Peta kolona u eri Netanyahua

Između prijetnje i bojkota: Nikad teža vremena za radikalnije izdanke izraelskog filma

Dragan Rubeša

Tikkun

Tikkun

Rad izraelskih sineasta odvija se u prilično nezahvalnim uvjetima, između prijetnji izvana i bojkota iznutra. Netanyahuova ultradesna vlada tretira ih poput »pete kolone« čiji je cilj rušenje državnog poretka 



Nikad teža vremena za radikalnije izdanke izraelskog filma. Iako je riječ o sineastima koji su puno više »weird« od predstavnika razvikanog grčkog »weird wavea«, njihov se rad odvija u prilično nezahvalnim uvjetima, između prijetnji izvana i bojkota iznutra. Netanyahuova ultradesna vlada tretira ih poput »pete kolone«, kao da se radi o nekoj subverzivnoj podzemnoj organizaciji čiji je cilj rušenje državnog poretka. 


Politika se umiješala u film tako izravno i brutalno, preuzevši ulogu vodećeg cenzora, da je izraelska ministrica kulture Miri Regev zatražila da se posthumni doks »Beyond the Fear« u režiji nedavno preminulog izraelskog sineasta letonskih korijena Herza Franka, izbaci iz službene selekcije Jeruzalemskog filmskog festivala, proglasivši ga »filmom ljevičara i izdajice«. Inače, Regev je poznata kao zagovornica najtvrđe nacionalističke struje. A otkako joj je Netanyahu dao resor Ministarstva kulture i sporta, postala je poznata po nevjerojatnoj agresivnosti i izljevima mržnje prema toj »petoj koloni«, ali i aškenaskoj eliti, što nema ničeg zajedničkog s kulturom i kulturnim ponašanjem. 


No direkcija Jeruzalemskog filmskog festivala pristala je na apsurdni kompromis, odlučivši da se Frankov film koji se bavi atentatom na Yitzaka Rabina kroz razgovor sa ženom njegova ubojice, prikaže na zatvorenoj novinarskoj projekciji par dana uoči festivalskog otvaranja, pri čemu publici nije dano pravo da ga vidi. Nakon tog skandala, angažirani izraelski sineast Avi Mograbi odlučio je da na tom festivalu više nikad neće biti prikazan nijedan njegov film. Nažalost, prijetnje ne dolaze samo iznutra već i izvana u obliku bojkota. Tako je grupa od 200 sineasta predvođena Kenom Loachom, Jean-Luc Godardom, Eliom Suleimanom i Mirom Nair, udruženih u pokretu BDS (»Boycott, Divestment and Sanctions Movement«), poslala protestno pismo umjetničkom direktoru Locarno Film Festivala Carlu Chatrianu, naglasivši da je krajnje neprihvatljiva njegova odluka da prikazuje komade iza kojih stoji Izraelski filmski fond (riječ je o izraelskoj inačici našeg HAVC-a), sve dok »Izrael i dalje bude sudjelovao u nasilnoj okupaciji i kolonizaciji palestinskih teritorija te njihovu sustavnom etničkom čišćenju, uništavao palestinsku kulturu, zatvarao palestinska kazališta i branio palestinskim sineastima da putuju na filmske festivale«. 


Zatvorena vrata 




Inače, dotični poziv na »bojkot i sankcije« već se primjenjivao i u nekim drugim zemljama, poput recimo JAR-a u doba apartheida. No Chiatran im je odgovorio da njegov festival »ne služi kao vitrina izraelskoj vladi, niti smo ikad primili bilo kakvu njenu financijsku potporu, već je naša suradnja s Izraelskim filmskim fondom umjetničke a na financijske prirode«. Zato BDS-ova forma »intelektualnog terorizma« kako je vole nazivati neki novinari, ima svoja ograničenja. Tako je jedan tuniski dnavnik ponukan apelom BDS-a, objavio popis svih arapskih filmova iz paralelne selekcije Locarna »Open Doors«, smatrajući valjda da im tu nije mjesto jer dijele iste festivalske ekrane s izraelskim filmom, iako je dotična platforma itekako važna za arapski film, njegovo financiranje i promociju i u tom programu prikazuju se krajnje radikalni izdanci arapskog filma poput Tariqua Taguie. A na apel BDS-a reagirao je i izvrsni izraelski sineast Nadav Lapid naglasivši da se »izraelski film itekako odvažno i kritički odnosi prema izraelskoj politici, te bi bilo krajnje nepošteno da njegovi autori plaćaju cijenu Netanyahovih poteza«.


Koliko je Lapidova reakcija utemeljena, dokazuju i svi oni odvažni izraelski filmaši čiji su prosedei miljama udaljeni od onog što danas snima BDS-ova perjanica Ken Loach. I dok Loach danas radi posve anemične didaktične komade a la »Jimmy’s Hall« koji se doimaju poput amaterske TV produkcije, što ne znači da odbacujemo i njegove političke stavove, izraelski filmaši poput Amosa Gitaija snimaju odvažne dokse (šifra: »Rabin, the Last Day«) koji nastavljaju tamo gdje se Frankov »Beyond the Fear« zaustavio, a čiji footage pokazuje Netanyahua koji poručuje sudionicima skupa kako je »cionizam jedini ispravni put«, dok oni nose transparente s likom Rabina na čijem je čelu iscrtana svastika. To što smo na uvodnoj špici Gitaijeva filma pročitali da je u njegovu financiranju sudjelovao i The Israel Film Council, nije nimalo otupjelo njegovu političku oštricu i antinetanyahuovsko raspoloženje.


Ljevičari i izdajice 


Da bi apsurd bio veći, dok Loach kritizira zatucanost crkve krajnje benigno, sumanuti izraelski sineast Avishai Sivan čiji smo »Tikkun« vidjeli upravo u Locarnu, pokazuje u krupnom planu erekciju jednog ultraortodoksnog studenta koji pohađa vjersko sveučilište. No taj čin nije sveden na fabricirani festivalski »skandal«, već se nalazi u službi priče, koja se bavi odnosom religije i tijela. A opsesiju izraelskog filma penisima nastavlja i redateljica Hadar Morag u prljavom, bučnom i neugodnom filmu »Lama azavtani« (Zašto si me ostavio) o usamljenom sredovječnom Izraelcu Gurevichu i njegovu predmetu žudnje utjelovljenom u liku mladog Arapa Muhameda kojeg je podučavao u brušenju noževa, a čiji će odnos kulminirati eksplicitnim prizorom Muhamedove kastracije koja u isti mah igra na efekt oslobađanja, ali i priziva biblijski stih iz naziva filma. I iza tog komada stoji Izraelsko filmsko vijeće, dok autorica studira teologiju i filozofiju na Univerzitetu Tel Aviv.


Ovdje paradoksima nije kraj. Tom izraelskom »weird waveu« može se pribrojati i »blasfemični« komad Yaelle Kayam (Mountain) u kojem autoričina junakinja voajeristički promatra noćne aktivnosti jedne prostitutke koja servisira klijente na jeruzalemskom groblju, da bi na kraju otrovala kompletnu obitelj. Ovo su tek najrecentniji primjeri iz izraelske škole »ljevičara i izdajica«, koji vjerujemo baš i nisu oduševili izraelskog premijera. Kao što ni Gitai, Sivan, Morag i Kayam baš i ne spadaju u autore koji su na glasačkom listiću zaokružili Netanyahuovo ime.