Plesni koreograf

Igor Barberić: Čekam svoj show, malo pjevanja, malo plesa, malo gosti u studiju

Sandra Sabovljev

Kao klinac sam uredno pohađao dramske grupe i zapravo prvotno htio biti glumac. Onda je tu došao ples pa sam nastavio u tom smjeru



Na Novoj TV počela je nova, četvrta sezona hit showa »Tvoje lice zvuči poznato« koji je zadivljujućim transformacijama svojih sudionika u popularne pjevače i pjevačice osvojio domaće gledateljstvo priskrbivši ovoj zabavnoj emisiji epitet najgledanije. Iza cijelog spektakla stoji veliki tim stručnjaka, stotinjak članova ekipe showa koji su zaslužni za preobrazbe kandidata u neke od najpoznatijih glazbenih zvijezda. Važnu kariku u lancu tog uspjeha čini i zagrebački plesni koreograf Igor Barberić s kojim razgovaramo o ovoj megapopularnoj emisiji, plesu, mjuziklima, hrani i životu.


Počela je četvrta sezona popularne zabavne emisije »Tvoje lice zvuči poznato«, je li vas iznenadio izvanredan uspjeh tog glazbenog showa kod gledatelja? Koja je tajna uspjeha?


– Znao sam kad smo počinjali prvu sezonu da će emisija biti zabavna, ali nisam mogao znati da će biti toliko popularna. Što je točno tajna uspjeha, teško je reći – vjerujem da je to spoj više faktora. Emisija je dobro osmišljena i spaja onaj zabavni muzički element s vještinom i komikom transformacija i imitacija.




Učenje plesnih koraka nije najomiljenija stvar kandidatima, no ipak ste se u dosadašnjim sezonama, kazali ste, jako zabavili radeći s njima. Jeste li i kod nekog pronašli skriveni plesni talent? Tko je najuporniji? S kim je bilo najzabavnije raditi?


– Kod ovakvog formata emisije u kojoj se radi brzo i gdje nema previše vremena za probe, najviše se istaknu kandidati koji imaju razvijeniji sistem pamćenja i motorike. Ponekad čak niti ne znači da ako si imao plesnog predznanja da ćeš brzo usvajati sve. Jedno je sigurno. Mora se raditi i štrebati. Naučiti sve napamet. Tekst, melodiju, korake. Oni kojima to brže ide često su i u prednosti. No na kraju najvažniji je taj element koliko si showman. Da zavladaš scenom čak i kada zaboraviš korake.


Htio sam biti glumac


Na koju ste izvedbu u TLZP najponosnijii gdje ste se najviše namučili?


– Ne bih baš rekao da se ikada mučim. Ili možda da ako se mučim, onda neće rezultat baš biti predobar. Teško je sada nakon tri sezone izdvojiti samo jedan nastup. Ima ih puno koji su mi bili dragi. Često to niti nema veze samo s kandidatom koji bude dobar nego i s cjelokupnim brojem kojeg sam složio. Plesači, mizanscen, formacije itd.


Mogu reći i da su mi ponekad draži brojevi koji su specifični i drugačiji od onog što gledamo na televiziji danas. Recimo neki nastupi iz sedamdesetih ili osamdesetih gdje je stilski sve bilo drugačije. Zabavno je dočaravati te periode. I plesači to vole igrati.


Budući da ste i plesač i pjevač i glumac, kompletan zabavljač, ima li šanse da i vi stanete pred žiri showa?


– Jesam već, ali mi ne daju više. Šalim se. Ja bih jako rado, ali onda ne bih mogao biti trener i koreograf emisije. Mislim, mogao bih, ali bi bilo preočito kada bih sebi koreografirao najraskošnije nastupe. Opet se šalim. Ma ja zapravo čekam svoj show. Malo pjevanja, malo plesa, malo gosti u studiju. Sad ste mi zapravo dali ideju. Idem zvati šefa.


Vaš formativni profesionalni put nije išao konvencionalnim tijekom. Možete li ga ukratko opisati?


– Kao klinac sam uredno pohađao dramske grupe i zapravo prvotno htio biti glumac. Onda je tu došao ples pa sam nastavio u tom smjeru a onda kada sam otišao iz Hrvatske s ciljem daljnje plesne edukacije, završio sam ubrzo u mjuziklu kao glumac i tu sam onda i ostao 13 godina, sve do povratka u Hrvatsku. Rekao bih da sam naučio puno kroz sam rad. Jedno je edukacija, a drugo je praksa, ali zapravo još uvijek učim. Iako imam svoj sistem rada i meni jasan način na koji najbolje funkcioniram, još uvijek učim i razvijam se.


Kako vam se dogodila ljubav s mjuziklom?


– Mjuzikl sam uvijek volio i privlačio me definitivno kao jedan od izričaja u kojem sam se htio okušati. Onda kada sam ih počeo raditi, bolje sam upoznao žanr i postao još veći obožavatelj. Generalno jako volim glazbu, a u mjuziklima je glazba taj glavni pokretač. Ono što svakoj dramskoj situaciji može dati još jednu jaku dodatnu dimenziju s kojom je efekt jači.


Toliko posla, a toliko malo vremena


Upravo smo u Lisinskom gledali mjuzikl »Pacijenti« Mire Gavrana i Tončija Huljića gdje potpisujete režiju i koreografiju. Kako ste zadovoljni radom i recepcijom?


– Rad na Pacijentima bio je podosta stresan jer smo brzo morali stisnuti veliki posao u kratko vrijeme. Predstavu smo preslagivali, pisali i mijenjali do par dana prije premijere. No sve se na kraju poklopilo i dobro je prošlo. Predstava je do sad već odigrala osam puta pred punim Lisinskim. A što predstava više igra, to ja imam više prilike »polirati« je, prepraviti neke dijelove s kojima sam manje zadovoljan. Sve su to sitne stvari i čovjek koji je gledao prvu i osmu predstavu ne primijeti razliku.


Koji vam je najdraži mjuzikl, generalno? Koji biste rado uprizorili u Hrvatskoj?


– Ima jako puno mjuzikla koji su mi dragi. Od novijih bih izdvojio »Violet«, »Fun Home«, »Something Rotten« i »Book of Mormon«, a od klasika recimo »Pippin«, »Into the Woods« i »Being Alive«. Sve bih ih rado uprizorio, ali i puno ostalih. I onda bih još volio raditi više originalnih hrvatskih djela. Toliko posla, a toliko malo vremena.


Je li u Hrvatskoj kultivirana mjuzikl publika i je li stasao kadar?


– Kadra ima sve više. Odnosno, kadar koji se pojavljuje na audicije je iz godine u godinu spremniji i više upoznat s mjuzikl žanrom. Ali nažalost zbog prirode tržišta teško da će mjuzikl kadar ikad kod nas zaživjeti kao profesija za sebe. Što se tiče publike, interesa sigurno ima. Ali nije da se možemo samo osloniti na taj faktor da radimo mjuzikl pa da očekujemo da ljudi zbog toga kupe kartu i dođu gledati.


Stalno sam »nabrijan«


Pokazali ste se i kao izniman kuhar u emisji Masterchef. Što vam znači hrana i koliko u hektičnom današnjem životnom tempu imate vremena za pripravljanje sofisticiranih jela?


– Na hranu gledam kao nešto iznimno važno. Mislim da stvarno vrijedi ono »to smo što jedemo«. A također mislim da hrana treba biti i ukusna. Ugodno s korisnim. Volim kuhati i provoditi vrijeme u kuhinji ali nažalost to puno manje radim kad puno radim. Ali onda barem nastojim kvalitetno pojesti u restoranu ako taj dan nisam kuhao.


Što ste naučili u Masterchefu je li on promijenio vaš odnos prema hrani, pripremanju i konzumiranju?


– Mislim da mi je Masterchef dao tu neku smjelost da si više vjerujem kad čarobiram u kuhinji. I definitivno učvrstilo ljubav prema kuhanju. Kada si zamišljam idealni odmor od posla, jako često je u tim mislima i kuhanje. Obično nešto za što treba vremena. Kao stvaranje vlastite probiotičke kulture.


Kako ste se odlučili postati vegeterijanac-vegan? Koliko vas je ta prehrana izmijenila?


– Već sedamnaest godina sam vegetarijanac, a zadnjih sedam i vegan tako da se zapravo ne mogu ni sjetiti kako je to bilo jesti meso. Odnosno nisam više svjestan fizičkih promjena ako ih je i bilo. Imam uvijek dosta energije a obično kažu da je to jedan od pozitivnih stvari kod cjelovite vegetarijanske prehrane. No može naravno biti i da je to jer sam dečko od mjuzikla. Mi smo stalno nešto nabrijani i stalno bi plesali i pjevali.