Paul Whitaker je pijanist i orguljaš. Paul Whitaker diplomirao je na Wadham Collegeu u Oxfordu. Paul Whitaker završio je poslijediplomski studij na The Royal Northern College of Music, a uz to posjeduje još neke poprilično prestižne diplome. Paul Whitaker radio je, između ostalog, predstave poput »Mačke, »Fantom u operi«, »Jadnici« ili »Priča sa zapadne strane«, ima počasne doktorate na nekoliko sveučilišta, dodijeljeno mu je i odlikovanje britanskog carstva, motivacijski je govornik, osnovao je nekoliko dobrotvornih udruga, a ako vam to sve nije dovoljno razmislite o ovome – Paul Whitaker je gluh od rođenja.

Tijelom osjećati glazbu 

S ovim nevjerojatno inspirativnim čovjekom, iz kojeg isijava životna energija dovoljna da osvijetli manji grad, susreli smo se u RiHubu gdje je u sklopu programa »Učionica«, projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, držao predavanje o boljem uključenju osoba s invaliditetom u kulturna događanja.

– Došao sam u Rijeku pomoći umjetnicima i producentima iz EPK-a pri razmišljanju o inkluziji, o tome kako da njihov projekt, koji god bio, dođe do što većeg broja ljudi – govori nam Whitaker, dok mi bezuspješno pokušavamo shvatiti kako netko tko je rođen gluh može biti – glazbenik?

– Nikada nisam čuo klavir ili ptice kako pjevaju, ako sada izvadim slušni aparat isto neću ništa čuti, ali to me svejedno nije spriječilo da sviram. Moja majka je svirala klavir, oba roditelja su jako voljela glazbu tako da je ona bila stalno prisutna u našoj kući. Kad sam bio mali, rekao sam roditeljima da želim naučiti svirati. Klavir je vjerojatno najlakši za gluhu osobu jer se radi o velikom, fizičkom instrumentu s velikim rasponom frekvencija, od vrlo niskih tonova do vrlo visokih. Kad sjedite za klavirom i stisnete tipku čekić udara u žicu, ona potom vibrira i te vibracije putuju nazad kroz tipke pa kroz vašu ruku i na kraju ulaze u vaše tijelo.

Svaki ton na klaviru pruža drugačiji osjećaj, drugu vibraciju tako da puno toga ovisi o samom dodiru. Osim toga, kada stisnete neku tipku znate da je to »e« ili na bas dijelu »f« ili slično i onda je lako povezati ono što vidite s onim što osjećate dok svirate. Tako ja »čujem« glazbu, bazira se na osjećaju vibracije, ali za puni doživljaj moram čitati notni zapis, ne mogu samo sjediti i slušati poput drugih, meni to ne znači gotovo ništa – objašnjava naš sugovornik.

On dakle doslovno tijelom osjeća glazbu, ne čuje ju kako je mi čujemo; kad vidi notni zapis zna kako neko djelo »zvuči«, odnosno kakve se sve emocije, vibracije i boje nalaze u tom djelu. Uh… Dok se naš mozak bori sa svim tim informacijama, Whitaker se smije pa nam pokušava još malo pomoći.

Mašta, tonovi i boje 

– Tijekom godina svirao sam puno instrumenata, ne kažem da znam svirati violinu ali sam je držao u rukama i svirao pa znam kakav osjećaj pruža, kada u to uključite maštu počnete sve te tonove i boje spajati zajedno. Naravno, postoji razlika ako ste na koncertu ili glazbu slušate preko ploča i CD-a. I jednu i drugu ja čujem pod teškim navodnicima; na koncertu je lakše jer glazba nije komprimirana, dijelite to iskustvo s drugima, dobijete svu njenu harmoniju, a uz to vidite ljude koji ju izvode, njihovu strast i pokrete pa možete dobiti kompletnu sliku. Kod slušanja s uređaja toga nema pa morate više koristiti maštu – govori Whitaker.

Najviše uživa u klasičnoj glazbi, ali voli i, primjerice, tradicionalni jazz iako u njega ne može potpuno uroniti jer je dobrim dijelom baziran na improvizaciji pa nema klasični notni zapis. U tom trenutku ne uspijeva »uhvatiti« svu kompleksnost nekog glazbenog djela. Inače, bez obzira na gluhoću, Whitaker izvrsno govori, a ima i naglašeni smisao za humor. Govoriti je morao naučiti kako bi se mogao obrazovati, jer kad je bio mali nije bilo znakovnog jezika u školama. Ipak, izražena želja za komunikacijom, upornost i činjenica da su njegovi roditelji imali iskustva s gluhom djecom jer mu je i starija sestra rođena gluha, pomogli su Whitakeru da dođe do toga da se njegov govor ne razlikuje previše od govora ljudi koji nemaju problema sa sluhom. Zapravo, da nismo unaprijed znali, pri razgovoru s Whitakerom teško bismo naslutili da on ne čuje.

Judi Dench i Kraljica 

– Kada sam s ljudima koji čuju – govorim, kada sam s gluhima koristim se znakovnim jezikom, to je moj izbor koji neki poštuju ali neki i ne. Upoznao sam gluhe ljude kojima smeta što govorim i bavim se glazbom, ali to je moj život i moja je odluka što ću raditi s njim. Ne kažem da sam ponosan što sam gluh jer je vrlo često jako teško, pa i samotno. Ako ste u grupi ljudi i svi se smiju a vi niste čuli šalu, nije ugodno, ali to što sam gluh je dio mene. Da nisam gluh ne bih bio ono što sam sada, ne bih bio u Rijeci i pomagao ljudima, ne bih radio s Judi Dench, ne bih upoznao Kraljicu…

Uvijek sam vjerovao da svi mi imamo nešto što smatramo negativnim ili invaliditetom, ali tek kada to prihvatimo kao dio sebe, shvatimo da je to ono što nas čini jedinstvenima. Svi mi moramo raditi i živjeti zajedno na ovom svijetu, zato se trebamo radovati i slaviti život, koncentrirati se na nečije sposobnosti, a ne nesposobnosti jer jedino tako možemo zajedno napredovati – kaže Whitaker.

Slušajući ga, teško se oteti osjećaju krivnje što puno stvari u strci svakodnevnog života uzimamo zdravo za gotovo, uključujući i to što »slušamo«. I naš sugovornik ističe kako većina ljudi, samo zato što im uši rade, divnu stvar poput glazbe doživljavaju tako da im na jedno uho uđe na drugo izađe.

– Ljudi uglavnom nikada ne razmišljaju što se sve u glazbi nalazi – poput melodije, ritma, harmonije, raznih oblika i slično… Glazba zapadnog svijeta temelji se na 12 nota i zaista nevjerojatno je što sve s tih 12 nota možete napraviti. Samo razmislite o tome za trenutak – govori nam Whitaker, a sve što mi možemo napraviti je – prihvatiti njegov savjet, pustiti omiljeni komad glazbe i – slušati.

Danas okrugli stol u RiHubu

Program »Učionice« unutar Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture danas u 17 sati u RiHubu organizira okrugli stol na kojem će se razgovarati o inkluzivnim produkcijskim praksama. Iskusni inozemni producenti će sa zainteresiranima podijeliti svoja osobna iskustva, izazove s kojima se susreću tijekom rada s osobama s invaliditetom te primjere dobre prakse. Tijekom neformalnog druženja s producentima i aktivistima, razgovarat će se o uključenju osoba s invaliditetom u kulturu i umjetnost te stvaranju boljih uvjeta pristupačnosti za sve prečesto nepravedno marginalizirane skupine. Među mentorima su već spomenuti Paul Whitaker, Isabel Lagos, Alexis Johnson, Agata Etmanowicz te Darko Lukić, redom iskusni producenti na ovom području. Ovaj je okrugli stol nastavak razgovora koje je »Učionica« pokrenula s jednodnevnim edukacijskim događanjem pod nazivom »Kako uključiti osobe s invaliditetom na kulturna događanja?«, koji je održan 15. prosinca prošle godine.

Koncert u Rijeci?

Paula Whitakera upitali smo i kako mu se sviđa u Rijeci te koliko je upoznat s riječkim projektom Europske prijestolnice kulture.

– Prekratko sam tu za neke dublje impresije, ali ono što sam do sada vidio je puno kreativnih ljudi i zanimljiv grad. Nadam se da će vaš EPK biti jako uspješan i da će ostaviti snažno nasljeđe. Prijestolnica kulture pripada građanima i važno je njih angažirati, ali i imati na umu da je to tek početak puta, a ne njegov kraj. Tijekom 2020. imat ćete priliku puno toga iskusiti i nadam se da će vas to inspirirati da nastavite tim putem i nakon 2020. – kaže Whitaker.

Ima li šanse da nam tijekom te 2020. Paul dođe u Rijeku odsvirati koncert?

– Oh, to bi bilo stvarno sjajno i vrlo rado bih došao – odgovara ovaj nevjerojatni Englez.