RIJEKA Hrvatska košarkaška reprezentacija osvojila je četiri medalje od osamostaljenja na velikim natjecanjima, olimpijsko srebro u Barceloni 1992. godine u velikom finalu s »Dream Teamom« pod vodstvom Petra Skansija, svjetsku broncu dvije godine kasnije nakon pobjede nad Grčkom u Torontu, kada je najbolju petorku Mundila uvršten Dino Rađa, te dva europske bronce, 1993. u Njemačkoj nakon nesretne pogibije Dražena Petrovića, te dvije godine kasnije u Grčkoj. Baš kao i u Kanadi, u oba navrata u malom finalu pobijeđeni su Grci… Od 1995. godine traje post s povremenim bljeskovima kao što su mediteransko zlato u Pescari 2009. godine, četvrto mjesto na EP-u u Sloveniji 2013. ili peto mjesto na OI u Brazilu 2016. godine. Tek toliko da se može pomisliti da su medalja tu negdje, nadohvat ruke. I tako već gotovo četvrt stoljeća!

Stvarnost je puno drugačija. Ako je najbolje što hrvatska košarka ima, ne računajući NBA igrače, a tako je sugerirao izbornik Dražen Anzulović, zaigralo protiv Poljske i Mađarske, onda nas čeka još puno gladnih godina. U neka druga vremena neki od reprezentativaca mogli bi biti dobri klupski igrači. Ali reprezentativci…

Dino Rađa

Za krah reprezentacije u kvalifikacijama najodgovorniji je Dino Rađa. Najprije je predugo trajala potraga za izbornikom, pa je postavljen Ivica Skelin, koji je krenuo porazima od Nizozemske, Italije i Rumunjske. Njegov nasljednik Dražen Anzulović je krenuo s tri pobjede protiv istih suparnika, ali u drugom je krugu uspio dobiti samo jednu od pet utakmica. Dva poraza na startu, od Litve u Osijeku (83:84) i na gostovanju u Poljskoj (74:79), kada su u sastavu bili NBA igrači Bojan Bogdanović, Dario Šarić, Ivica Zubac i Ante Žižić, bili su pretežak uteg, koji je reprezentaciju povukao na dno.

U boljoj situaciji nisu ni domaći klubovi. Cedevita jedina može normalno fukcionirati zahvaljujući Atlantic grupi, što potvrđuje sa šest uzastopnih trofeja u Kupu Krešimira Ćosića, dok u prvenstvu brani peterostruku krunu. Cedevita je i druga u ABA ligi, dok su Cibona i Zada s omjerom 7-12 u donjem dijelu ljestvice. Oba kluba vuku financijske minuse iz prošlosti i to se osjeća, dok se Split se uspio izvući iz kolapsa zahvaljujući Gradu Splitu i otpisu većine dugova, jer vjerovnici nisu imali previše izbora. Ako se nešto novca i namakne, dovode se Amerikanci, jedini zalog rezultata. Ako se pogode, jer znali su se »smanjiti« u zrakoplovu…

Split se izvukao, ali nestao je Zagreb, prvak prije osam godina. U dobra spominjanja otišao je njegov dobri duh Pepsi Božić. Nestao je Kvarner, gotovo da nestaje Kvarner 2010 i to samo tri godine nakon ponude za ulazak u ABA ligu…

Politička promidžba

Hrvatska nema puno košarkaša koji nešto znače u europskoj klupskoj košarci, Ante Tomić i Krunoslav Simon su više iznimke nego pravilo. Možda je Anzulović i u pravu, jer u domaćem prvenstvu nema previše igrača koji imaju reprezentativnu kvalitetu, a ispod Premijer liga je Prva liga koja ne zaslužuje to ime. Nema ekstra igrača, ali ni ovo što imamo nije se posložilo na pravi način.

Još jedan veliki problem je financiranje sporta u državi koja obožava svoje sportaše kada svojim rezultatima i medaljama mogu poslužiti za dnevnu političku promidžbu. I ono malo potencijalnih sponzora odustaje zbog nameta pa većina tereta klubova rješava se financiranjem iz lokalne samouprave.

Posebna su priča međuljudski odnosi. Svatko gleda samo sebe, caruje šutnja. Počevši od struke, pa igrača koji ne žele igrati za reprezentaciju. Cijeli je to koloplet faktora koji polako. ali sigurno razaraju hrvatsku košarku.

Gdje je u cijeloj priči – rad na parketu? Pomalo sramežljivo krenulo se s jedinstvenim ligama u mlađim uzrastima, okupljanjima mlađih reprezentativaca, ali o tome je trebalo voditi računa još prije deset ili 20 godina. Kasni se u svemu, za razliku od ostatka konkurencije. Možda je i vrijeme za prihvaćanje činjenice da je hrvatska košarka – druga europska liga. Bez obzira na Bojana Bogdanovića, Šarića, Zubca, Žižića… Oni su ionako drugi košarkaški svijet.