Nevena Rendeli puna je hvale za ekipu; redateljicu Lanu Zaninović, direktora fotografije Maka Vejzovića, montažera Filip Karabelj. Film je zapravo okupio stare školske kolege. 

– Redateljica Lana Zaninović i ja išle smo u isti razred u osnovnoj školi, a snimatelj Mak Vejzović i montažer Filip Karabelj u susjedne razrede iste škole. Nismo se družili gotovo dvadeset i pet godina te smo se onda ponovno povezali snimajući film. Vjerujem da će se i u filmu prepoznati ta pozitivna energija, kazuje Rendeli.

– Tako je, a onda sam radeći »Subotom ujutro« čula za maraton koji se trči kroz francuske vinograde, maraton Medoc, onaj u kojem se trči, jede i pije.

I mene bi to privuklo, doduše zbog ića i pića.

– Haha i mene isto. Onda sam čula da je jedna Hrvatica to otrčala, pa sam došla do njenog broja. Ispostavilo se da je ona Đurđica Oprepić, a on njen partner poznati vinar Ivica Matošević. Došli su nam u goste, Ivica je taman započinjao vinski maraton u Istri. I to je bio moj prvi susret s njom. Nisam pojma imala ni tko je, ni što radi, ali mi je bila užasno zanimljiva. Nisam, zapravo, mogla vjerovati da ima 51 godinu i da tako izgleda, da pršti energijom. Jedna kava s drugom i shvatila sam da ima životnu priču koja bi mogla biti poticajna. Počela sam pisati scenarij, tražiti tko bi to htio raditi, pitati se da li bi ja to uopće mogla. Zapravo, ili sam bila jako uvjerljiva, ili je ta priča stvarno jako dobra, jer svi su odmah rekli – ajde, napravi to. Očekivala sam milijun predrasuda s obzirom da ne dolazim iz dokumentarnog programa, ali nije ih bilo. 

Naporno snimanje

Priča i jest dobra. Đurđica Orepić počela je, naime, ozbiljno trčati tek prije koju godinu.

– Prije četri godina, u 47. godini života. Nikad prije nije potrčala niti jedan kilometar, nego je bila ona prava, ja volim reći, Istrijanka u štiklicama. Bila je potpuno neka druga žena. I onda je počela trčati i do sada je istrčala gotovo sve maratone na svijetu, pa joj to nije bio dovoljno već se prijavila na Ironman i počela raditi triatlon.

Film zapravo i prati njene pripreme za Ironman triatlon.

– Tako je. Odlučila se prijaviti na Ironaman, na najveći triatlon na svijetu i želi se plasirati na svjetsko prvenstvo na Havajima. Da bi se plasirala, mora osvojiti prvo mjesto u svojoj skupini na Ironamanu u Klagenfurtu. Mi je pratimo na pripremama za Klagenfurt i čekamo hoće li se plasirati, ili neće.

Nije vam onda bilo lako, valjalo je i vama sve to ‘istrčati’.

– Bome nije! Skidam ekipi kapu! Mislim da nisu baš ni bili posve svjesni gdje ih to vodim kad sam im pokazala scenarij. Ja sam znala šta nas čeka, pa sam jedno pet puta Maka Vejzovića pitala – dobro, jesi li siguran da ti to možeš!? On me je gledao zbunjeno i u čudu. Kako i ne bi kad je snimio svašta u životu, kad je s opremom na leđima prepješačio pola Velebita snimajući dokumentarac o konjima. Uglavnom, već drugi dan na terenu smo se svi posvađali, jer smo shvatili što nas čeka. Ona je vozila bicikl 180 kilometara, Mak ju je lovio na motoru. Trčali smo zajedno s njom maraton, vozili se autima da bi je mogli uhvatiti, a dok je plivala trčali smo s opremom da bi stigli prije nje.

Znači, za snimanja ste se i dobro mrzili, i jako voljeli!?

– Zapravo smo se puno više mrzili za vrijeme Ironmana, a onda smo se voljeli kad je sve prošlo.

Potpuno povjerenje

Nema dobrog dokumentarca ako nije međusobnog povjerenja između glavnog lika i ekipe. 

– Đurđicu i mene je od početka vodilo neko povjerenje. Naime, mene je u cijeloj toj njenoj životnoj priči zanimalo zašto ona to radi. Nikako nisam mogla doći do odgovora zašto bi se netko tjerao na sve te velike napore, a ima sve u životu posloženo kako treba. Tražeći razloge krenuli smo u neku njenu psihoanalizu i nadam se da sam do nekih odgovora došla. Od tog trenutka ona je imala potpuno povjerenje i u nijednom trenu nije rekla ne, ja ovo ne bi. Nije ni pogledala film, želi ga vidjeti prvi put na projekciji kad i svi drugi. Ima potpuno povjerenje. A ja se nadam se da će i poslije filma razgovarati sa mnom. (smijeh)

Naći će se vjerojatno onih koji će vas brzopleto proglasiti nekakvom trendsetericom, jer i trčanje je u modi i dokumentarci. A opet, spojili ste sve svoje interese u jedno, i trčanje, i televizijski posao pa i onu strast za putovanjem.

– Svatko se, valjda, češe gdje ga svrbi i valjda radiš neke stvari koje te interesiraju. Tko zna, možda sam trebala razriješiti neke svoje probleme preko priče o Đurđici Orepić. O trčanju, o sportovima izdržljivosti se stalno pričaju neke romantične priče, makar je to zapravo užasno bolno. Nisi sretan dok trčiš, to je teško, boli. Sretan si eventualno samo u trenutku kad uđeš u cilj, a i to je kratko, jer sve počne boljeti kad se ohladiš. Tu moraju biti neki dublji razlozi, ili samokažnjavanje, ili samodokazivanje, ili jednostavno tjeranje sebe na pomicanje granica. To i Đurđica kaže, da se osjeća živom! Prvi put u životu, u svojim 50-tima ona se osjeća živom. 

Dokumentaristika. Planirali se toga još? 

– Ovaj čas samo čekam da film zaživi, čekam komentare ljudi. Možda sam presubjektivna, ali meni je film jako dobar. Nije to veliki film, to je mali filma HRT-a kojeg smo snimili u dva tjedna i 12 termina montaže. To je lijepa, pozitivna priča. Nije film o nekom društvenom fenomenu koji će promjeniti svijet, ali bi mogao promijeniti svakog od nas kada vidi što sve možemo učiniti pa pomaknuti granice u svom životu.