Recenzija filma

Spielbergov “Most špijuna” poput podgrijane hladnoratovske juhe

Dragan Rubeša

Na Glienicke Brucke na rijeci Havel koji povezuje okrug Wannsee s onim berlinskim razmjenjivali su se, u razdoblju hladoga rata, špijuni Istoka i Zapada. No poveznice s današnjim »ratom protiv terorizma« više su nego evidentne



Muškarac slika vlastiti odraz u zrcalu. To je autoprotret špijuna. Ime mu je Rudolf Abel. Potom ćemo ga ugledati na obali East Rivera kako slika Brooklyn Bridge. Ali taj most je u filmu manje važan. Puno važniji je jedan drugi njemački most koji će mu se dogoditi par godina kasnije. Bio je to Glienicke Brucke na rijeci Havel koji povezuje okrug Wannsee s onim berlinskim. Na njemu će on biti zamijenjen za zarobljenog američkog pilota čiji je U-2 bio pogođen projektilom dok je fotografirao sovjetski teritorij, te američkog studenta ekonomije koji se na svom biciklu zatekao na krivom mjestu u krivo vrijeme, dok su marljivi vojnici DDR-a podizali Berlinski zid. Ulogu posrednika preuzima odvjetnik James Donovan (Tom Hanks).


Na već sam spomen tog mosta, gospođi Angeli Merkel je zatitralo srce, te se na njemu uslikala s Hanksom i režiserom filma »Most špijuna« Stevenom Spelbergom tijekom snimanja filma, za uspomenu i dugo sjećanje. Fotografija ima, naravno, i političku težinu. Onoliko koliko je to imala fotografija heroja Donovana koja se nakon uspješno izvedene zamjene pojavila na naslovnicama vodećeg američkog tiska, onog kojeg radnici listaju u podzemnoj željeznici dok se voze na posao.


Permanentni rat


Doduše, većina Amerikanaca, uključujući i njihovu vladu, radije bi voljela vidjeti Abela na vješalima. »Ono što nas čini Amerikancima je ustav«, kaže Donovan. Urbane legende kazuju da je Donovanov lik inspiriran odvjetnikom Atticusom iz filma »Ubiti pticu rugalicu« kojeg utjelovljuje Gregory Peck, snimljenog prema istoimenom romanu američke spisateljice Harper Lee. A i sam Peck je još 1965. izrazio želju da glumi Donovana.




Iako je paranoja hladnoratovska, što pokazuje i sjajna scena u kojoj Donovanov sin drži ruku na srcu tijekom patriotske školske liturgije, koju zamjenjuju snimke nuklearnog napada na SAD, njene poveznice s današnjim »ratom protiv terorizma« više su nego evidentne. Dovoljno je zamijeniti Powersov U-2 bespilotnom letjelicom, odnosno dronom i ništa se ne bi izmijenilo. Možda bi pakistanski Peshawar zamijenila pustinja u Nevadi odakle bi on navodio taj isti dron. Ali njegova misija je manje više ista. A nakon što padobranom skoči iz gorućeg aviona, danas ga više neće dočekati sovjetski vojnici, već bojnici IS-a. »Nalazimo se u ratu« – kaže agent CIA-e Powersovim kolegama koji ga pozorno slušaju. Americi treba permanentni rat jer bez njega ne bi mogla egzistirati.


Hladni Berlin


Berlin je u Spielbergovu filmu sivo-zelen, hladan i ispražnjen od ljudi. Nešto poput Beča iz »Trećeg čovjeka«. I snajperisti su tu kao neizostavni dekor. A lik sekretara sovjetske ambasade doima se poput kloniranog Petera Lorrea, kao da je izašao iz nekog starog holivudskog špijunskog komada. Donovan se nakon uspješno izvedene misije vraća u SAD. »Honey, I’m home«. Obitelj prije svega.


Nažalost, Spielbergov film se u odnosu na Alfredsonov sjajni »Dečko, Dama, Kralj, Špijun« doima poput podgrijane hladnoratovske juhe. Iako smo od braće Coen koji potpisuju scenarij s Mattom Charmanom, očekivali puno više žaoka.