Piše Kim Cuculić

Priča o Charlieju Chaplinu: Skitnica se i danas smije svim velikim diktatorima

Kim Cuculić

Charlie Chaplin

Charlie Chaplin

Charles Spencer Chaplin rođen je 16. travnja 1889. u Londonu. Igrom slučaja ili sudbine, 20. travnja te iste godine rođen je i »veliki diktator« Adolf Hitler. A toliko različiti životni putevi



Njegov prvi zvučni film, »Veliki diktator«, bio je čin prkosa protiv Adolfa Hitlera i nacizma, a sniman je i prikazan u Sjedinjenim Američkim Državama godinu dana prije nego što je SAD napustio svoju politiku izolacionizma kako bi ušao u Drugi svjetski rat. Film je u to vrijeme opisan kao hrabar čin s obzirom na politički ambijent, zbog izrugivanja nacizmu i prikaza progona Židova


Žao mi je, ali ja ne želim biti car. To nije moja stvar. Ne želim vladati niti nekoga pokoriti. Želio bih pomoći svima ako je to moguće – Židovima, crncima, bijelcima… Svi želimo pomoći jedni drugima. Ljudska su bića takva. Želimo živjeti jedni s drugima u sreći, a ne jedni s drugima u bijedi. Ne želimo mrziti i prezirati jedni druge. Na ovom svijetu ima mjesta za sve, zemlja je bogata i može pružiti svima. Način života može biti slobodan i lijep, ali izgubili smo put. Pohlepa je otrovala ljudske duše, svijet je ogrezao u mržnji, kao guske u magli kročili smo u bijedu i krvoproliće. Razvili smo brzinu, ali smo se zatvorili u sebe. Strojevi koji daju obilje ostavili su nas željne. Znanje nas je učinilo ciničnima, a pamet tvrdima i neljubaznima. Mislimo previše i osjećamo premalo. Više od strojeva trebamo čovječnost. Više od pameti trebamo dobrotu i nježnost. Bez tih kvaliteta život će biti nasilan i sve će biti izgubljeno… – dio je iz završnog govora u filmu »Veliki diktator« Charlieja Chaplina, u kojemu on glumi dvije uloge – diktatora Adenoida Hynkela, koji je očigledno temeljen na Hitleru, te židovskog brijača koji fizički podsjeća na Chaplinova Skitnicu. Na kraju dva lika mijenjaju pozicije kroz složenu radnju.


Završni govor, koji zvuči strahovito aktualno, navodno je bio potpuno spontan – Chaplin je odustao od prvotnog kraja i odlučio se za govor mira kad je čuo da su nacisti započeli rat u Europi. »Veliki diktator« je slavni, ali i kontroverzni film iz 1940. godine koji će sljedeće godine obilježiti 80. godišnjicu. Ove godine navršilo se 130 godina od rođenja Charlesa Spencera Chaplina, koji je rođen 16. travnja 1889. u Londonu. Igrom slučaja ili sudbine, 20. travnja 1889. rođen je i »veliki diktator« Adolf Hitler. A toliko različiti životni putevi.




Chaplin je jedna od najkreativnijih i najutjecajnijih osoba u eri nijemoga filma. U svojim filmovima je nastupao kao glumac, redatelj, scenarist, producent i skladatelj. Karijera mu se protegnula na 65 godina, od kazališta u Engleskoj u kojima je nastupao kao dječak, pa sve skoro do smrti u 88. godini. Njegov glavni lik bio je Skitnica, lutalica otmjenog držanja i džentlmenskog ponašanja, prepoznatljiv po uskom kaputu, prevelikim hlačama i cipelama, polucilindru i štapu, a zaštitni znak su mu brčići. Godine 1919. Chaplin je zajedno s Mary Pickford, Douglasom Fairbanksom i D.W. Griffithom osnovao kompaniju United Artists. Svi oni bježali su od sve većeg utjecaja i moći filmskih distributera i financijera koji su se udruživali i stvarali holivudski studijski sistem. Ovaj potez, zajedno s potpunom kontrolom produkcije svojih filmova, osigurao je Chaplinovu neovisnost kao filmašu. Bio je jedan od glavnih ljudi studija sve do početka pedesetih.


Svi Chaplinovi filmovi pod markom United Artists su bili dugometražni, počevši s »Parižankom« (1923). Taj film su slijedili klasici »Zlatna groznica« (1925.) i »Cirkus« (1928.). Nakon dolaska zvučnog filma, snimio je »Svjetla velegrada« (1931.), kao i »Moderna vremena« (1936.) prije nego što je prešao na zvuk. Njegovi zvučni filmovi snimljeni u Hollywoodu su »Veliki diktator« (1940.), »Gospodin Verdoux« (1947.) i »Svjetla pozornice« (1952.). Njegov prvi zvučni film, »Veliki diktator«, bio je čin prkosa protiv Adolfa Hitlera i nacizma, a sniman je i prikazan u Sjedinjenim Američkim Državama godinu dana prije nego što je SAD napustio svoju politiku izolacionizma kako bi ušao u Drugi svjetski rat. Film je u to vrijeme opisan kao hrabar čin s obzirom na politički ambijent, zbog izrugivanja nacizmu i prikaza progona Židova.


Kad je riječ o političkim stavovima, Chaplinove simpatije uvijek su naginjale lijevo. Njegovi stavovi su se prilagođavali modernim standardima, a u četrdesetima su viđeni kao komunistički. Chaplinovi nijemi filmovi prije Velike depresije nisu nosili političke teme ili poruke, ali njegovi filmovi iz tridesetih su bili više politički otvoreni. »Moderna vremena« opisuju radnike i siromahe u strašnim uvjetima. Neovisno od njegovih kontroverznih govora iz 1942. godine, Chaplin je odbio dati potporu ratnim naporima kao što je napravio za vrijeme Prvog svjetskog rata, što je dovelo do javne ljutnje. Nakon rata, suočio se s protestima u mnogim američkim gradovima zbog crne komedije »Gospodin Verdoux«, u kojoj je izrazio svoje poglede na kapitalizam. Kao rezultat, Chaplinov posljednji američki film, »Svjetla pozornice«, bio je manje političan i više autobiografski. Njegov sljedeći film snimljen u Europi, »Kralj u New Yorku« (1957.), bio je satira političkog progona i paranoje koji su ga prisilili da napusti SAD pet godina prije. Nakon ovog filma, Chaplin više nije davao javne političke izjave, rekavši kasnije kako bi komičari i klauni trebali biti »iznad politike«.


Iako je Chaplin ostvario veliki uspjeh u Sjedinjenim Državama te je bio njihov stanovnik od 1914. do 1952., zadržao je britansku nacionalnost. U eri makartizma, Chaplin je bio optužen za »neameričke aktivnosti« i osumnjičen da je komunistički simpatizer, a J. Edgar Hoover, koji je naredio FBI-ju da vodi tajne dokumente o njemu, pokušao ga je istjerati iz zemlje. FBI-jeva kampanja protiv Chaplina se pojačala nakon njegove kampanje iz 1942. za otvaranje drugog europskog fronta u ratu, a vrhunac je dostigla krajem četrdesetih, kad su mu kongresnici prijetili da će ga pozvati kao svjedoka na saslušanjima. To se nikad nije dogodilo, vjerojatno zbog straha od Chaplinove sposobnosti da ismije istražitelje. Bila je to mudra odluka, a Chaplin je kasnije rekao da su ga pozvali, da bi se pojavio odjeven u kostim Skitnice.


Godine 1952. Chaplin je napustio Ameriku i trebao je to biti kratki put kući u Englesku. Hoover je doznao za to i nagodio se s Imigracijskim uredom da mu ponište dozvolu za ponovni ulazak. Chaplin je odlučio ne vratiti se u Sjedinjene Države, napisavši: »Od kraja zadnjeg svjetskog rata, bio sam predmet laži i propagande od strane moćnih revolucionarnih grupa koje su, svojim utjecajem i uz pomoć američkih žutih novina, stvorile nezdravu atmosferu u kojoj se liberali mogu izdvojiti i kazneno goniti. Shvatio sam da je praktički nemoguće nastaviti moj rad na filmu te sam se odrekao svog boravišta u Sjedinjenim Američkim Državama.«


Chaplin je zatim odselio u Švicarsku. Vratio se nakratko u Sjedinjene Američke Države 1972. kako bi primio Oscara za životno djelo. Međutim, u to vrijeme animoziteti prema tada starijem i apolitičnom Chaplinu su nestali, a njegov posjet bio je trijumf. Chaplinove veze s raznim ženama bile su važan dio njegova života i karijere, u pozitivnom i negativnom smislu, a imao je 11 djece. Između ostalog, 1943. vjenčao se za Oonu O’Neill, kći Eugenea O’Neilla – njemu su bile 54, a ona je tek navršila 18. Stari O’Neill je nakon braka prekinuo sve veze s Oonom. Činilo se da O’Neill i Chaplin daju jedno drugom ono što im je oboma nedostajalo: ona je žudila za očinskom figurom, a Chaplin je tražio njenu odanost i podršku kad mu je opala popularnost. Brak je bio dug i sretan, s osmero djece. Chaplin je umro u snu, 25. prosinca 1977., u Corsier-sur-Vevey u Švicarskoj.