Dobitnik "Fabijana Šovagovića"

Mustafa Nadarević: Gluma graniči sa šašavošću, zadnji je korak ka šizofreniji

Zoran Angeleski

Nije to normalno da sam ja sad taj, a nisam taj nego sam neki drugi. Gluma je zadnji korak ka šizofreniji, a to je opasan teren u koji ne smijem zakoračiti, ali treba ići prema toj ludosti da bi nešto moglo biti dobro



Glumac i redatelj Mustafa Nadarević dobitnik je nagrade »Fabijan Šovagović« koju tradicionalno na Pulskom filmskom festivalu dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih redatelja. Silno je zadnjih godina popularan njegov lik pomaknutog umirovljenika Izeta Fazlinovića u seriji »Lud, zbunjen, normalan«, a starije ga televizijsko gledateljstvo pamti po ulozi Duje u »Velom mistu« koji se upravo reprizira na Hrvatskoj televiziji.


   No, mimo najširih gledateljskih masa, reputacija velikog i neponovljivog kazališnog i filmskog glumca gotovo pola stoljeća proteže se na prostoru cijele bivše Jugoslavije. To i ne čudi jer je Mustafa Nadarević, rođen 1943. u Banja Luci, u bogatoj karijeri surađivao s renomiranim redateljima – s Emirom Kusturicom u »Ocu na službenom putu«, pobjednikom Cannesa 1985. godine; s Goranom Markovićem u »Već viđeno«; Antunom Vrdoljakom u »Glembajevima«, za maestralnu ulogu Leonea dobio je Zlatnu Arenu, a kod ovog je redatelja glumio i u odličnoj TV seriji »Prosjaci i sinovi«; Batom Čengićem u njegovu filmu »Gluvi barut«; Mirzom Idrizovićem u »Mirisu dunja«; Danisom Tanovićem u njegovom Oscarom nagrađenom filmu »Ničija zemlja« ili, u novije vrijeme, mladim slovenskim redateljem i piscem Goranom Vejnovićem u filmu »Piran-Pirano«. Široj je publici manje poznat njegov uistinu golem kazališni, i glumački i redateljski, opus – igrao je Hamleta, Bogdana u »Hvarkinji«, Pometa u »Dundu Maroju«, Miletića u »Ostavci«, Leonea u »Gospodi Glembajevima«, Murphyja u »Letu iznad kukavičjeg gnijezda«…


Sve u pet minuta


Upravo ste dobili nagradu hrvatskih filmskih redatelja. Što čini dobrog redatelja? I sami ste u kazalištu režirali predstave (»Hasanaginica«, »Balkanski špijun«, »Let iznad kukavičjeg gnijezda«, »Hamlet u Mrduši Donjoj«…). Jednom ste izjavili da dobar redatelj mora biti i dobar glumac.




   – Redatelj mora biti dobar poznavatelj glume, da mi može dati dobre upute. Mislim da su dobri redatelji, ne krajičkom duše, nego dobrim dijelom sebe, željeli biti glumci.


   Neki su, poput Vrdoljaka, i bili glumci, i to dobri.


   – Bio je i Kusturica, glumio je neke manje uloge, a i sada nešto igra. Glumio je i Goran Marković, a čujem da mladi Brešan ide statirati.


   Kopira Hitchcocka?


   – Hoće se malo igrati s tim, i to je dobro.


  Što je to toliko privlačno u glumi? Je li to neki izravni djelić vječnosti ili nešto drugo?


   – Gluma graniči sa »šašavošću«, ludošću. Moraš biti malo… Nije to normalno da sam ja sad taj, a nisam taj nego sam neki drugi. I to odlaženje u neke druge likove je stvar koja je…


   Šizofrena?


   – Gluma je zadnji korak ka šizofreniji. Šizofrenija je opasan teren u koji ne smijem zakoračiti, ali treba ići prema toj ludosti i šašavosti da bi nešto moglo biti dobro. Uglavnom, vjeruje se glumcima koji su maksimalno u ulozi.


   Svojedobno ste kazali da vas je sram trijezan gledati svoje uloge na filmu i na televiziji. Ima li taj strogi, perfekcionistički odnos prema vlastitim ulogama i svoje pozitivne izuzetke, recimo prema vašem sjajnom Leoneu u »Glembajevima«?


   – Sve bi se to moglo strpati u pet minuta… Dosta mi je neugodno gledati samog sebe. To nije nikakva lažna skromnost, nego, onako, vidiš sve greške.


   Puno ste glumili u kazalištu, ali i režirali nagrađivane predstave. Znam da ste zgotovili ne jedan scenarij za igrani film. Jeste li odustali od ambicije režiranja igranog filma?


