Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 1
Sutra: 4° 4° 1
17. studenoga 2018.
Simbol terora

Halloween, puno godina kasnije: Bio jednom mali nezavisni film koji je emanirao - Zlo

Halloween, puno godina kasnije: Bio jednom mali nezavisni film koji je emanirao - Zlo
Halloween, puno godina kasnije: Bio jednom mali nezavisni film koji je emanirao - Zlo
Autor:
Objavljeno: 4. studeni 2018. u 9:57 2018-11-04T09:57:53+01:00

Ono što pokušava učiniti David Gordon Green u najnovijem »Halloweenu« nanovo angažirajući Jamie Lee Curtis, priziva sličnu strategiju koju je koristio Ryan Coogler u »Creedu« oživjevši Sylvestera »Rockyja« Stallonea

Bio jednom jedan mali nezavisni minimalistički film koji je emanirao apsolutno Zlo, rovareći po sjebanom trbuhu Amerike. Zlo se skrivalo iza bijele maske i bilo je spremno eksplodirati u svojoj neukrotivoj formi, kapitalizirajući razorni brak realnosti i fikcije. Bila jednom i priča o seksualnoj represiji inkarniranoj u liku sramežljive cure koja se morala suočiti s vlastitim strahovima.

Onim strahovima koje je Mit učinio stvarnim. Priča je to o Arhetipu zločestog muškarca koji penetrira u našu podsvijest i pretvara jednog monstruma u simbol univerzalnog terora. Riječ je naravno o »Halloweenu« Johna Carpentera, kojem nije trebala plošna psihoanaliza da bi putem famoznog Michaela Myersa sondirao onu istu lošu savjest američkog Zla kojom se redatelj pozabavio u »Napadu na policijsku stanicu«. Jer Carpenterov »Halloween« rekao je o današnjoj Americi puno više od svih filmskih izdanaka liberalnog Hollywooda zajedno. Zato se originalni »Halloween« može promatrati i kao veličanstvena kronika o međuprostorima realnosti, igrajući na ono »neizgovoreno«.

Riječ je o jednom od rijetkih horora u kojima su najudaljeniji kutovi filmskog platna iskorišteni tako efektno. Naravno, nije trebalo dugo čekati da Carpenterov klasik dočeka svoj sequel. Iza prvog stoji solidni Rick Rosenthal koji nije Carpenter niti to pokušava biti, iako je potonji jedan od koscenarista njegova filma. Priča je ambijentirana u sanatoriju u kojem naš voljeni monstrum postaje agent Apsolutnog zla. Dvije godine kasnije dogodio se i treći ekscentrični nastavak franšize s podnaslovom »Season of the Witch« (1983.), koji potpisuje Tomy Lee Wallace.

Glad za osvetom 

Iako se u njemu ne ukazuje Myers, već je u fokusu kreator maski za Halloween koji pokušava vratiti Noć vještica njenim poganskim korijenima. Dobra je vijest da je Carpenter na tom filmu bio Wallaceov supervizor, nadgledajući svaki njegov korak. Pet godina kasnije snimljen je i četvrti nastavak u kojem Myersa prebacuju u »normalnu« bolnicu, iako se vozač neće dobro provesti. No ubrzo će postati evidentno da je taj nastavak bio tek produkt autorove pohlepne želje za zaradom i ništa više od toga. Potom je nastupila duža pauza i Michaela Myersa će 1998. uskrsnuti Steve Miner (šifra: »Halloween 20 godina kasnije«).

Ono što pokušava učiniti David Gordon Green u najnovijem »Halloweenu« nanovo angažirajući Jamie Lee Curtis, priziva sličnu strategiju koju je koristio Ryan Coogler u »Creedu« oživjevši Sylvestera »Rocky« Stallonea. Bliski susret Laurie i Michaela opet je »in«. Kao da Laurie nije nikad preboljela traume one fatalne noći. Michael je iznova transferiran u tko zna koju bolnicu. Laurie se napokon pružila šansa da zadovolji glad za osvetom. Jer autorov dug prema Carpenteru je krajnje eksplicitan.

Iako ovdje nije riječ o onom što je Luca Guadagnino učinio u »Suspiriji«, ispisavši Dariju Argentu iskreno ljubavno pismo. Iako on voli Argenta, ali je bliži Fassbinderu i Zulawskom (šifra: »Possession«). Naravno Green je toliko pedantno studirao Carpentera da je on postao njegova opsesija. Dovoljno je promatrati prolog njegova filma kojim se protežu dva dominantna motiva: vrijeme (sat) i prostor (žuta granična linija koju se ne smije prijeći). No koliko je autorova opsesija Carpenerom potentni diskurs, toliko ona ima svoja ograničenja.

Žuta linija 

Jer David Gordon Green kao da se i sâm plaši prijeći tu istu žutu liniju. On nije Rob Zombie koji je personalizirao svoja dva »Halloweena« u razornom spoju vatre, pakla i glazbe, iako mu je drugi dio katastrofalan. Za razliku od Zombieja, Green se još više pokušava ulagivati hardcore fanovima franšize, već samim time što koristi Carpenterove orginalne partiture. Iako je Greenov komad daleko od »ponoćnog ludila« kojim bi opravdao uvrštenje u istoimeni program Toronta, gdje mu se dogodila svjetska premijera – bez obzira na nekolicinu gadnih ubojstava koja su mu u SAD-u osigurala oznaku »R«.

Vraća mu se i Nick Castle u ulozi Myersa, alias »The Shapea« kako je naveden u Carpenterovu originalu. Jer nijedan glumac koji se ukazao iza Myersove maske u kasnijim nastavcima nije nadmašio Castleov zastrašujući spoj fizičke prijetnje i dječačke fascinacije. Zato Green stavlja snažniji akcent na Laurieino psihičko stanje, pa čak i transferira njene neruoze i PTSP na buduće naraštaje. No, koliko god Green pokušava nostalgično održati na životu jedan žanr koji je u sedamdesetima i osamdesetima doživio svoje vrhunce, vrativši mu Myersovu masku i Myersovo vozilo, sve se svodi na repliku njegovih žanrovskih formi i naracija.

Povrh svega, uvođenjem hrpe likova autor gubi svog monstruma i njegovu žrtvu za osvetu spremnu, igrajući na simplificiranu završnicu. Iako je geneza »Halloweena« dokazala da njegov monstrum treba beskrajne sequele, remakeove i rebootove koji će ga natjerati da se probudi u nekom novom sanatoriju i nanovo osvane naoružan u Haddonfieldu u Noći vještica.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka