Ma koliko odlazak novinara u mirovinu smatrali još jednom od uobičajenih životnih neminovnosti, činjenica da se u eteru Radio Rijeke više ne čuje glas Edija Kišića, dugogodišnjeg novinara i urednika jedne od najslušanijih hrvatskih radijskih postaja, tisuće je njezinih slušatelja učinila jako – tužnim.

Prve novinarske »muke«

– Neobičan je bio moj dolazak na Radio jer se prije audicije nisam nikad bavio ma kakvom vrstom novinarstva. Uostalom, diplomirani sam ekonomist, a oni jako rijetko završavaju u novinarskom dijelu medija. Da se uopće prijavim nagovorio me je poznanik koji je na Radio Rijeci želio biti glazbeni urednik. Prošao sam audiciju i već 1974. godine krenuo u novinarske vode. Bile su mi tada samo 22 godine, a prvi mi je glavni urednik bio Ljubo Buršić. Istina, uslijedile su obavezne godine honorarne suradnje, baš kao i vojni rok koji sam proveo u Puli, tako da je moj prvi direktor u redovnom, sustavu stalno zaposlenih djelatnika, bio legendarni Josip Štefan.

A prve mu je prave novinarske »muke« zadala Tanja Olujić Musić. I to tako da ga je odmah nakon povratka iz vojske »bacila« na iznimno zahtjevne novinarske zadatke. No, kako ono što te ne ubije odmah pokaže od kako si kvalitetnog materijala sazdan, kod Kišića je zapravo odmah rezultiralo početkom vrlo zanimljive i nadasve ugledne novinarske karijere.

– Danas ćete u mnogim redakcijama medijskih kuća naići na konstataciju ili naprosto statistiku kako su – stare. Osamdesetih godina prošlog stoljeća bilo je suprotno – sve su redakcije bile vrlo mlade. Ne samo ja koji sam imao tridesetak godina, već i mnoge druge kolege koje su nadirale u tada silno rastući program Radio Rijeke činile su velike pomake u kvaliteti programa.

Izvorno novinarstvo

Za vrlo kratko smo vrijeme došli do cjelodnevnog emitiranja, da bismo na kraju prešli i na noćni program. Ili kad se samo danas sjetim »Bure«, omladinske emisije koja je naglasak stavljala i na progresivna glazbena stremljenja, što ni ne čudi jer joj je u tom dijelu urednik bio Goran Lisica Fox, sjetim se i fenomenalne novinarske plejade. I da, svi smo tada bili ili samo mladi, ili vrlo mladi, naglašava Kišić.

Edi Kišić, Foto: S. JEŽINA

A njega, kao ipak za korak iskusnijeg od ostale ekipe, slijede i brojne uredničke funkcije. Godinama je bio urednikom redakcije, pa voditeljem MMS-a, kratice što označava multimedijalni servis, da bi mu u uredničko organizacijskom smislu kruna karijere bilo vođenje Sunčanog sata, emisije kojom se temama iz turizma ispunjavalo popodne petkom, i to na valovima Hrvatskog radija. Bilo je to u drugoj polovici prvog desetljeća aktualnog tisućljeća, a Kišić je upravo na toj sceni pokrenuo i čitav niz progresivnih stremljenja Hrvatskog radija.

Najinspirativniji »štof«

– Kad me baš pitate, nekako sam najponosniji na činjenicu da sam punih 15 godina snimao i uređivao »Tisuću bisera«, emisiju o našim otocima. Kakvih je tu sve sudbina bilo, kojih divnih priča! Koliko god mislili kako poznajemo nekakav opći mentalitet otoka, uvijek vas iznova iznenađuju. Odluka ljudi da ostanu živjeti na nekim škojima s kojih su skoro svi drugi davno otišli, ili pak onih suprotnih, ljudi koji se nakon desetljeća rada i života u tuđini odluče vratiti na otoke svoje mladosti znaju biti silno nadahnjujuće, prisjeća se Kišić.