   – Imam, ali do kraja ove godine moram završiti ovaj, za mene, vrlo težak i naporan posao snimanja serije »Lud, zbunjen, normalan«. Nadam se da ćemo na proljeće raditi, ako bude kondicije i zdravlja, i to primarno u teatru, s Paolom Magellijem. Ali, dotad se trebam odmoriti. A što se tiče televizije i filma, ako bude zdravlja, nadam se da ću još raditi.


Izeta svi prepoznaju


Smeta li vam popularnost Izeta iz »Lud, zbunjen, normalan«? Nikome valjda ne smeta popularnost, nego je li ta uloga poklopila druge vaše uloge?


   – Ne može poklopiti. Ako se nešto prije napravilo dobro, to ne može nestati, pogotovo ne na filmskom platnu. U teatru, nažalost, nestaje. Ali, možda je ta popularnost i dobra, da ljudi odu pogledati glumca u nekom drugom, recimo, kazališnom poslu. S druge strane, ljudi žele susret, žele autogram. To je dio posla za koji moraš biti odgovoran.


   Kad ste se prije neki dan u Areni nakratko pojavili u »Šegrtu Hlapiću«, publika je u trenu pozitivno reagirala, prepoznajući Izeta.


   – To je mlađa publika i oni su odgojeni uz televiziju i uz te iPhone aparate. To je njihov život, manje idu u kino.


   Scenarije sapunica smatrate negovorljivim i strašnim. Koliko je scenarij »Lud, zbunjen, normalan« u tom smislu drugačiji?



Dok sam vas nedavno gledao u »Velom mistu«, razmišljao sam kako vam odlično idu različiti dijalekti. Koliko je činjenica da ste od rođenja mijenjali mjesta življenja (Banja Luka, Zagreb, Bosanski Novi, Rijeka, Zagreb) utjecala da uloge s lokalnim dijalektima uvjerljivo odigrate.


   – Mijenjao sam mjesta; u Dubrovniku sam bio 30 godina dva mjeseca godišnje. Ja mislim da jedino imam talent za dijalekte! Učio sam i ruski i njemački i engleski jezik, ali dijalekte lako uhvatim. Imam jednostavno talent za to, što ne znači da si, ukoliko dobro govoriš dijalekte, dobar glumac.


   Ali jednom ste izjavili i da znate ritam, tempo scene i da svu svoju glumu naslanjate na to.


   – Neki monolog vam je kao jedna autotrka u kojoj vidiš da ima brzih promjena guma, ulaza u boks, pretjecanja. I što je više tih pretjecanja, što je više tih usporavanja i ubrzavanja, to je taj monolog bolji. To se, dakako, dobiva s puno rada.


   To pobija najčešću tezu o ključnoj važnosti talenta?   – Talent je već to što se čovjek uopće želi baviti glumom koja je vrst bolesti. To je već talent, a onda je samo rad i ništa više.


   – To je, prije svega, sitcom. Scenarist Feđa Isović je tečan pisac, ima on i sapunice koje su dobre. Zapravo, nemam ja ništa protiv sapunica. To je način da redatelji vide mlade glumce i eventualno ih angažiraju u teatru. Dobro je i da rade za…


   Kruh?


   – Da, za kruh nasušni.


   Počeli ste se profesionalnom glumom baviti relativno kasno, u 35. godini. Što je utjecalo da se ozbiljno odlučite za taj poziv?


   – Rodila mi se Nadija, prva kći, i onda sam mislio da to trebam ozbiljnije raditi. Imao sam i vremena, stavio bih je spavati, i onda prionuo poslu. Budali dođe iz riti u glavu pa počne ozbiljno raditi.


   Koje vas uspomene vežu uz amatersko djelovanje u ondašnjem riječkom kazalištu »Viktor Car Emin«?


   – To je presudno utjecalo na moj poziv, dok smo bili Gordan Pičuljan i ja. Bilo je i nekih drugih glumaca koji nisu išli na akademiju, a mogli su, činili su mi se talentiranijim od nas.


   Zlatne Arene u Puli dobili ste, osim za »Glembajeve«, i za uloge u filmovima »Isprani« i »Duga mračna noć«. Jesu li vam nagrade ikako utjecale na glumačku karijeru?


   – Nisu, te nagrade nemaju veze. Prije se davalo po ključevima, malo Hrvatima, malo Srbima, Makedoncima… Pa su onda smislili da neke republike imaju pravo na poticajna sredstva ako se dobije Zlatna Arena, pa bi onda lobirali: »Dajte nama, nama trebaju ta sredstva«.