Svakodnevno je donedavno jutrom prošetao Korzom, sa svojim štapom, uspravno, visoko uzdignuta čela, kao što je igrao i prolazio kroz životne oluje, do kafića čiji je zaštitni znak jedan broj »1«, jedinica obitelji Raunich. Kava u nogometnom ambijentu svojih uspomena i Rijekine povijesti. Tamo je i fotografija NK Rijeka iz 1958. godine, momčadi koja je izborila prvoligaški status. Na vratima Geni Raunich – Cobra, branio je i kaznene udarce, a ispred njega »ministar obrane« – Marko Pavković. Otišao je u sjećanja još jedan dio povijesti HNK Rijeka. Umro je, ugasio se poput svijeće, u 85. godini kapetan Marko.

Na Kantridi 17.000 ljudi u posljednjoj kvalifikacijskoj utakmici protiv NK Napredak iz Kruševca 6:1. Odigrao je više od 400 utamica u bijelom dresu, iako je prestao sa 30 godina (1962.). Bila je to generacija Eugena Ravnića i Đorića. Mihovilovića, Dunaja i Radakovića. Čarobnjaka u kopačkama Naumovića, akcije je crtao Enzo Zadel, a golove zabijao Stojan Osojnak. Ali i Veselica. Igrali su Brussich, Sternissa, i Zidarich…

Marko Pavković je zapovjedao obranom. Gospodar u kaznenom prostoru, tjerao je strah u kosti suparničkim napadačima. Pojavom i snagom u svakom dvoboju. Igralo se glavom, svakom pogledu, razmišljao i dobivao zračne duele… Kapetan Marko otišao je – u Rijekinu povijest. Kluba i Grada. Kapetansku traku preuzeo je od Sergia Legana, sjeća se Geni, koji je igrao s obojicom. Marko je dominirao u kaznenom prostoru, u zračnim duelima suparnici nisu imali šanse, prisjeća se Geni. Kasnije ugledan i utjecajan direktor Pošte i puno toga, ali uvijek isti, jednostavan, pristupačan – nogometaš cijelog života. Kao kada je prvi puta obukao stare kopačke HNK Rijeka sa 17 godina… Zapravo, Kvarnera, 1949. godine. Inteligentno je Marko »tukao« svoje suparnike, obrađivao im gležnjeve. Poput vala od stijene odbijali su se suparnici. Jamačno je jedan od najboljih stopera HNK Rijeka svih vremena, bez obzira na to što je Kantrida dala veliki broj klasnih »zapovjednika obrane«. Markovim odlaskom otkinuta je jedna grota stijene Kantridina sjevera. Otkotrljala se u more, tamo gdje je nekada bila Arena, restoran kojega je »projektirao« Ivica Smolčić, prerano shrvan bolešću.

Na odlasku sa zelenih travnjaka istinske radosti Marko je svima bio zahvalan. Rekavši, prije 55 godina, da je dao Rijeci sve što je mogao, ali podvukao da je još više dobio. Rijeci zahvaljujući postao je ono što – jest. Čovjek, prije svega.

Trogiranin iz Segeta Donjeg jedno je razdoblje igrao i za momčad pulskog Uljanika (današnja Istra 1961.). Marko se vratio iz Uljanika, Stojan Osojnak iz Dinama, gdje je 1954. donio naslov prvaka pogotkom Crvenoj zvezdi u devedesetoj minuti. I počeo je novi Rijekin napad na Prvu jugoslavensku ligu. Nakon toga, 1958., pojavio se i čudesni Vladimir Lukarić, za Rijeku je igrao i Miroslav Blažević. Trener je nakon Ognjanova bio i Luka Kaliterna, dok na klupu nije zajseo rasni strijelac – Stojan Osojnak. Marko je uvijek govorio kako je sretan što ne mora čuvati Osojnaka, a niti pucati kaznene udarce – Raunichu (obranio je jedan i Vujadinu Boškovu)!

Ovdje leži pobijeđen koji se nije predao, mogli bi napisati Marku kao Bellowu… Došao je do kraja svog puta.

Prije godinu i pol dana u Mošćeničkoj Dragi Stojan Osojnak (čeka Marka negdje gore u rajskim odajama) slavio je 92. rođendan. Došli su Marko Pavković, Ćiro Blažević i Enzo Zadel. Četiri riječka asa iz početka šezdesetih prošlog stoljeća. Svako sa svojom pričom. Enzo i Ćiro imaju zajedničko – Švicarsku i Tuzlu. Marko i Stojan imat će vremena pričati o taktici… Jedan je bio kralj svog kaznenog prostora, drugi dinamitaš, dizao je u zrak suparničke bunkere.

S Markom je otišla još jedna umorna grana Rijekina stabla povijesti. Od Fiumane (1926), preko Kvarnera (1946), do NK Rijeka (1954) i HNK Rijeka (1994).