Od Berlinala do Mostre

Vjenčanje u Pojasu Gaze: Festivalska eksplozija političkog animiranog filma

Dragan Rubeša

Najžešći spoj političke animacije i footagea dogodio se genijalnom Stefanu Savoni, čiji je najnoviji komad »Samouni Road« imao svjetsku premijeru u sklopu ovogodišnjeg kanskog »Quinzainea«



Ove godine dogodila se na festivalskoj relaciji Berlinale-Cannes-Mostra prava eksplozija političkog animiranog filma. Teme se protežu od kanadskog nacionalizma (»Ville neuve»«), balkanske klaonice (»Chris the Swiss«) i angolske ratne avanture legendarnog poljskog reportera Ryszarda Kapuscinskog (»Another Day od Life«) do masakra u pojasu Gaze (»Samouni Road«) i progona Židova u Drugom svjetskom ratu (»1938 Diversi«).


Mahom je riječ o hibridnim doksima u kojima animirani segmenti tek ilustriraju i rekonstruiraju bolna svjedočanstva i sudbine njihovih aktera, iako su autori poput Raula de la Fuentea & Damiana Nenowa (Another Day of Life) više fokusirani na animaciju blisku mehanizmima grafičke novele, koja priziva rotoskopsku estetiku »Valcera s Baširom«, dok na dokumentarni footage otpada tek dvadeset minuta filma. Čak je i najnoviji komad šminkera Wesa Andersona »Pseći otok« dostatno političan, pozivajući na revolt i promatrajući Japan na deponiju post-Fukushime kao prostor korupcije, protekcionizma i segregacije.


Animacijska tehnika crno-bijelog crteža na papiru koju koristi Kanađanin Felix Dufour-Laperriere (Ville neuve), bliska je onoj iz »Samouni Roada« Stefana Savone. Dufour-Laperrierov animirani film slobodna je adaptacija priče »Chef’s House« Raymonda Carvera, samo što ju je autor transponirao u Quebec 1995. u jeku drugog referenduma za njegovu samostalnost. Tim političkim previranjima autor je jukstaponirao intimnu dramu njegova bradatog i stasitog junaka Josepha, koji se nakon raspada braka izolirao u prijateljevoj kolibi na obali obližnjeg poluotoka Gaspe. No idilu Josephove osame poremetit će dolazak njegove bivše žene, iako ona priznaje da ni sama ne zna zašto se tamo pojavila. I dok kanadski separatisti pokušavaju referendumom izglasati otcjepljenje Quebeca od ostatka Kanade, Joseph i njegova žena se pokušavaju nanovo spojiti i sastaviti bračne krhotine. Iako je politički diskurs autorove priče tek kontekstualni, a ne integralni dio junakove intimne priče. Koliko god se intimno i političko združuju u animiranom sivilu njegove sumorne svakodnevnice.


Animacija emocija 




Tehniku crteža koristi i Giorgio Treves u animiranim segmentima doksa »1938 Diversi« čija je polazišna točka bio monstruozni govor Benita Mussolinija u Trstu 18. rujna 1938. u kojem se fašistički diktator referira na inferiornost Židova i njihovu getoizaciju. To su oni »drukčiji« iz naziva Trevesova filma, koji rabi animirane pasaže tek kao ilustraciju potresnih svjedočanstva onih koji su na svojoj koži iskusili Mussolinijeve rasne zakone. Jer, kad diskurs postane intimniji i emotivniji, poput maltretiranja i poniženja židovske djece u učionici, dokumentarni film ustupa mjesto animaciji. A dokumentarna svjedočanstva su tu tek da bi zaustavila ono što Umberto Eco naziva »vječnim povratkom fašizma«, koristeći Santayanin famozni citat – »Oni koji ne pamte prošlost, osuđeni su da ju ponavljaju«. Ipak, najžešći spoj političke animacije i footagea dogodio se genijalnom Stefanu Savoni, čiji je najnoviji komad »Samouni Road« imao svjetsku premijeru u sklopu ovogodišnjeg kanskog »Quinzainea«.


Da je riječ o jednom od najintrigantnijih sineasta u sferi talijanskog (političkog) doksa danas, dokazao je i off program Giornate degli Autori u sklopu venecijanske Mostre, koji mu je posvetio masterclass poznatiji kao »carta bianca«. To dokazuju i njegovi veliki filmovi poput »Bilješki kurdskog pobunjenika«, »Tahrir Liberation Square« i »Kruh Svetog Josipa«, iako mu ZagrebDox još nije posvetio retrospektivu koju on itekako zaslužuje. Zato je zagrebački HRFF prikazao »Palazzo delle Aquile« u kojem se Savona potpisuje kao jedan od troje autora, dok smo u sklopu jednog od ranijih izdanja Splitskog filmskog festivala mogli vidjeti njegov sjajni doks »Cast Lead« (Lijevano olovo) o izraelskoj vojnoj operaciji u pojasu Gaze, koji se na neki način može promatrati kao preludij »Samouni Roadu«. Ulica iz njegova naziva je ona u kojoj je živjela obitelj male Amal Samouni. Iako na početku filma Amal kaže da se ne može sjetiti nijedne priče, problem nije u njenim traumatiziranim sjećanjima, već u njenom shvaćanju onog što čini priču. Jer, ona ima itekako puno priča za ispričati, počevši od spaljenog javorova stabla blizu njena razorenog doma u Zeitounu. Dogodilo se to 2010. uoči vjenčanja njena starijeg brata Faraja, kad je izraelska vojska masakrirala njihova oca, trojicu ujaka i brojne druge članove njene velike obitelji, uglavnom žene i djecu.


Tragovi budućnosti 


I dok je Savonin footage rezerviran za svjedočanstva preživjelih, njihove moralne i fizičke rane, njihove boli, unutarnje nemire, gnjev i umor, animirani pasaži igraju na onirični prosede, s golubovima koji lete iznad džamije u kojoj je Amalin otac bio imam, te rekonstrukcijom kuranske priče o čudotvornoj ptici Ababil čije će jato naoružano glinenim kamenčićima poraziti Abrahovu vojsku na slonovima, ovdje transformiranu u neku vrstu mitoloških zmajeva. A žrtve masakra u Zeitounu autor pretvara u sablasne siluete. Da bi rekonstruirao tragediju obitelji Samouni u filmu koji se stalno nalazi na »prvoj liniji fronte« i pronašao onu »sliku koja nedostaje«, treba mu animacija. Da bi s druge strane pokazao hladnu i anonimnu napomirljivost rata, treba mu kompjuterska grafika koja pokazuje njegove užase iz perspektive izraelskih dronova. Glasovi, urlici i zvukovi združuju se sa slikama koje ukazuju na distancu između filma i stvarnosti.


Ali upravo ta distanca proširuje apsurd nasilja, nalik deformaciji neutralnog tkiva života. Zato se Savona vraća Samounijevima godinu dana kasnije, nakon što je saznao da će se Farajevo vjenčanje ipak dogoditi, samo što je izraelski napad pomaknuo datum njegova održavanja. Doduše, Farajeva zaručnica se pita koliko je ono upitno i da li bi bilo bolje poštedjeti njenu djecu od tuge u suočavanju s nekim novim budućim masakrom. Ali Savona nam poručuje da o ratu treba pričati. No isto tako treba nastaviti živjeti, s vjenčanjima koje treba otplesati i razorenim vrtovima koje treba prekopati kako bi dali nove plodove. One tragove budućnosti.