Na programu Cinestara

Vjerovati u anđele: Gledali smo film “Mamma Mia! Here We Go Again”

Dragan Rubeša

Za Parkera jedini mogući način da se prkosi smrti je igra s vremenom. Oživjeti prošlost i manipulirati kontinuitetom priče, ali i promatrati prethodni Phyllidin komad kao neiscrpno vrelo i jedino moguće sredstvo kojim bi se podvukla vrijednost sadašnjosti



I have a dream. A song to sing. To help me cope with anything. If you see the wonder of a fairy tale. You can take a future even if you fail. Znam, zvuči poput nekog priručnika za samopomoć. No riječ je o stihovima Abbina hita »I Believe in Angles«. Je li danas moguće vjerovati u anđele? Ol Parker vjeruje da je moguće. Snimiti neki drugi mjuzikl u svojoj brutalnoj i čistoj formi, vodeći se žanrovskim konvencijama i mirakulima. Takav je njegov prequel/sequel filma »Mamma Mia!« Phyllide Lloyd. Nešto poput oklade, ali i čina vjernosti. Refleksija nečeg što se već dogodilo. Neka daleka zvijezda. Konstrukcija sadašnjosti koja pronalazi smisao u treptaju prošlosti. Jeka sedamdesetih u kojima se Abba prometnula u interplanetarni b(r)end. Melodija koja se stalno ponavlja u potrazi za poticajem. Onim posjednjim dahom, prije no što će joj se dogoditi definitivni zamor.


Krhki temelji


Za Parkera jedini mogući način da se prkosi smrti je igra s vremenom. Oživjeti prošlost i manipulirati kontinuitetom priče, ali i promatrati prethodni Phyllidin komad kao neiscrpno vrelo i jedino moguće sredstvo kojim bi se podvukla vrijednost sadašnjosti. Tu su i nezostavni flešbekovi s mladom Donnom (Lily James, neodoljiva) i njenim flertovima s mladim Samom, Harryjem i Billom (gejevi će doći na svoje). Tu je i Sophie, koja se nakon Donnine smrti vraća na neprepoznatljivi Vis, pardon, imaginarni Kalokiri. Tu su i mitske Donnine prijateljice i Sophieini »tate«. Tu je i Cher, negdje na pola puta između tete Lady Gage i drag queen verzije same sebe, koja će obrnuti naglavce status quo Abbinih klasika.


Poput ruševne kuće na grčkom otoku koju Donna pokušava dovesti u red (sjetimo se sličnog motiva iz britanske TV serije »Durrellovi«, s Krfom kao zamjenom za Kalokiri), temelji Parkerove priče krajnje su nježni i krhki, ali i permanentni. S jedne strane imamo glas koji poput vruće Abbine karaoke večeri igra na improvizaciju i junakove namjere. S druge strane, tu je onaj tajni nijemi jezik koji se nije u stanju izraziti, otkrivajući izlaz u iluziji prepoznatljivosti.


Prazan scenarij




No što se događa kad se te dvije dimenzije sudare? Kada bit onog što se govori ili pjeva ne pronalazi koherentnost u priči, gubeći snagu? Postoji li nešto iznad toga? Ono što ostaje je igra među dobrim prijateljima. Niz glazbenih numera, efikasnih i ponekad emotivnih, koje nestaju prije no što smo ih otpjevali. To je ona serija susreta, scena i događaja čiju završnicu itekako dobro znamo. Ona galerija likova koji se doimaju kao da su izašli iz nekog muzeja prekinutih veza. Likova koji nestaju kad se upali svjetlo reflektora. Zato jedino njihovo spasenje leži u glazbi. Onim zvucima koji ih na trenutak vraćaju u život. To je ona energija koja će se ugasiti kad se glazbena numera završi, vrativši ih u njihovu glazbenu kutiju.


Jer ako je »Mamma Mia!« igrala na nostalgiju i nemilosrdni osjećaj apsurda s retorikom »grčke tragedije«, njen nastavak je bliži nježnom mediteranskom (viškom?) povjetarcu koji je pomilovao naša leđa, natjeravši nas na ples, da bi nas ubrzo vratio u zonu iluzije s potezima akvarela i zalascima sunca nalik turističkoj razglednici. No kad šminka nestane s lica i kad se ugase reflektori »Dancing Queena« ostaje tek prazan scenarij. Silueta jedne žene odjevene u preuske hlače na trapez, koja pokušava uhvatiti izgubljenu notu.