Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 19° 1
Sutra: 19° 19° 1
23. listopada 2018.
Amnezije i istine povijesti

"Waldheimov valcer": Sjajan dokumentarac koji danas ne može biti relevantniji

"Waldheimov valcer": Sjajan dokumentarac koji danas ne može biti relevantniji
"Waldheimov valcer": Sjajan dokumentarac koji danas ne može biti relevantniji
Autor:
Objavljeno: 25. ožujak 2018. u 9:45 2018-03-25T09:45:48+02:00

Da bi paradoks bio veći, Waldheim je zasjeo na austrijski predsjednički tron nakon saznanja o njegovoj mračnoj nacističkoj prošlosti. Drugim riječima, Waldheim je postao predsjednik Austrije iako je lagao o svojoj prošlosti i lažirao vlastitu autobiografiju, izbacivši iz nje sve one mračne naci detalje

U eri u kojoj nas naši političari sramote na svojim dubioznim južnoameričkim itinerarima, a armije fašističkih zombija utjelovljenih u Pegidi, Orbanu i sličnim kreaturama marširaju Europom, najnoviji komad Ruth Beckermann »Waldheimov valcer«, koji je na ovogodišnjem Berlinaleu proglašen najboljim doksom iz paralelne selekcije Forum, ne može biti relevantniji. U njenom doksu baš i nema puno valcera, iako njen notorni akter dirigira limenom glazbom. Ali zato on pokazuje da pokušaji europskih političara da održe svoj imidž, prečesto znaju zalutati na skliski teren, pri čemu javnosti nije dopušteno da se upozna s njihovim pogrešnim »plesnim« koracima iz prošlosti. 

Poput autoričina prethodnog izvrsnog filma »Die Getraumten«, koji se pozabavio kompleskim odnosom rumunjskog pjesnika Paula Celana i austrijske spisateljice Ingeborg Bachmann, tako i »Waldheimov valcer« sondira nacističku prošlost političara iz naziva filma. Jer kao što je Bachmannin otac bio član Nacističke partije, za razliku od Celana koji je preživio Shoah i čiji je veći dio obitelji nastradao u nacističkim masakrima, Waldheim je tijekom Drugog svjetskog rata bio član nacističke mladeži i sudjelovao u deportaciji grčkih Židova, iako ga recentna povijest poznaje kao generalnog sekretara Ujedinjenih naroda (1972. – 1981.) i austrijskog predsjednika (1986. – 1992.). Da bi paradoks bio veći, Waldheim je zasjeo na austrijski predsjednički tron nakon saznanja o njegovoj mračnoj nacističkoj prošlosti. Drugim riječima, Waldheim je postao predsjednik Austrije iako je lagao o svojoj prošlosti i lažirao vlastitu autobiografiju, izbacivši iz nje sve one mračne naci detalje.

Pervertirana retorika 

Jer, kako to pokušava naglasiti Beckermann, činjenica da je Waldheim postao predsjednik Austrije, u isti mah je trijumf pervertirane političke retorike i denuncijacija odnosa austrijske nacije prema vlastitoj nacističkoj prošlosti. Zvuči poznato, zar ne? Zato Beckermann ujedno preuzima i ulogu naratorice, iako je njena dilema – dokumentirati ili demonstrirati. Prihvatiti određeni stav izravnim sudjelovanjem u političkoj akciji ili dokumentirati taj isti stav i stajati po strani. Autorica odabire oboje. Ona dokumentira prosvjede protiv Waldheima u kojima i sama sudjeluje (autoričin film esej započinje footageom tih istih demostracija koje su se dogodile u osamdesetima, a u kojima ona pristaje na političku akciju), što je u stvari njen eksplicitni politički komentar. Taj isti komentar referira se na istinu u povijesnom i političkom diskursu, koja postaje osobna, relativna i subjektivna. Jer, jedini mogući odnos koji mogu proizvesti te slike može biti osobni. U tom diskursu promatra se i razlika između ljevice i desnice u odnosu na povijest. Za desnicu, povijest je stvar prošlosti. Zaboravimo na Waldheime, ustaše i partizane i fokusirajmo se na investicije i ekonomski napredak. Pogrešno.

