji imamo dobre gene. Prije dva mjeseca moja majka Nina Grigorijevna proslavila je stoti rođendan - kaže Karpov
RIJEKA Nekadašnji svjetski šahovski prvak i jedan od najvećih u svijetu na 64 polja Anatolij Karpov svojom je nazočnošću uveličao 20. međunarodni šahovski turnir Cvijet Mediterana. Šezdesetosmogodišnji Rus, koji je s 19 godina postao velemajstor, povratak u Rijeku obilježio je simultankom u Centru Zamet, koju je dobro upamtiti dva mlada riječka šahista, sedmogodišnji Erik Golubović i 14-godišnji Andrija Čubrić, koji su uspjeli izboriti remi.
– Ja sam počeo igrati šah s četiri godine. Otac je igrao s prijateljima, a ja sam ih gledao. Pokazao sam interes, ali roditelji mi nisu objasnili pravila. Smatrali su da je šah prekompliciran i bojali su se ukazati mi na pravila zbog kompleksnosti igre. Kada su konačno odlučili pokazati mi pravila, ja sam ih već znao – zborio je Anatolij Karpov u ugodnu ambijentu Design hotela Navis, njegovu domu za riječke trodnevnice.
S 12 godina završili ste u prestižnoj šahovskoj školi Mihaila Botvinika. Priča kaže da je Botvinik rekao da nemate pojma o šahu i da za vas nema budućnosti u toj igri. Je li to istina?
– Nije baš tako, ali blizu toga. Naime, nisam tada imao previše znanja o otvaranjima, a Botvinik je tome pridavao najviše pažnje. Nije vidio drugu, recimo jaču stranu mojeg stila igre i razumijevanja šaha.
Prvi uspjesi brzo su stigli?
– Išlo je stvarno brzo, s 15 godina postao sam nacionalni majstor, s 19 velemajstor. I jedno i drugo kao najmlađi kojem je to uspjelo. U to vrijeme imali smo kategorije, dok danas imamo Elo rejting. Brzo sam skočio, na prvom turniru preskočio sam tri juniorske i dvije seniorske kategorije. Najteže je bilo s treće seniorske dobiti drugu kategoriju, za to su mi trebala tri turnira.
Koliko ste tada sati trenirali dnevno?
– Mogu reći da nisam toliko puno radio, ali bio sam produktivan. Kada sam se pripremao za ozbiljne mečeve, mečeve kandidata ili za svjetsku titulu, trenirao sam šest do sedam sati. Ne više. Mogao sam igrati deset sati, ali nikad nisam vremenski studirao tako puno kao Lajos Portisch ili Gari Kasparov. Oni bi znali reći da su studirali osam do deset sati.
Bobby Fisher
Prije 45 godina izostao je vaš veliki dvoboj s Bobbyjem Fisherom za naslov svjetskog prvaka. Nakon silnih dvoboja s Kasparovim rekli ste da biste bili bolji igrač da ste imali priliku igrati taj dvoboj s Fischerom?
– Točno. Međutim, mislim da sam imao šansu u tom meču s Fisherom. Mogao sam postati svjetski prvak, iako treba priznati da je Fisher tada bio na vrhuncu i bio bi vrlo težak suparnik.
Triput ste pobijedili Viktora Korčnoja, koji je zbog vas ostao jedan od najboljih šahista koji nikad nije osvojio svjetsku krunu?
– U prva dva meča Korčnoj je bio odličan, bilo je vrlo teško. U trećem ogledu u Meranu bio sam uvjerljiv, možda i zbog toga što sam ga već bolje upoznao, bolje sam se pripremio. Sve je išlo puno lakše, nego u prva dva meča, kada je formula bila ista. Ja bih uvjerljivo poveo, pomislio da je sve gotovo, a onda je krenula velika borba. U prvom meču, recimo, dobio sam tri dvoboja, on je uzvratio s dvije pobjede u tri partije. Nije bilo lako zaključiti dvoboj, trebala su mi tri remija i tri partije, u čemu sam uspio, ali kada imaš tri boda prednosti nakon 18 partija, a odjednom se prednost smanji na poen… Korčnoj je bio suparnik s kojim si morao igrati do kraja. Bio je veliki borac, vrlo jak igrač u to vrijeme, jedan od najboljih.
U ovom se kraju skrasilo dosta vaših sunarodnjaka?
– Znam. Prije tri ili četiri godine bio sam tu na kongresu bankara i biznismena, u Opatiji. Sjećam se i da sam došao u obližnji Portorož kada sam igrao prvi turnir za naslov prvaka svijeta. Nije Hrvatska, već Slovenija, ali obala je ista, isti krasni ljudi. Pogledajte samo ovaj pogled. Mi na Crnom moru pokušavamo produžiti ljetnju sezonu, ali ovdje sezona duže traje.
Legendarni ostaju vaši dvoboji s Garijem Kasparovom?
– Naravno, nitko nije odigrao toliko mečeva međusobno, rivalitet je dugo trajao. Međutim, igrao sam 11 puta završnice za prvaka svijeta. Korčnoj je igrao pet puta, Kasparov pet puta… Igrao sam s Janom Timmanom, Gatom Kamskim, Anandom, fantastičnim igračima. Ukupno gledano, šesnaest puta bio sam svjetski prvak, što nikom nije uspjelo.
