Američki jazz trombonist, skladatelj, aranžer i glazbeni pedagog, podrijetlom iz Kostarike, Luis Bonilla je odrastao u Kaliforniji, a se školovao i specijalizirao za izvedbu raznih glazbenih žanrova.  Tijekom karijere svirao je s velikanima jazza kao što su Tony Bennett, McCoy Tyner, Dizzy Gillespie, Lester Bowie, Tom Harrell, Freddie Hubbard i Astrud Gilberto, ali i poznatim glazbenicima drugih žanrova, među ostalima s Philom Collinsom, Dianom Ross i Marcom Anthonyjem.

Bigbendaško iskustvo stekao je svirajući s uglednim orkestrima: Gerald Wilson Orchestrom, Toshiko Akiyoshi-Lew Tabakin Jazz Orchestrom, Mingus Big Bandom i Afro Latin Jazz Orchestrom.

Osim velikog instrumentalističkog umijeća Bonilla pokazuje sklonost prema istraživanju najkompleksnije i najzahtjevnije glazbe današnjice. Dugogodišnji je član Vanguard Jazz Orchestra, svira i u sastavu Dave Douglas & Brass Ecstasy, vodi vlastite sastave s kojima snima albume te je redovni predavač na najuglednijim jazz školama: Manhattan School of Music i New England Conservatory.

 Bonilla je već godinama veliki prijatelj hrvatske jazz zajednice. Osim što je u raznim projektima svirao s hrvatskim glazbenicima, ostvario je važnu suradnju s Hrvatskom glazbenom mladeži koja je, zahvaljujući njezinoj glavnoj tajnici Dubravki Dujmović Kušan, iznimno uspješna u provedbi raznih jazz projekata. Nakon što je nekoliko godina bio predavač na Ljetnoj jazz školi u Grožnjanu, preuzeo je njezino vodstvo.

Suština jazza

– Uvijek sam volio podučavati, još od početka karijere. Za mlade je glazbenike ključno obrazovati se uz pedagoga koji vam kao osobi doista mnogo znači, bez obzira na to u kojoj se ustanovi školovali. Neki studenti odaberu ustanovu samo zato da bi bili povezani s određenim profesorima. Dok sam odrastao u Los Angelesu, pratio sam svog profesora Roya Maina koji je predavao na sveučilištu California State. Njihov glazbeni odsjek, pa čak i jazz odsjek, nije bio osobito poznat, no znao sam da ima dobru tradiciju. Odmah sam se upisao. Zbog toga smatram da je neopisivo važno pronaći profesora koji će vam najviše pomoći da se razvijete, ne samo kao glazbenik, nego i osoba.

U glazbenim radionicama kao što je ova u Grožnjanu ne pridajem veliku važnost tehničkom aspektu sviranja, iako je i to zastupljeno, nego suštini – onome što nam glazba znači i kako razmjenjujemo glazbene zamisli, kako ih objedinjavamo bez razmišljanja o njezinoj tehničkoj komponenti. Radi se o glazbi koju treba osjetiti. Nepotrebno je, a zbog nepoznavanja jezika ponekad i nemoguće, ulaziti u tehničke pojedinosti. Zato ponekad, kako bih izrazio svoje namjere, počnem pjevati ono što želim da, primjerice, bubnjar odsvira. On vidi kako to radim, osjeti što želim i počne svirati. Tada stvaramo poseban osjećaj i jedinstven zvuk u okvirima u kojima se svaki od glazbenika dobro osjeća i u toj suradnji može svirati na vlastiti način. To je ionako suština jazza.

Na višoj razini

Jeunesses Musicales World Jazz Orchestra s mladim jazz glazbenicima iz cijeloga svijeta okupio je na osnovi audicije kroz koju su prošli oštru konkurenciju. Od 123 prijavljena glazbenika međunarodni žiri izabrao je najbolje: 18 vrhunskih instrumentalista iz 14 zemalja s četiri kontinenta.

 Kao i svake godine, i ove je Hrvatska imala svojeg predstavnika. Bio je to trubač Valdemar Kušan, student druge godine na Visokoj školi za jazz u Grazu, jedan od brojnih glazbenika koji su stasali u Ljetnoj jazz školi u Grožnjanu. Naime, ona je bila odskočna daska za naraštaje jazz glazbenika koji su danas ugledni umjetnici sa sjajnim karijerama.

 Osim na koncertu što su ga održali na Bledu, na ostalima su im se pridružili neki od spomenutih predavača, ali i drugi glazbenici: u Milanu je to bio slavni pijanist Gonzalo Rubalcaba; u Ravnima na Koroškem vibrafonist Vid Jamnik; u Kranju pijanist Hector Martignon, a u Zagrebu i Grožnjanu već spomenuti John Riley, Hector Martignon, Andy McKee i Karlheinz Miklin. Izborom tih gostiju, ali i dobrom osmišljenom pripremom, Bonilla je djelovanje Orkestra podigao na višu razinu, iz koncerta u koncert svirali su sve bolje, a dobrobit za članove Orkestra je nemjerljiva.

– Za mlade je glazbenike neizmjerno važno da budu izloženi izravnom djelovanju tih sjajnih iskusnih glazbenika, da dijele pozornicu s njima. Mi im prenosimo iskustva koja smo stjecali svirajući s legendama jazza, a oni su svjesni što time dobivaju i zato se svojski trude da usvoje ono što im pružamo – rekao je Bonilla.

– Muza je svakako vrlo važna. Kad se nadahnuće pojavi, jednostavno mu se prepustim. Katkad čujem samo melodiju, katkad samo harmonijsku sekvencu ili osjetim određeni ritam. Ali što se tiče mojeg pristupa skladanju, učio sam od glazbenika s kojima sam svirao, osobito od Geralda Wilsona. Govoreći iz perspektive instrumentalista, naučio sam da je sjesti za klavir i svaki dan nešto skladati jednako važno kao i vježbati na svojem glazbalu da biste usavršavali svoju vještinu.

Strast prema glazbi

Kao aranžer Bonilla je godinama pisao za slavni sastav Lester Bowie’s Brass Fantasy u kojem je i svirao.

– Djelujete li kao aranžer, važno je da znate u kojem ćete mediju raditi, što trebate pisati i za koga. Morate znati koje će glazbalo odsvirati koju notu, poznavati glazbenike i njihov način sviranja. Zbog toga je mnogo lakše stvarati glazbu koja ističe jake strane svakog glazbenika. Najsimpatičniji talent Lestera Bowiea bila je sposobnost, ne samo da svakoga potiče da pruži sve od sebe, već i da to očekuje. Svakog je glazbenika ohrabrivao da bude svoj. Ne treba mu sjajan trombonist ili sjajan aranžer. Treba baš tebe, želi da budeš originalan.

Imao sam veliku sreću što sam stasao u takvom okruženju. Kad sam se preselio u New York odmah sam počeo raditi s njim. Silno me nadahnjivao, poticao i tjerao da radim. Bio je velikodušan i blag, no ujedno i vrlo čvrst. Nije dopuštao da se uljuljkam, brzo bi me potaknuo da prijeđem na nešto novo.

Na koncertima sa spomenutim Orkestrom Bonilla se pokazao sjajnim dirigentom koji duboko proživljava svaki trenutak izvedbe, potiče soliste i sekcije, strast prema glazbi prenosi na mlade glazbenike, opušta ih svojim duhovitim upadicama i nekonvencionalnim načinom dirigiranja koji uključuje i ples, ukazuje im na promjene dinamike… Pod njegovim energičnim vodstvom Orkestar je zvučao fantastično, poput neke profesionalne formacije koja godinama zajedno uvježbava taj program. To je osjetila i publika koja je s posebnim oduševljenjem prihvatila koncept i zvuk, ovom prigodom blizak latin-jazzu.

Kao virtuozan tombonist i improvizator predstavio se 15. srpnja kad je grupu Grožnjan All Stars, sastavljenu od predavača na Ljetnoj jazz školi, vodio na nastupu na festivalu Jazz Is Back! BP u Grožnjanu. Uz njega u raznim su kombinacijama, od trija do septeta, nastupili Wade, Stanić, Rotondi, Martignon, McKee i Riley. Publiku na Balwan Cityju oduševili su izvedbama jazz standarda, a Bonilla, koji je u jednom trenutku zapjevao scat pristupom, a poslije i kratko zasvirao klavir, opet je bio u prvom planu, kao lider i organizator, ali i šoumen koji je svojim šarmom i entuzijazmom animirao glazbenike i publiku.