Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 3° 1
Sutra: 3° 3° 1
15. prosinca 2018.
Filmske mutacije

Revolucija, to smo mi: Capri u eri Lenjina, Gorkog i naturizma

Revolucija, to smo mi: Capri u eri Lenjina, Gorkog i naturizma
Revolucija, to smo mi: Capri u eri Lenjina, Gorkog i naturizma
Autor:
Objavljeno: 16. rujan 2018. u 9:45 2018-09-16T09:45:40+02:00

Capri je u Martonea stvaran i imaginaran u isti mah. Zato je Martoneov film čisti organski fim koji diše i živi, izmišljajući svjetlost zahvaljujući unutarnjoj energiji, rastrgan između Rossellinijeve didaktike i D'Attanasiove fotografije koja otkriva gustoću mora

Revolucija, to smo mi – kaže Seybu, guru umjetničke komune izolirane u brdima Caprija u osvitu Prvog svjetskog rata. Taj isti moto priziva rad Josepha Beuysa, konkretnije – njegovu fotografiju na kojoj on u prirodnoj veličini hoda prema nama, kao da nas poziva na marš otpora. Seybu je ustvari Beuysov anagram. Iako je komunu na koju se referira Mario Martone u filmu »Capri-Revolution« prikazanom u konkurenciji netom završene venecijanske Mostre, osnovao njemački slikar Karl Diefenbach. No istinski kotač zamašnjak Martoneova filma ostaje Beuys/Seybu. Portretira ga Nizozemac Reinout Scholten van Aschat, čije ime i prezime zvuče jako aristokratski. Identitet tog istog otoka inkarnira pastirica Lucia, koja će ugledati Seybouve sljedbenike kako se goli sunčaju na stijenama Caprija. Riječ je o jedinstvenom otoku na svijetu. Dolomitskoj planini koja se srušila na Mediteran, transformiranoj u magnet svih onih koji su tragali za utopijom i idealima slobode. Sovjeta i onih koji su se pripremali za revoluciju, od Gorkog i Lenjina pa nadalje.

U starom Rimu, Capri je bio omiljena lokacija cara Tiberija koji je u svojoj vili prakticirao orgije u bazenu s klincima. Nakon Seybua, taj isti otok prigrlio je Curzio Malaparte za kojeg je talijanski arhitekt Adalberto Libera osmislio modernističku vilu na lokaciji Punta Massullo, koja će kasnije poslužiti kao lokacija za Godardov »Prezir«. A tek nešto dalje, dekadentni njemački industrijalac i pjesnik u egzilu Jacques d'Adelsward-Fersen izolirao se u vili Lysis, kasnije poznatijoj kao vila Fersen, kako bi izbjegao seksualni skandal vezan za njegove »skandalozne« tableaux vivants s pariškom djecom.

Nakon što je Fersen umro od predoziranja kokainom, vilu je naslijedila njegova sestra Germaine, iako je pravo na njenu uprabu svojatao i njegov ljubavnik Nino Cesarini. Nijedan mediteranski otok valjda nije toliko uronjen u perverzije povijesti kao Capri, u nevjerojatnom spoju svakodnevnog i ezoteričnog, racionalnog i mističnog, antropološkog i filozofskog, biološkog i industrijskog, lokalnog i globalnog, nordijskog i mediteranskog.

Utopijski projekti 

Jer, upravo je Beuys duh zaštitnik Martoneova filma. Započevši od samog naslova koji se referira na njegov performans »Capri-Batterie«, u kojem koristi svjetiljku napajanu limunskom energijom. Beuys »zeleni« koji ulazi u napuljsku galeriju Lucio Amelio s famoznim šeširom od filca, koji priziva njegovu ratnu epizodu, kad su ga kao pilota Luftwaffea spasili Tatari, nakon što se njegov bombarder srušio na Krimu blizu Znamianke, tadašnjeg Freiberga. Urbane legende kazuju da su ga Tatari spasili premazavši mu tijelo životinjskom mašću. Jer, Beuys je u Martoneovu komadu neka vrsta permanentnog vodiča koji povezuje zemljine energije s utopijskm projektima. Umjetnik koji se oslanja na primitivnu gustoću tvari i njihovu fuziju s konkretnom materijom putem performansa u kojem on traži od publike da preuzme ulogu kreativnog sudionika. Jer, između grčkog hrama na Capriju i stabla masline nema nikakve razlike. Oboje prepoznaju ljepotu u savršenoj simbiozi.

Zato je Capri u Martonea stvaran i imaginaran u isti mah. Zato je Martoneov film čisti organski fim koji diše i živi, izmišljajući svjetlost zahvaljujući unutarnjoj energiji, rastrgan između Rossellinijeve didaktike i D'Attanasiove fotografije koja otkriva gustoću mora. Zato je lik pastirice Lucije taj koji inkarnira i izmišlja vrijeme. Lik koji upija sokove zemlje, njene ideje, cikluse i umijeća, ali i uči engleski, modu, magiju i književnost. Sve dok ne pobijedi rigidnost razlika i granica, u urgentnosti vječnog pokreta, sublimiranog u ljubavi i slobodi. Zato je Lucia istinska revolucija Martoneova filma. Filma u kojem utopija postaje svakodnevna gesta.

Non-stop coitus

Možemo se mi sprdati s Martoneovim dijalaktičnim pristupom proto-hippie pionirima naturizma, koji na stijenama Caprija prakticiraju totalni coitus interruptus i koreografije Marthe Graham, kao preteče New Agea, okupani elektro partiturama berlinskih glazbenika Philippa Thimma i Sasche Ringa, poznatijeg kao Apparat. Možemo se sprdati sa Seybuovim špiljskim »hramom« u kojem on meditira gologuz, strogo koristeći homeopatske lijekove. Možemo se zezati s njegovim pokušajima da natjera Luciju da zamisli sebe kako levitira, koliko god mu nedostaje karizme predanog gurua, čak i kad pokušava imitirati Keitha Jarretta na glasoviru.

No, ima u Martoneovu senzualnom komadu nešto posve neodoljivo. Iako je ostavio premali prostor ruskim revolucionarima na Capriju, inkarniranim u legendarnoj fotografiji na kojoj Maksim Gorki na terasi Vile Blaesus, koja će kasnije postati Vila Krupp, promatra Lenjina i Bogdanova kako igraju šah (Gorki se u filmu ukazuje u cameo ulozi Rinata Kismatulina). »I ja bih stvarao revoluciju u ovakvom raju«, kazao mi je otac kad sam tijekom četverodnevnog boravka na Capriju otkrio da je Gorkog u toj istoj vili posjetio Lenjin. No, kad je na otok došla struja, a Lucijina braća otišla u rat, Seybuova škvadra se iz Caprija preselila u neutralnu Švicarsku, konkretnije, pitoreskni Monte Verita u Asconi ponad jezera Maggiore, gdje su mogli i dalje u blaženom miru poput fauna slobodno lamatati sisama i kitama spojeni u vječnom kolu, prakticirati anarhizam i striktnu vegansku prehranu. Pridružit će im se i neke poznatije face, poput Hermana Hessea, Carla Gustava Junga, Erica Marie Remarquea i Isadore Duncan. Jer, coitus nikad ne smije biti »interruptus«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka