U utorak, 18. prosinca, u 21 sat na Trgu bana Josipa Jelačića, Zaklada Ana Rukavina i Nova TV organiziraju humanitarni koncert i akciju Želim život kojima se prikupljaju sredstva za daljnji rad Zaklade Ana Rukavina. Građani će uživati u nastupima brojnih glazbenih zvijezda, a svi oni koji tu večer neće moći biti na glavnom zagrebačkom trgu, koncert će moći pratiti uživo na Novoj TV s početkom u 21 sat. Gledatelje će kroz emisiju voditi poznata lica Nove TV: Marija Miholjek, Petar Pereža, Mia Kovačić i Dorijan Elezović.

Koncert »Želim život« dobio je naziv po iskrenoj molbi za pomoć u liječenju od leukemije koju je prije dvanaest godina tada 29-ogodišnja Ana Rukavina Erceg uputila najbližim prijateljima. Razgovarali smo s jednim od voditelja, Riječaninom Dorijanom Elezovićem, koji je televizijsku karijeru počeo prije dvadeset godina na tadašnjem RI TV-u.

Vraćate se na male ekrane kao jedan od voditelja prijenosa koncerta Želim život kojom se prikupljaju novci za Zakladu Ana Rukavina. Što vam znači taj angažman?

– Svatko od nas tko radi na ovom projektu gleda na ovaj događaj kao jedan od važnijih u karijeri. Biti dio projekta koji svake godine sruši rekord u prikupljanju novca za ovako plemenitu stvar – je velika čast. Ovaj prijenos već doživljavam kao svoj jer ga uzastopno radim više godina i jedan je od onih televizijskih projekata koji radim srcem.

Imate li posebne pripreme za takve voditeljske angažmane? Koja će biti vaša uloga?

– Kada nešto radite niz godina, pripreme su tek tehničke. Nekoliko kolegija s produkcijom i sve je spremno. Mi smo uhodani tim i svi redom ljudi koji na televiziji rade duži niz godina. Moja je uloga voditeljska, a bit ću u paru s Mijom Kovačić.

Jeste li i sami možda dali uzorak krvi i postali potencijalni donor koštane srži?

– Jesam, dao sam krv. Ukoliko se pokaže da nekome mogu pomoći naravno da ću to učiniti. Kada sam vodio projekt »Život priča priče« svjedočio sam spajanju donora s čovjekom kojem je spašen život. Putovali smo u Njemačku kako bismo ih upoznali. To je bio jedan od dirljivijih trenutaka tijekom moje karijere. Ništa vas ne može usrećiti kao kada nekome date novu priliku, kakva god ona bila. Ljudi su danas jako otuđeni i žalosti me kako jedni od drugih okrećemo glave. Oprost i davanje je najdivnija stvar koju možemo činiti i volio bih da ljudi vrate tome, a okrenu leđa samoživosti.

»Zašto ga nema«

Nova TV angažira vas za posebne projekte. Smatrate li to posebnom čašću? Hoćete li se možda jednom vratiti na male ekrane u nekom malo duljem angažmanu?

– Naravno da sam sretan što radim uvijek na projektima koji su zahtjevni. Raditi na televiziji podrazumijeva da ste nekada intenzivnije na ekranu, a nekada vas je manje. Nisam po trenutnoj odsutnosti posebniji od drugih. Tako je sa svim TV licima, samo ljudi se vole često pitati »zašto ga nema«. Ne znam što će donijeti budućnost, možda se vratim starom intenzitetu.

Više vas ne viđamo često na malim ekranima. Nedostaje li vam posao novinara reportera?

– Kako kada. Ali ja ipak povremeno odradim neke stvari tako da nemam osjećaj da me nema. Evo u posljednjih godinu dana radio sam emisiju »Život priča priče«, »Kraljevsko vjenčanje«, »Wings for life«, prošle godine sam radio također »Želim život, koncert Ane Rukavine« i sada ga eto opet radim. Dnevni ritam reportera me u jednom trenutku umorio. Postojale su stvari zbog kojim mi je trebao nešto sporiji ritam pa sam zbog toga prešao u digitalni odjel, ali televiziji nisam rekao ne te i dalje radim taj posao.

Možete li vjerovati da je od vaših prvih televizijskih angažmana prošlo više od dvadeset godina? Čega se rado sjećate od vaših televizijskih početaka?

