Suludo, iluzorno, dosadno i glupo bi bilo moje bavljenje glumom kad bih birao glumiti samo neke divne ljude, osvjedočene humaniste. Meni je važno odigrati dobro karakter i taj lik. Igrao bih i najcrnje zločince i najveće humaniste ako su mi dovoljno zanimljivi
Nebojša Glogovac jedan je od najboljih glumaca na govornom području jezika koji govorimo i razumijemo. Iza sebe ima niz vrlo uspješnih uloga, ali niti jedna nije izazvala takvu pozornost kao ova koju će tek odigrati. Nebojša Glogovac igrat će ulogu Draže Mihailovića u seriji »Ravna Gora«, koju će u nastavcima emitirati Radio-televizija Srbije. Za srbijanske medije Glogovac je već dao nekoliko intervjua o toj ulozi. U njima je davao na uvid i svoja opažanja o Čiča Draži, koja će mnogi njegovi štovatelji doživjeti problematičnima.
Uloga Draže Mihailovića i Glogovčevo viđenje povijesne uloge četničkog pokreta jedna je od glavnih tema ovog razgovora, za vrijeme kojeg je glumac nekoliko puta podvukao: »Radim na liku kojeg glumim, ja nisam čovjek koji može suditi ili opravdavati nečija djela ili nedjela.«
Rad na liku
– Tamo gdje je bilo zločina, ubijanja, klanja i tako dalje – tamo i dalje postoji jak antagonizam i tamo je po meni opasno pojaviti se. Tamo gdje je bilo mirno, kao što je Istra i drugi dijelovi Hrvatske ili Srbije – doduše ovdje se nije stvarno ratovalo – tamo je mirno, tamo su ljudi iskulirani i nemaš nikakav problem. Doduše, mene su u Zagrebu napala dva navijača iz čiste obijesti. S druge strane, snimao sam u Trilju film »Kenjac« Antonija Nuića. Tamo je tvrda ekipa, password za internet u hotelu Sveti Mihovil je »antgotheroj«, ali tamo nisam imao niti jedan jedini problem. Ljudi se rukuju s tobom, gledaju te u oči, ja kažem Nebojša, on kaže Mate i tu je sve u redu. Apsolutno nema nikakvog problema i sve je kako treba, što izuzetno cijenim. A negdje u Zagrebu, neka dva navijača iz nekih svojih pobuda kreću da te napadaju i šaketaju. Ako je neko uvjerenje izvorno i utemeljeno, kao što je uvjerenje tih ljudi u Trilju – oni znaju zašto su to što jesu i stoje iza toga. Tu je nešto utemeljenije nego u tim navijačima, koji će prije napraviti problem. Oni se lože na nešto jer nemaju ništa drugo. Sviđa im se to divljaštvo, osjećaju se jaki i pametni, a oni su zapravo u poluuvjerenju. Oni su ti koji skoče na čovjeka.
Iz kojih izvora ste se informirali o Draži Mihailoviću?
– Nešto iz knjiga, nešto iz usmene predaje ljudi s kojima je pričao Radoš Bajić na pripremama same serije, nešto iz povijesnih arhiva… To što ste pročitali jedan je od citata njegovog pisara, koji je bio Dražin pratitelj cijelo ratno vrijeme. On je, na primjer, rekao i da je Draža često bio sjetan. Ali, to je sada toliko u žiži i toliko su ljudi napeti oko svega toga da ne shvaćaju da je moje promatranje Draže dok snimamo seriju zapravo rad na liku kojeg glumim. S glumačkog stanovišta o Draži razmišljam kao o karakteru, kao o vrsti temperamenta, kao o tipu osobe. Ne mogu suditi, niti imam dovoljno podataka da bih opravdavao djela ili nedjela koja je on radio ili nije radio. Za to fali jako puno podataka koje su komunisti nakon rata sakrili, odnosno isfabricirali ne bi li pod svaku cijenu ocrnili cijeli taj pokret.
