Ivan Ožegović: Pritisak je glumiti Bogovića

Snimio Darko JELINEK

Čim sam saznao da ću ga imati priliku utjeloviti, bilo mi je jako drago, ali nekoliko sekundi poslije mi je kroz glavu prošlo »Pazi ako ovo usereš, svi će skužit', jer znaju tko je Davorin Bogović« 

Ivan Ožegović u posljednjih godinu dana samo što ne iskače iz paštete: u seriji »Crno-bijeli svijet«, čija je posljednja epizoda prikazana u četvrtak, maestralno je »skinuo« mladog Davorina Bogovića, a u hvaljenoj seriji »Počivali u miru«, čija se druga sezona počinje prikazivati na HTV-u, utjelovio je lik brata junakinje koju tumači Judita Franković. Prošle godine ostvario je svoju dotad najzahtjevniju ulogu, onu ratnog heroja u obilato nagrađivanom filmu Kristijana Milića »Broj 55«.

  Kako je bilo utjeloviti Davorina Bogovića, ikonu pop kulture osamdesetih? Koliko vam je blizak njegov lik i djelo?

  – Čim sam saznao da ću ga imati priliku utjeloviti, bilo mi je jako drago, ali nekoliko sekundi poslije mi je kroz glavu prošlo »Pazi ako ovo usereš, svi će skužit’, jer znaju tko je Davorin Bogović« (smijeh). Nije ovo kao glumiti vuka u Tri praščića pa da svatko ima svoju viziju kako bi to trebalo izgledati; Bogović kod nas ima kultni status i ljudi će to gledati s već formiranim očekivanjima – a to je pritisak.    

Aktivni ste i u kazalištu; gledali smo vas u »Medeji« i »Micheangelu« Tomaža Pandura. Koji su vam kazališni projekti bili osobito dragi? Koje suradnje s redateljima biste izdvojili kao bitne?   – Na mene je dosta utjecao rad s Ivicom Buljanom na prvoj profesionalnoj predstavi »Kiklop«. To je bilo na trećoj godini Akademije dramskih umjetnosti, i otvorilo mi je pogled prema kazalištu na jedan nov način. Akademija je često, iz meni nekog nepoznatog razloga, »preklasično« orijentirana na kazalište, a Buljan je pokazao da tu ima još puno više. Ne znači da sam ja protivnik klasičnog teatra jer i suradnja s Borisom Svrtanom na Murlin Murlo mi je bila dragocjena u smislu učenja, glumačkog razvoja. A s Pandurom, radivši na dvije predstave, zbilja sam imao osjećaj kao da prolazim dodatnu godinu »master classa«. S njime smo prošli dug period rada u kojem smo uspjeli iz prve ruke vidjeti maštovitost tog redatelja svjetske klase; načine kako stalno eksperimentira, njegov pristup i promišljanje teatra je jednostavno fascinantno.

Volim eksperimentirati

Neobično je velika i fizička sličnost između vas i mladog Davorina – uspjeli ste »skinuti« njegovu mimiku, grimase, neki ukočeni, prezrivi grč oko usana. Kako ste se pripremali za ulogu?

  – Gledao sam sve do čega sam mogao doći. Intervjue, koncerte, dokumentarce, spotove, slušao njegove albume iz tog vremena.

  Iskreno, nikad mi nitko prije ove uloge nije rekao da sličim na Bogovića (nego na Tima Rotha, ali očito je Tim Roth imao previše angažmana, tako da je meni onda dopalo da glumim Bogovića). No, puno ljudi mi je zapravo počelo govoriti da izgledam kao Bogović čim sam se pofarbao u »njegovu« boju, tako da dobar dio zasluga ide Kulenoviću koji je u meni vidio »bogovićevski potencijal« prije ikoga.

  Čini mi se da imate komičarski potencijal, toliko potreban domaćem filmu i televiziji. Privlače li vas takve uloge?

  – Trebamo prvo razgraničiti što je komedija. Kod nas se nažalost u većini slučajeva komedija svodi na jako niske grane najprimitivnijeg i najbanalnijeg humora. Većina naših komedija su ili prvoloptaške »vicevske« komedije ili komedije cijepljene protiv humora. Osobno preferiram komediju unutar drame, ali to je u Hrvatskoj jako malo zastupljeno. Smatram da se hrvatski film i kazalište ne bi trebali pokušavati »furati« na kopiranje srpskog, bosanskog ili američkog humora. Razvijajmo svoj humor. Ili ako ćemo već krasti – onda kradimo britanski humor!

  Jesu li vam dosad nuđene uloge koje vam omogućuju da se kao glumac razvijate?

