Amerikanac u Puli

Kamasi Washington: Kad sam prvi put uzeo saksofon u ruke shvatio sam kako trebam svirati

Davor Hrvoj

Etnomuzikologija mi je iznimno važna jer glazba egzistira na puno različitih načina i ograničavajuće je poznavati glazbu samo jedne kulture. Svirajući, glazbenici pričaju priče i tako pridonose očuvanju povijesti. Volim odlaziti na razna mjesta, upoznavati različite ljude, razmjenjivati iskustva s lokalnim glazbenicima. Na taj način održavam svježinu i punim se energijom



Na otvorenju ovogodišnjeg Dimensions festivala, koji je krajem kolovoza održan u Puli, nastupio je sastav američkog tenor saksofonista Kamasija Washingtona, nove zvijezde na svjetskoj jazz sceni. Naime, na ovogodišnjoj listi kritičara uglednog časopisa DownBeat uvršten je na tri prva mjesta: u kategoriji najboljeg jazz albuma (»The Epic«) te u dvije u kategorije glazbenika u usponu karijere – kao jazz umjetnik i tenor saksofonist.


Iako je po vokaciji jazzist, pokazao je da njegova glazba uspješno korespondira i u drugim okružjima. Jednosatnim nastupom oduševio je tisuće poklonika od kojih su gotovo svi te večeri došli prvenstveno zbog koncerta sastava Massive Attack. Svojim je strastvenim, moćnim, energičnim i eklektičnim izvedbama uspostavio prisan kontakt s prisutnima, zarobio ih svojom neposrednošću i uvjerio da jazz nije ocvala glazba, samo za sijede glave, iako je bilo i njih, i to u prvim redovima. Svi su zajedno ludovali poneseni pozitivnim vibracijama, sjajnom energijom i bravuroznim Washingtonovom izvedbama.


Kako ste se zaljubili u jazz?




– Odrastao sam u jugozapadnom centru L.A.-a, u opasnom gangsterskom okružju, što je moglo odrediti moju sudbinu, ali nije jer sam uvijek bio okružen jazzom. Od malena sam bio svjestan te glazbe i slušao sam ju, poznavao mnoge glazbenike.


 Je li Art Blakey zapalio tu iskru i naveo vas da postanete jazz glazbenikom?


– Rođak mi je jednom poklonio njegovu koncertnu snimku. Iz poštovanja prema njemu pažljivo sam ju slušao. Bilo je nešto posebno u tom Blakeyjevom ritmu. Slušajući ga osjećao sam se sjajno. To je bilo cool, sviđalo mi se. Odmah sam osjetio tu glazbu kao nešto svoje. Budući da je moj otac imao veliku zbirku ploča i da sam znao da velik dio čine jazz ploče, provjerio sam ima li neku Artovu. Imao ih je cijelu hrpu. Bile su to one ploče iz hard bop razdoblja na kojima su u njegovu sastavu svirali Lee Morgan, Wayne Shorter… Bio je to pravi jazz! Tako sam se zapalio za jazz glazbu.


Glazba je komunikacija


Kako ste bez probe izveli skladbu »Sleeping Dancer Sleep On« Waynea Shortera, kad ste prvi put uzeli saksofon u ruke?


– O da, to je tada bila moja najomiljenija skladba. U to doba svirao sam klarinet. Naime, počeo sam svirati bubnjeve, potom glasovir, a poslije klarinet. Jazz sam zavolio kao jedanaestogodišnjak. Nastojao sam ga svirati na klarinetu, ali jazz glazbu koju sam slušao nisu svirali klarinetisti nego saksofonisti poput Waynea Shortera, Joea Hendersona i Charliea Parkera. To što su svirali nastojao sam odsvirati na klarinetu, ali nikad nije zvučalo kao glazba koju su oni izvodili.


Budući da je moj otac saksofonist i ja sam poželio svirati to glazbalo, ali on je rekao: »Ne!« Želio je da najprije dobro savladam klarinet, a tek potom pređem na saksofon. To je dobar početak. Naime, teže je svirati klarinet nego saksofon.


Jednog dana mi je prekipjelo jer sam silno želio svirati saksofon. Otac je otišao na probu i sopran saksofon je ostavio izvan sobe. Zgrabio sam ga želeći se uvjeriti je li istina to što je govorio da ću, kad dobro naučim svirati klarinet, lako naučiti saksofon. Počeo sam svirati, iako zapravo nisam znao svirati tu skladbu. No zvučalo je sjajno. Odsvirao sam ju od prve, prvi put kad sam uzeo saksofon u ruke. Odmah sam shvatio kako trebam svirati. Od tog časa nije me više mogao zaustaviti.


Netko je rekao da je vaš pristup glazbi holistički. Možemo li govoriti o holističkom pristupu?


– Da, možemo.


Kako vam je studij etnomuzikolgije pomogao da ostvarite takav pristup?


– Za mene je etnomuzikologija iznimno važna jer glazba egzistira na puno različitih načina. Ograničavajuće je poznavati glazbu samo jedne kulture. Naime, toliko je raznih zvukova, ljestvica… Želio sam više naučiti o glazbi drugih ljudi, glazbi iz raznih dijelova svijeta. Shvatio sam da se bilo koja glazba može uklopiti u neku drugu, da može pomoći glazbenicima u pripremi njihova osobnog »jelovnika«. Glazba je komunikacija. Svirajući, glazbenici pričaju priče i tako pridonose očuvanju povijesti. Te su me spoznaje potaknule da otvorim um i shvatim da postoje neograničene mogućnosti. Volim odlaziti na razna mjesta, upoznavati različite ljude, razmjenjivati iskustva s lokalnim glazbenicima Na taj način nastavljam napredovati, održavam svježinu, punim se energijom…

Više od riječi


Zašto vam je važno da se uključujete u izvedbe raznih inačica afroameričke glazbe i kako vas drugi stilovi nadahnjuju za vaše stvaralaštvo?


– Sve su vrste glazbe povezane. Koristimo riječi koje opisuju: naziv hip-hop opisuje određenu vrstu glazbe, jazz opisuje neku drugu, ali u stvarnosti sve su te vrste glazbe povezane. Postoji jazz i hip-hop, hip-hop i jazz, jazz i funk, jazz i R&B, jazz i rock and roll. Ono što je izvodio Little Richard bilo je blisko jazzu jer svirao je shuffle. To se ne može razdvajati. To su samo riječi, različite riječi, a možemo koristi jednu riječ koja opisuje sve o čemu govorim. Ne želim da moja glazba bude ograničena definicijama koje su stvorene riječima. Glazba je veća od toga, veća je od riječi. Ona komunicira, pomoću nje se izražavamo, a riječi služe tek za površna objašnjenja.


Zašto je dugogodišnje prijeteljstvo s članovima sastava važno za vaše stvaralaštvo?


– Neprestano se pokušavamo iznova povezati. To je nešto najteže, ali ujedno i najmoćnije. Imao sam sreću što se upravo tako poklopilo jer oni su moji najbolji prijatelji iz djetinjstva, ali i najomiljeniji glazbenici.


Upravo s njima želim izvoditi svoju glazbu jer oni je najbolje razumiju. Imam sreću što s njima mogu putovati naokolo i istraživati.


Kako je to prijateljstvo obogatilo vašu glazbu i kako je glazba oplemenila vaše prijateljstvo?


– Dogodilo se oboje. S nekima sam se sprijateljio preko glazbe, a s nekima sam prijatelj od djetinjstva. Bubnjara Ronalda Brunera upoznao sam kad sam imao tri godine. Kao djeca zajedno smo se igrali. Zajedno smo svirali, ali i igrali igrice. Klavijaturista Brandona Colemana upoznao sam deset godina prije nego je počeo svirati klavir. Počeo ga je svirati u kasnijoj dobi, kao sedamnaestogodišnjak.


Što vas je nadahnulo na pisanje glazbe za album »The Epic« i u kojem ste trenutku odlučili da će biti trostruki CD?


– Želio sam snimiti album kroz koji ću najbolje predstaviti glazbu koju stvaram, ono što uistinu jesam. Tijekom procesa stvaranja neplanirano smo snimili puno toga, a odabrao sam upravo one izvedbe koje najbolje prezentiraju sve segmente onoga što sam uistinu bio u to doba. Nisam namjeravao ostvariti tako opsežno djelo, ali odjednom se pojavilo tako puno glazbe, tako puno toga što sam želio ispričati glazbom.


Uhvatiti trenutak


Zašto ste odlučili na album uvrstiti obradu skladbe »Malcolm’s Song« Terencea Blancharda, posvećene Malcolmu X-u?


– Ta je skladba imala snažan učinak na me. To je nešto osobno. Sjećam se, kad sam bio dijete u Loa Angelesu mediji su vršili velik pritisak da bi stvorili negativnu sliku o mladim Afroamerikancima, da bi  Afroamerikancima nametnuli loš image o njima samima. Kao dijete nikad nisam kršio zakon, nikad nisam počinio zločin, ali razmišljao sam o sebi kao o kriminalcu. To je jednostavno bilo tako.


Kad sam pohađao treći razred u našoj je školi počeo s radom program kroz koji su nastojali promijeniti takav stav. Prvo što su učinili, ponudili su nam na čitanje knjigu »The Autobiography of Malcolma X«. To je bio od neprocjenjive važnosti. Čitajući o njegovom životu shvatio sam da se i ja osjećam upravo tako kako se on osjećao. Mnogi ne razumiju što je radio, što je učinio za ljude, koliko je važna poruka koju je odaslao, koliko je aktualna u današnje doba. Zato smo pjevačica Patrice Pitman Quinn i ja odlučili da ćemo mu se nekako odužiti, barem skladbom na albumu. Poslije smo gledali film »Malcolm X«. Dio teksta završnog govora o Malcolmu X-u iz tog filma uvrstili smo u izvedbu skladbe »Malcolm’s Song«.


Kako to korespondira s novim rasnim nemirima u SAD-u?


– To što se događa u Fergusonu i drugim gradovima zaista je užasno, prerasta u pravi rat, ali to je nešto što doživljavam cijeloga života. Uvijek se događalo i uvijek smo se nekako nosili s time, ali tako što smo probleme gurali pod tepih, u stranu, u sjenu, u mrak. Pretvarali smo se da su nestali, ali zapravo nisu. Osjećam da moja glazba, glazba općenito, posjeduje tu moć da donese promjene, obogati ljude. Glazba je nevjerojatan medij koji promovira prave vrijednosti. Pomoću nje možemo mijenjati svijet.


Uspijevate li te vrijednosti prenijeti na publiku na koncertima?


– Osjećam da glazba, posebice jazz, treba povezivati ljude u trenutku izvedbe. Kad nastupam želim se stopiti s publikom, zaboraviti na sve drugo i ostvariti zajedništvo. To je kao razmjena iskustava. Kad snimam album nastojim ostvariti viziju, ono što čujem u svojoj glavi, a kad sam na koncertu to je kao časak u vremenu. Tada nastojim uhvatiti trenutak i prenijeti ga u izvedbu. U tome važnu ulogu igra povezanost s publikom jer, kad se ostvari, kao da zajedno nastupamo na istoj velikoj pozornici.