Naivno je vjerovati da je regularna vojska koja je zatečena ratom – vojska Kraljevine Jugoslavije – bila sastavljena isključivo od luđaka, koljača, siledžija i ljudi koji idu okolo i kolju k’o mahniti. Sigurno je bilo ljudi koji su prekoračili svaku moguću granicu, ali sigurno ih je bilo i s druge strane. Rat je teren gdje isplivaju najgore osobine ljudi. Tako je bilo i u ovom ratu. Na svim stranama bilo je opasnih nasilnika i zločinaca koji zaslužuju svaku kaznu i osudu, ali s druge strane zanimljivo je reći neke stvari o ljudima poput Draže Mihailovića koje stoje i koje su istinite, a koje do sada nisu rečene i otkrivene. Stoji da je čovjek završio najviše vojne škole u Francuskoj, da je sa Charlesom de Gaulleom sjedio u klupi, da se borio na Solunskom frontu, u Kumanovskoj bitci… Mihailović je bio vojnik profesionalac koji je dobivao i odlikovanja za svoju hrabrost. Bio je vrlo cijenjen i poštovan. Postoji priča da se svakome obraćao sa vi, da je imao jednu blagost u odnosu, da je mnogim uhapšenicima opraštao živote… Zaista, ono što je od njega napravljeno, onoliko koliko je prokazan – ne stoji.
Nema kulta
Čini mi se da se u Beogradu, a i u ostatku Srbije stvara kult Draže Mihailovića, koji prihvaća većina stanovništva. Ne znam koliko je to dobro – ne samo za Srbiju, nego za cijelu regiju – da u Srbiji slave čovjeka kojeg Bošnjaci i Hrvati smatraju zločincem, jednako kako Srbi zločincem smatraju Antu Pavelića.
– To je vaša konstatacija da se pravi kult. Ja mislim da to nije nikakav kult. Govori se o nečemu o čemu se moralo šutjeti pod prijetnjom zatvora, Golog otoka i ne znam kakvih represalija komunističkog režima. Nikako da se sjetimo da je i Josip Broz počinio ozbiljne zločine, odnosno da su po njegovom naređenju tisuće ljudi završile u zatvorima, po Golim otocima, da su im uništene karijere, familije, egzistencije i život. To nitko ne spominje, odnosno to se vrlo malo spominje, a postojao je itekakav kult Josipa Broza na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Što je s tim? To kao da nije važno, kao da svi ti ljudi koji su izginuli pod Titovim režimom nisu bitni. Kao da su svi a priori krivi samim tim što je Josip Broz rekao da su krivi i kao da je to amen za sve nas pa nemamo dalje o čemu razgovarati. Osude i ocjene šire javnosti su vrlo ishitrene i neutemeljene. Strah je bezrazložan, jer ono o čemu će pričati serija »Ravna Gora« jest jedna vrsta razumijevanja obiju strana, razumijevanja užasa bratoubilačkog rata do kojeg je došlo između komunista kao nove ideje i tradicionalista, odnosno stare ideje kralja i otadžbine, onoga što je tada bilo tradicija i kontinuitet. Serija govori o tom užasu, toj grešci, o tome da se okrenuo brat protiv brata, o tome da su komunisti kao dokaz svoje privrženosti partiji trebali povremeno strijeljati brata ili oca, povremeno se odreći svega što je u njihovoj obitelji, što im je krvno i najbliže. O tim užasima se govori i tu moramo naći neki motiv za pomirenje i praštanje, kako se takve gluposti ne bi ponovile.
Zanimljivi likovi
Kad bi za 20 ili 30 godina išli razgovarati o Anti Gotovini s ljudima koji su ga poznavali, odnosno kad bi sudili po dokumentima koje će o njemu ostaviti hrvatska historiografija neizostavno bi došli do zaključka da je on bio hrabar, blag, interesantan, izuzetno cijenjen, da je mnogim zarobljenim praštao život… Biste li prihvatili ulogu Ante Gotovine i sudili ga prema izjavama njegovih poznanika i takvoj dokumentaciji?
– Ta podrška ne postoji i nikad je nisam dao. Ne podržavam niti jednu, niti drugu šetnju, ako su ljudi suprotstavljeni i tjeraju inat jedni drugima. Ako netko hoće svoja uverenja reći javno na ulici – nemam ništa protiv toga. Ako je to inaćenje – trebaju sjediti kući i jedni i drugi. Cijela ta priča oko Parade ponosa postala je tako užasno važna, a meni je čudno i zanimljivo zašto je to postalo toliko važno, zašto je to imperativ za jednu zemlju da bi dobila pomoć i prolaz ka toj Europskoj uniji koja je kao neko mitsko biće. Koja je poanta toga i zašto je to politički važno? To je intimna stvar koja postoji dok je svijeta i vijeka. Ljudi koji su istospolno orijentirani su oduvijek tu među nama. To su božja stvorenja, isto kao i mi, kao ovo drvo…
– Ima takvih problema, to je odvratno i što se mene tiče za svaku je osudu. Zašto bi netko prebio dva čovjeka koji se vole? Kakve to veze ima s njim, odnosno s tim agresorom? Mislim da se oko toga zakuhava jedna igra koja dobiva neprirodne razmjere. Cijela ta »ujdurma« nadrasta sam problem, što sigurno ne vodi njegovom rješenju.