S druge strane, za ljevicu povijest nikad ne završava. Ona traži pravdu i povijest kojoj se moramo nanovo vraćati da bismo zauvijek shvatili da je antifašizam jedini pravedni izbor upisan u ustav. A investicije slijede tek nakon što se te stvari raščiste. Naravno, Beckermannin footage dodiruje sadašnjost ne zato jer se Austriji ovih dana skoro dogodilo da odabere predsjednika koji dolazi iz krajnje desnice, da bi potom izabrala ultradesnu vladu, već zato što je njen diskurs univerzalan, kao jedini istinski krik za pravdu. Jer, »Waldheimov valcer« pokazue da ako već ne možemo koegzistirati s desnicom, onda možemo promatrati njene pervertirane slike. Kad Backermann oslikava figuru starog nacističkog prdonje Waldheima, ona demonstrira austrijsko odbijanje da se suoči s vlastitim učešćem u nacističkim zločinima. Kao da je riječ o povijesnoj amneziji koju treba pomesti pod tepih, iako se nagomilana prašina stalno vraća.

Govor tijela 

Zato Beckermann ne igra na povijesnu rekonstrukciju i verifikaciju činjenica. Njen interes ne leži u rekonstruiranju i prisvajanju istine. Njen je prosede daleko jednostavniji i suptilniji. Ona želi pokazati kako tu istinu u političkom diskursu kreiraju mediji i njihove slike. Zato su ti isti mediji toliko bili fascinirani Waldheimovim govorom tijela, naročito njegovim pokretima ruku. Mediji su ga opisivali kao »čovjeka koji se doimao kao da je htio zagrliti austrijski narod«, dok njegovi newyorški dani otkrivaju elegantnog i uljuđenog Waldheima koji postaje »moralni autoritet i čovjek kojem svijet vjeruje«. Kao da ti isti mediji pokušavaju zaboraviti da je taj isti Waldheim sudjelovao u deportaciji četvrtine stanovništva Soluna i kao pripadnik naci jedinica bio odlikovan od strane Pavelića za zasluge koje je postigao 1942. u bici na Kozari, što Backermann ne zaboravlja naglasiti u svom dokumentarnom eseju.

Pripadnici Austrijske narodne stranke i dalje su Waldheimovi vjerni fanovi. Jer dok se Njemačka hrabro suočila s užasima koje je počinila u Drugom svjetskom ratu, Austrija je prihvatila stanje poricanja, čiji je simbol upravo Waldheim, negirajući vlastito sudjelovanje u zločinima. Tu blokadu nacionalne svijesti u filmu najbolje ilustrira jedan TV novinar koji se pita, »što ste u stanju učiniti s 550.000 registriranih nacista?«. Zato ima neke proklete simbolike da je u istom festivalskom programu prikazan i fini doks »Aggregat« u režiji Marie Wilke koji promatra organizirane ture po berlinskom Reichstagu. U jednoj od ključnih scena autoričina komada, ugledat ćemo pripadnike ultradesne Pegide kako se približavaju njenoj kameri, uzvikujući slogane poput »Zatvorite granice!«. Jer kao što kričar Philip Stadelmaier povezuje Waldheimove ruke s Murnauovim »Nosferatuom« i Cravenovim Freddyjem Kruegerom, tako se i Pegidini prosvjednici doimaju kao akteri nekog horora, nalik maršu zombija koji izranjaju iz dubine nacionalističke nostalgije. Zato se prošlost u Beckermanninu doksu konstantno vraća, kao proizvod potisnute povijesti i povijesne krivnje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Nova kampanja: Radost igranja prati nas cijeli život!
Hrvatska Lutrija proslavila 45. rođendan na prepunom Zrinjevcu

Nova kampanja: Radost igranja prati nas cijeli život!