Temperamentni nas je razgovor vodio i u vremena rata, izvještavanja s njegovih početaka 1991. godine kad se ličkim bespućima moralo probijati s Nagrom, ultrateškim magnetofonom bez kojeg se emitiranje s terena nije moglo ni zamisliti, pa i do brojnih političkih previranja, često i s rastakanjem redakcijske kompaktnosti pa i prijateljstava, kao i u vremena današnje tehnološke revolucije koja i medijima itekako godi. Vodio nas je svukuda jer i Kišić se što privatno, što poslovno naputovao svijetom, ali nas je uvijek iznova vraćao u naš neposredni zavičaj.

Edi Kišić i Lucija Fanton / Foto: S. JEŽINA

Na prigodnoj fešti mog odlaska u mirovinu govorio je i današnji glavni urednik Radio Rijeke Alen Čemeljić. Referirao se na moju školsku spremu, pa je tako istaknuo i moju želju koja je nekad davno htjela upisati veterinu.– Na svu sreću, Kišić nije otišao na veterinu zahvaljujući čemu je novinarstvo dobilo jako mnogo, naglasio je Čemeljić.A na njega se iznimno duhovito nadovezao Korado Vujnović, poznati sportski novinar Radio Rijeke:– A nitko ne govori koliko je Kišićevim odlaskom u novinare tek dobila veterina, poentirao je Vujnović što je dakako izazvalo opći smijeh.

– Malo mi je što inspirativnije od ljudi koji nastanjuju ovaj naš predivni i događanjima prebogati kraj. Kako mi to znamo reći, to mi je najinspirativniji »štof«. Sve one naizgled »obične« priče i sudbine koje kad ih posložite u radijsku emisiju idu u red onog što mi je uvijek davalo snage za bavljenje novinarstvom. Uostalom, upravo su takve priče nailazile i na najbolji prijem kod slušatelja, dodaje Kišić.

A onda smo se opet prisjetili 3. listopada kad je na prigodnoj fešti, na kojoj se okupio veliki broj kolega, Kišić zapravo izašao iz etera koji je nastanjivao dulje od četiri desetljeća.

Koliko smo samo ismijavanja i omalovažavanja pretrpjeli u prvim godinama emitiranja tjedne emisije u kojoj je suradnik, skoro pa koautor bio poznati ugostitelj Josip Tariba! Najposprdniji su prema nama kolege kao i mnogi slušatelji bili zbog znanih kovanica »sporo blagovanje« ili pak »sljubljivanje« jela i vina. A vidite gdje smo danas stigli! Oba pojma su zapravo ušli u obavezne točke opće kulture. Nekad su ti pojmovi nailazili na podsmjeh, danas će se to dogoditi osobi koja ne zna sljubiti jelo s idealnim vinom, ističe Kišić.

– Ma u mirovinu treba otići dok si još vitalan, dok još imaš snage posvetiti se svim onim hobijima, nerijetko i strastima za koje naš novinarski posao nikad nema milosti. Jer on je uvijek ispred svih i svega.

Ja sam i vrlo predani maslinar, posvetit ću se maslinarstvu, ma svim onim životnim zadovoljstvima o kojima sam godinama izvještavao, pisao i govorio, završio je Kišić.

Sve starije redakcije, Kišić bez prave zamjene.

Edi Kišić, Foto: S. JEŽINA

A sinonim za priče o moru i brodovima, otocima, maslinama i vinogradima, ribi plavoj i oboritoj, stručnjak za čitavu lepezu tema koja kad se do kraja razvuče pokazuje sliku Kvarnera u svoj njegovoj punini i ljepoti. Pa ma što on zborio, činjenica je brutalna i bolna – Radio Rijeci i desecima tisuća njezinih slušatelja itekako će faliti Kišićev inspirativni novinarski nerv i posebno ugodni glas. Stoga, ako je moguće, makar jednom tjedno u nekoj zanimljivoj emisiji nastavi svoje novinarsko poslanje. Jer kad se ono sa strašću radi, godine i birokratske barijere koje zbog njih dolaze uistinu nisu ni najmanje bitne.