– Ako se ne varam, točno negdje u ovo vrijeme, prije 20 godina sam prvi put uzeo mikrofon u ruke. Bilo je to za RITV, ali kao novinar sam pisao još u osnovnoj školi za školski list. Na televiziju me dovela Iva Piglić, tadašnja TV voditeljica na riječkoj televiziji. Nju uvijek ističem kao glavnog krivca što sam završio u tim vodama, ali isto tako zaslužne su moje kolegice s kojima sam prije 15 godina radio u jednoj riječkoj trgovini.

One su me nagovorile da se prijavim na show Supernova, a ja sam prijavnicu poslao samo njima iz ljubavi, i to izvan roka za prijave. Na kraju sam došao do polufinala tog showa i danas sam eto tu gdje jesam. Čini mi se da je vjera drugih u mene pomogla da se ostvarim u poslu koji radim. Kako sam odrastao u skromnoj obitelji, nikada nisam bio tip koji se gurao u prvi red.

Uvijek su me nekako drugi uvjerili da moram napraviti korak. I zaista, ako išta želimo moramo sami napraviti korak. Danas sam toga itekako svjestan. Prvi prilog koji sam napravio bio je razgovor s vlasnicom estetskog centra koja je govorila o tome kako solarij nije štetan.

Više vremena za privatan život

I dalje ste djelatnik Nove TV. Što radite?

– Dakle povremeno televizijske projekte, a između toga odrađujem novinarski dio posla za portal dnevnik.hr.

Je li lakše biti novinar na portalu ili novinar na televiziji?

– Na portalu. Drugačiji je to koncept, ali i tu ima zakonitosti koje znaju stvarati napor. Danas portali funkcioniraju »sad i odmah«, ali ipak bih rekao da je lakše.

Novi posao donio vam je i više slobodnog vremena. Kako ga ispunjavate?

– Tako je. Na televiziji niste uvijek sigurni kada ćete doći doma, dok u ovoj formi imam klasičnu osmosatnu smjenu. Više vremena sam posvetio privatnom životu. Često odem na izlete, na kraći put, puno vremena provodim sa svojim psom. Više pazim na svoje zdravlje, prehranu… Imam više vremena za ljude koji su mi važni u životu.

Volite i kuhati, a prijatelji hvale vašu zimnicu. Jeste li je i ove godine pripremali?

– Kuhao sam i kao tinejdžer kada bih bio sam doma, ali ozbiljnije kulinarstvo sam upoznao kada sam preselio u Zagreb i kada više nije bilo mame koja će me dočekati s ručkom. Danas znam pripremati baš sve što volim jesti, ali često i sam izmislim neko novo jelo ili ga pripremim na neki svoj način.

Moji mlinci primjerice uopće ne sliče na one klasične. Zimnicu radim već nekoliko godina. Radim ajvar od bundeve i to je jedna od mojih izmišljotina. Obožavaju ga svi koji su ga probali. Radim kisele paprike, ukiselim mrkvu, mariniram sir, a ponekad radim i šalšu od rajčice. Svakako u jesen kupim puno povrća, očistim ga, pripremim za konzumaciju i zaledim. Što sam stariji svjesniji sam važnosti zdrave prehrane i trudim se kupovati domaću hranu sa sela.

Nedostaje mi more i bura

Rođeni ste Riječanin no već dugo živite u Zagrebu. Jeste li ikad požalili odluku da napustite grad na Rječini?

– Nisam požalio jer u Zagrebu sam ostvario puno toga o čemu sam u Rijeci sanjao. Mladom čovjeku Zagreb može itekako dati vjetar u leđa, ali vremenom se mijenjaju životne navike i mišljenja sam da je život kvalitetniji u manjim sredinama. No Rijeka dakako nije mala, ali ugodnija je za život. To je ozbiljan grad, ali posao koji ja radim lakše se bilo ostvariti u metropoli.

Koliko često dolazite kući? Razmišljate možda da se jednog dana zauvijek vratite na more?

– Nažalost ne onoliko koliko bi želio. Nedostaje mi more. Čak i ona jaka kvarnerska bura mi nedostaje i često je poželim, onako jaku da osjetite kako mi krv cirkulira tijelom. Rijeka je za mene prvi grad i najdraže mjesto na svijetu. Ponosno ističem da sam Riječanin i iznimno se ponosim riječkom tolerancijom i otvorenošću. Razmišljam često o budućnosti i Rijeka je dio mojih misli i planova, ali pustimo da vrijeme odradi neke stvari.