– Za mene je bilo normalno, za vrijeme susreta za svjetsku krunu, gubiti deset do 15 posto tjelesne težine, a taj meč je zaista dugo trajao. Imate različite tipove igrača. Boris Spaski je za vrijeme mečeva dobivao na težini. Rekao mi je da bi on zbog nervoze puno više jeo. Kod mene je bilo obrnuto, ja nisam mogao jesti za vrijeme mečeva za svjetsku krunu. I Kasparov i ja bili smo umorni, ali to je normalno u šahu. Ukupno, u svim našim mečevima za naslov svjetskog prvaka, Kasparov je bolji za jedan poen. A odigrali smo 144 partije!
Rivalitet s Kasparovim
U kakvom ste odnosu s Kasparovom danas?
– U dobrom. Ne mogu reći da smo prijatelji, ne viđamo se često. On posljednjih devet godina živi u New Yorku. Kada sam imao ljetnu školu šaha u New Yorku, Kasparov bi bio na ljetovanju u Hrvatskoj. Naši putevi se nisu spojili u New Yorku. Ne susrećemo se ni na turnirima, a živimo na različitim krajevim svijeta. On u New Yorku, ja u Moskvi.
Vaš šah danas?
– Ne treniram svaki dan, nisam više spreman za neko dugačko natjecanje, ali mislim da bih i danas bio opasan u jednoj partiji protiv bilo koga. Još sam aktivan, igram na jednoj sasvim solidnoj razini. Osim toga, mi u obitelji imamo dobre gene. Prije dva mjeseca moja majka Nina Grigorijevna proslavila je stoti rođendan. Prva u obitelji.
Šah se promijenio. Kompjutori su postali dio svakodnevice?
– Šah se jako promijenio. Nažalost, napravili smo puno pogrešaka. Pogotovo Kirsan Iljumžinov, dugodišnji predsjednik FIDE. On je napravio toliko pogrešaka da ih ne mogu izbrojiti. Šah je izgubio svoje mjesto, a imali smo tako dobru pokrivenost u medijima. Bilo smo važniji od tenisa, golfa ili čak pokera. I dok su oni u proteklom razdoblju napravili velike pomake, šah je izgubio gotovo sve što je imao zbog njega. Ja sam ga uveo i šah i napravio sam užasnu pogrešku. Iljumžinov je vjerovao da je mjesto predsjednika najvažnije u šahu. Nije očekivao da je u šahu važniji svjetski prvak. Vjerovao je da je predsjednik MOO-a glavni, da predvodi olimpijske pobjednike. Kada je shvatio da je u krivu, počeo je uništavati ugled i snagu svjetskog prvaka. Moram reći, na neki način je i uspio. Na kraju su ga izbacili i ispalo je vrlo tužno za njega. Nikad se nije dogodilo da se predsjedniku FIDE zabrani dolazak na turnir najviše kategorije, koji se održavao u Gruziji. Bio je to kraj jedne vrlo loše predsjedničke karijere.
Hrvatski šah? Mi smo odrasli uz komentare vaših partija Vlatka Kovačevića?
– Kada sam prvi put došao u ove krajeve 1975. godine, u to vrijeme Jugoslavija je imala sjajne šahiste. Bilo je tu hrvatskih velemajstora. Naravno, poznajem Vlatka Kovačevića, Dražena Marovića… Kasnije je došao Ognjen Cvitan, mlađa generacija, ali jedan od najjačih hrvatskih velemajstora.
Cvijet Mediterana
Što ste pomislili kada ste prvi put čuli da bi vas željeli ugostiti u Rijeci?
– Sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv. Dosadašnji dolasci ostali su mi u lijepoj uspomeni, mislim da je ovo najaktivniji dio Hrvatske kada je šah u pitanju, aktivniji i od Zagreba. Imate Cvijet Mediterana, na kojem je Dinama Dordžijeva odnijela pobjedu. Jaka je igračica.
Ušli ste u politiku i zastupnik ste u Dumi?
– Zastupnik sam provincije koja je smještena nedaleko mojeg rodne provincije, samo s druge strane Urala. Kada je u pitanju šah, mislim da smo prva provincija u svijetu, vjerojatno i u Rusiji. Predložio sam guverneru, sadašnjem članu Vlade za graditeljstvo, uvođenje programa šaha u školama. Sada se u 350 škola predaje šah, kao i u 80 dječjih vrtića. Radimo s djecom od četiri godine, čao i s onima od pet do sedam godina. Najesen bismo trebali pokriti sve škole, čak i one u selima. Ono što je bilo veliko iznenađenje za guvernera i sve oko njega dogodilo se prije tri godine, kada je otvorena posebna škola matematike i fizike. Čak 90 posto učenika upalo iz mojih šahovskih škola. To nije bilo dobro za sam šah, jer ostali smo bez igrača, ali za imidž šaha to je bilo fantastično znak kako šah razvija pamet, kako se djeca razvijaju.
Prvoga dana boravka došlo je do ideje o otvaranju vaše akademije u Rijeci?