– Bih. Igrao bih svakog. Odrednica za biranje uloge glumcu ne bi trebalo biti to je li netko dobar ili loš po opće uvriježenom mišljenju, odnosno onom što misli jedna, druga ili treća stana. Bitno je da je u pitanju zanimljiv lik, da je zanimljiva njegova biografija. Za glumca je bitno ući u čovjeka, u njegov doručak, ručak, večeru, u njegov odnos s ocem, majkom, ženom, prijateljima. Bitno je shvatiti kakav je čovjek kojeg glumiš, kakav mu je karakter. To je za mene kao glumca zanimljivo. Povijest i ono što se dešavalo, ono što je preskočeno ili nije zapisano – to su stvari koje kroz vrijeme podliježu promjenama. Povijest pišu pobjednici. Svakako da ona strana koja je u ratu pretrpjela neke gubitke neće cijeniti vojskovođu koji je doveo vojsku da ih pobije. Svakako da će ga mrziti i da će donositi o njemu samo najcrnje zaključke. Za mene kao glumca važno je samo da je to zanimljiv lik. Suludo, iluzorno, dosadno i glupo bi bilo moje bavljenje ovim poslom kad bih birao glumiti samo neke divne ljude, osvjedočene humaniste. Meni je važno odigrati dobro karakter i taj lik. Igrao bih i najcrnje zločince i najveće humaniste ako su mi dovoljno zanimljivi.
George Orwel je zapisao: »Tko kontrolira sadašnjost kontrolira prošlost, a tko kontrolira prošlost – kontrolira budućnost.« Kakva je budućnost Srbije u kojoj će s jedne strane četnički pokret biti rehabilitiran, dok će s druge strane ideja koju je nosio Tito biti gotovo u potpunosti marginalizirana, pa čak i sotonizirana?
– Mislim da je preteška ta tvrdnja da će neko biti sotoniziran i marginaliziran. Nemoguće je to s obzirom na to da su 50 godina na vlasti bili isti kadrovi ili njihova djeca, povlašteni, ispravni kako bi se reklo, da su oni bili jedini priznati i pravi igrači na sceni. Naravno, mislim na pripadnike Komunističke partije Jugoslavije, SUBNOR-a, SKOJ-a… U redu, svaka čast, to je tako kako jest, ali ne znam zašto bi ovi drugi pedeset godina trpjeli, bili marginalizirani i poništeni, zašto do njihovih sela nema asfalta, zašto su općine koje su mahom bile za kralja i otadžbinu osiromašene? U njih svjesno nije ulagano. Čemu to? Pedeset godina ti ljudi su potajno i tiho pričali svoje priče, koje su čuli od djedova i što ja znam. Čemu to? Razni ljudi su rehabilitirani, dobili su svoja prava, razni ljudi su dobili svoj prostor i sve što treba, a sad ta neka priča o jednoj vojsci koja je bila regularna, koju zatiče rat kao vojsku te države, koja se prva borila protiv fašista i Nijemcima nanijela prve udarce na ovim prostorima. Prve udarce Nijemcima nanijeli su upravo pripadnici četničkog pokreta, odnosno te vojske koja je već bila u rasulu. Sad su oni sotonizirani. Zašto?
Životinjski motivi
Veći dio Drugog svjetskog rata četnički pokret je surađivao sa silama Osovine. To možete vidjeti u dokumentima samog četničkog pokreta.
– Postojala je suradnja od druge polovice 1943. godine. Ali te prve tri godine su se samo oni borili protiv okupatora, protiv fašista.
Četnički pokret se prestao boriti protiv okupatora u jesen 1941. godine, u vrijeme Užičke republike. I do tad su se borili sporadično.
– Do prve polovice ’43. su neki podaci o borbama s Njemcima. Ne znam, treba prekopati dosta toga da bi mi to znali. Kad ste odbili ulogu u filmu Angeline Jolie – po mom mišljenju potpuno opravdano, jer prihvatiti ulogu kad ti ne daju da vidiš scenarij je sumanuto – rat ste okaraterizirali kao »zlo koje se desilo ljudima koji su se voljeli, bili susjedi…« Mislim da je tu u pitanju pojednostavljivanje, što je inače boljka odnosa srpske javnosti prema ratovima u BiH i Hrvatskoj.
Mislim da nije u pitanju bilo samo zlo koje se dogodilo. To zlo mora imati nekav svoj pokretač, takva vrsta zla mora imati nekog tko je za njega najodgovorniji.
– Da, ali rat nije izbio tako što smo se pobili vi i ja, nego tako što je najprije zemlja ekonomski osiromašena, što je narod doveden do ivice gladi. Tad rastu životinjski motivi, strah za egzistenciju i tako dalje. Dolazi do laganog suženja svijesti i to je vrlo plodno tlo za agresiju, samo ako političari naprave takvu atmosferu. Zašto su je pravili, tko ih je tjerao da to prave, tko im je dao pare da to rade, koji su tu bili dogovori, koji telefonski razgovori, pretpostavljam da nikad nećemo saznati. Oni su zakuhali, a onda je lako okrenuti ljude jedne protiv drugih. Napraviš dva gladna tabora, baciš između njih kost i oni će se pobiti oko te kosti.
Isplivali loši đaci
Kako je bilo živjeti u Beogradu u devedesetima? To je bilo doba vaše mladosti.
– Ta mladost mi je davala snage. Mlad si čovjek pa hoćeš živjeti, kako god i gdje god. Tu si gdje si i što da radiš. Da me to zateklo u ovim godinama vjerojatno bih sve podnio puno gadnije, puno teže, ali i onako je bilo dovoljno ludo i nenormalno. Isplivali su loši đaci. Ti neki momci s kajlama oko vrata šetali su na sve strane. Isplivale su barabe, vidjele svoju priliku, štakori su izišli iz kanalizacije, a mačaka nije nigdje bilo. Bilo je dovoljno bezvlašća da se ne moraju plašiti posljedica. Nastupio je zakon sile i tih nekih mangupa koji su se vozili u užasno skupim autima, pucali jedni na druge. Ja sam studirao do 92. godine, zajedno sa svojim društvom, s mojim suborcima i izvorom zadovoljstva. Počeo sam u to vrijeme i raditi. Iako je bilo to neko ludo vreme – radilo se. Nešto su me kao otkrili po tom »Ubojstvu s predumišljajem« i još nekim stvarima koje sam u to vrijeme igrao. Dolazila je ponuda za ponudom i u stvari sam imao jako puno posla. To što bi zaradio topilo se već popodne, marka je skakala tri puta dnevno, živjelo se od danas do sutra – čekajući da prođe. U suštini sam strašno želio zaboraviti to vrijeme, da to što prije nekako nestane, da taj Sloba crkne, i on i Mira mu, samo da ostave više ovaj narod. To je postajalo mučno, odvratno. Bili smo na ulicama. Tri mjeseca sam aktivno sudjelovao u demonstracijama, bilo smo skoro svaki dan na ulici. Spavao sam na stepenicama u hotelu Moskva dok je trajala Terazijska česma i sve te pobune koje su izgledale jako veliko i snažno. U suštini se tupila oštrica narodnog duha u neuspješnim pokušajima da skinemo Miloševića.
Što kažete na rezultate petog listopada i svrgavanja Miloševića?
– Nije to ono što smo mi mislili da će biti, jer nažalost, opet, opet i opet se pokazuje da je vlast tako moćna droga i stimulans da su ljudi koji su možda i imali dobre namjere kad su ulazili u politiku vrlo brzo shvatili da su pravila igre drugačija, da se moramo »taliti« i jebati narod ako se hoćemo bogatiti. To pravilo u politici svi vrlo brzo nauče, kod nas, kod vas i svugdje.
Što mislite o aktualnim političkim promjenama u Srbiji?
– Kojim promjenama prijatelju?
Na vlast je stigla ekipa koja je dijelom bila povezana s Miloševićem?
– Ne znam, ne vidim još nikakve promjene. Vidjet ćemo.