  – Ja volim eksperimentirati. Na nekim audicijama, kad se moglo birati između uloge koja mi leži na prvu ili pak uloge u kojoj me nitko ne vidi, često sam znao izabrati ovu drugu, čisto zbog pomicanja svojih granica.

  Rođeni ste 1989., na samom kraju desetljeća koje tematizira serija »Crno-bijeli svijet«. Što vam znače osamdesete, kakav je bio vaš odnos prema njima prije ove serije? Jeste li slušali novi val?

  – Kako Woody Alen u »Ponoći u Parizu« cijelo vrijeme prikazuje kako svatko misli da je doba prije njegovog bilo zlatno doba, tako i ja spadam u taj stereotip i zbilja mislim da su osamdesete bile zlatno doba glazbe, mislim da će povijest to i potvrditi. Većina glazbenih žanrova je tada bila na vrhuncu, a još se nije stigla dogoditi podjela između žanrova kao danas. Što se tiče vizualne strane pop-kulture, spot za pjesmu »Breaking the law« – to su za mene osamdesete u punom smislu. Naravno da sam slušao novi val, mislim da su rijetki tinejdžeri koji mogu proći kroz srednju, a da nemaju fazu novog vala. Ima tu pregršt sjajnih pjesama i izvođača. Iskreno zavidim kad čujem koliko su tada bile jeftine i pristupačne karte za koncerte.     

Što je najbolje od pop-kulture osamdesetih? Koje filmove iz tog doba cijenite? Glazbu? Neki drugi vid umjetnosti?  – Najbolje od pop kulture osamdesetih – naivnost i vedrina. Nekako mi se čini da tada još nije iz popularne kulture bio isključen element umjetničke vrijednosti. Danas se sve čvrsto razgraničilo na art i komercijalu. Tada je ta simbioza bila u procvatu, i to je dalo neke stvarno dobre stvari. Ljubomoran sam na ljude koji su osamdesetih proživljavali svoju mladost i kojima se nije događala ova današnja stereotipna situacija s glazbom: uđeš u birc pa nakon dva sata ne znaš je li se uopće promijenila ijedna pjesma, jer sve zvuči isto. U filmu, osamdesete su po meni slabije od sedamdesetih, ali ostavile su nam i neke briljantne naslove – Zelig, Pelle the Conqueror, Topio stin omichli, Ragging bull, Amadeus, Otac na službenom putu, Sjećaš li se Dolly Bell, Nebo iznad Berlina, Sex, laži i videovrpce, My left foot…

Bez fige u džepu

U prvoj ste glumačkoj postavi filma »Broj 55«, važnog i nagrađivanog filma o Domovinskom ratu. Rekli ste da vam ta uloga beskrajno znači. Zašto?

  – Osim što mi je prva veća filmska uloga, osim što je priča o momcima iz moga kraja, osim što je fantastična uloga, fantastična ekipa, fantastično iskustvo; radeći u tom filmu jako sam puno naučio, nikad se prije nisam susreo sa žanrom akcijskog filma. Snimanje nije bilo lako, ali je bilo užitak. Nekako smo svi živjeli za taj film i radili, zaista, bez fige u džepu. I vjerujem da se na kraju sve to vidi po kvaliteti filma.

  Jako cijenite Kristijana Milića. Kako je bilo surađivati s njim? Koje njegove osobine, kao redatelja, poštujete?

  – Smatram ga fantastičnim redateljem, ali još boljim čovjekom. Netko koga jednostavno želite sresti kad vam se probuši guma, izgubite novčanik ili imate loš dan – zvuči patetično, ali to misli vjerojatno većina ljudi koja s njim razmijeni više od dvije rečenice.

  A surađivali smo na »Počivali u miru« i na »Broju 55« i on je filmofil, ima golemo opće znanje, intelektualac je, ali opet ima dozu (crnog) humora. Redatelj širokih žanrovskih mogućnosti koji, vjerujem, može raditi sve, od horora do komedije.     Televizijska publika vas pamti po ulozi Gorana Cara iz serije »Počivali u miru«. Glumite i u nastavku tog serijala. Ima li nekih promjena u novoj sezoni, što se tiče vašeg lika?

  – Da, glumim i u novoj sezoni »Počivali u miru«. To je bila moja prva televizijska uloga, i jako mi je draga. To je jedan jako zanimljiv lik, i zbog te uloge sam puno vježbao vožnju u invalidskim kolicima, pošto je Goran već dugi niz godina u kolicima. U novoj sezoni moj je lik izmučen ljubavnim jadima. Nadam se da će doći do treće sezone jer mi je draga ta serija, a svaka scena sa Juditom Franković je ogromna čast i veliki užitak. Mislim, Judita Franković mi glumi sestru, i još dobijem gablec, pa što jedan glumac u Hrvatskoj može više poželjeti!