Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 21° 4
Sutra: 21° 21° 4
22. rujna 2018.
Filmske mutacije

Glas favele: Brazil je jedina država na svijetu koja ima sapunicu s transrodnim likom

Glas favele: Brazil je jedina država na svijetu koja ima sapunicu s transrodnim likom
Glas favele: Brazil je jedina država na svijetu koja ima sapunicu s transrodnim likom
Autor:
Objavljeno: 18. ožujak 2018. u 14:24 2018-03-18T14:24:30+01:00

Čim je naša predsjednica ovih dana zakoračila na južnoameričko tlo, još se nije raspakirala, a već se ugurala u neku vjersku procesiju u kojoj je »iseljena« Hrvatska glumila smotru folklora, king size statua Gospe uključena. Jer, crkva je ipak na prvom mjestu.

Doduše, nismo ni očekivali da će predsjednica umjesto procesije odabrati Gay Pride. Iako je recimo onaj lanjski u Sao Paolu okupio tri milijuna sudionika. No Brazil je jedina država u kojoj je snimljena sapunica s transrodnim likom. Zove se »Na rubu žudnje« i svake večeri pratilo ju je preko 50 milijuna gledatelja. Naravno, nije u Brazilu baš sve tako ružičasto. U Sao Paolu je prema podacima UN-a žena napadnuta svakih 15 sekundi. A u Brazilu je 2017. zabilježeno čak 200 ubojstava s LGBT predznakom. Najrizičnijoj skupini pripadaju transrodne osobe, što dokazuje i brutalni viralni video mučenja i ubojstva transrodne Dandare dos Santos koji se dogodio u Fortalezi.

U takvoj klimi nastala su i dva fina doksa s transrodnim temama, premijerno prikazana na ovogodišnjem Berlinaleu, koji uranjaju u brazilski queer underground, sondirajući senzualnu i političku moć transformacije – »Obscuro Barocco« Grkinje Evangeline Kranioti i »Bixa Travesty« u režiji brazilskog autorskog tandema Claudia Priscilla & Kiko Goifman. Oba su uvrštena u program Panorama Dokumente, poslovično naklonjen queer temama. Kranioti je osvojila Nagradu žirija Teddy. A »Bixa Travesty« je osvojio Teddyja u kategoriji najboljeg doksa. Priododamo li tim nagradama i Teddyja za najbolji igrani film koji je otišao u ruke još jednom brazilskom autorskom paru – Marciu Reolonu i Felipeu Matzenbacheru (šifra: Tinta bruta) – možemo zaključiti da je queer Brazil bio berlinski hit. Njegovi autori pokupili su sve relevantne Teddyje (za neupućene, riječ je alternativnoj nagradi Berlinalea koja se dodjeljuje filmovima LGBTQ tematike).

Funk (s)eksplozija 

Sumanuti »Bixa Travesty« aka »Tranny Fag«, pulsirajuća je kronika o Linn de Quebradi, crnoj transrodnoj glazbenici koja se prometnula u politički glas pauperiziranih crnih transseksualaca iz rubne favele Sao Paola u kojoj i sama živi. Njeni nastupi spajaju elektroniku, pop i funk u naelektriziranoj (s)eksploziji twerkinga, performansa i ekstravagantnih kostima koji više otkrivaju nego skrivaju, u što se mogla uvjeriti i dobro raspoložena publika na svečanoj večeri dodjele Teddyja. A na njima joj se pridružuje i njena transrodna »partnerica u zločinu«, pjevačica Jup do Bairro, čiji su performansi i stihovi pobuna protiv rodne heteronormativnosti i mačizma brazilske funk scene. No autori uranjaju i u Quebradine intimnije trenutke koji otkrivaju njenu nježniju stranu. Promatraju je kako se tušira i brčka u jacuzziju s prijateljima, kuha ručak s majkom, te raspravlja o rasizmu, ljubavi i siromaštvu.

Priscilla i Goifmann diskretno doziraju i intrigantni footage u formi malog kućnog videa, koji obuhvaća snimke Quebradinih intimnih nastupa u bolnici, gdje se liječila od karcinoma. No njeno radikalno korištenje golotinje nije nikakav egzibicionizam, već sredstvo kojim ona pokušava minirati prihvaćene rodne uloge. Zato autori koriste i njene radijske razgovore u kojima se referira na feminizam i transrodnost. Jer, ona ne želi prihvatiti klasičnu transrodnu ulogu, već više preferira biti »žena s penisom«, čiji rodni identitet nije povezan s njenim genitalijama, već se nalazi u stanju permanentnog strujanja. »Ja ne želim penis, već mir«, kaže Quebrada u jednoj od ključnih scena.

Kraljica noći

S druge strane, Kranioti pristupa Brazilu kao slučajna turistkinja, iako je i njen interes kultna figura brazilskog transrodnog undergrounda. Riječ je o legendarnoj Luani Muniz, kraljici noći Rio de Janeira, koja je preminula kad je Kraniotin film ušao u postprodukciju (autoričin prethodni hemingwayevski doks »Exotica, Erotica, Etc.« također se bavi ljudima s margina, konkretnije, životima prostitutki u grčkim lukama). U uvodnim sporim i elegijskim kadrovima autoričina estetiziranog dokumentarnog eseja, kamera uranja u džunglu prekrivenu maglom, da bi potom uhvatila paroramu Rija, uz glas njene transrodne naratorice koji dopire izvan kadra i koji nam poručuje da je Rio tvornica snova i noćnih mora, grad transformacija. Muniz kao ikona brazilskog LGBTQ undergrounda uronit će iz podzemlja na ulicu i izgubiti se u ekstatičnoj atmosferi karnevala kojoj su jukstaponirana lica prosvjednika protiv konzervativne vlade.

No autoricu zanima i druga strana karnevala. Umorno nabildano tijelo frajera u kostimu amazonskog urođenika koji je zaspao na cesti prekrivenoj smećem. Tetovaža Ganesha na bicepsu. Sneni bijeli klaun koji se doima kao da je pao na zemlju. Grupa umornih klinaca, omamljenih stroboskopskim transom. Simbolika neonskog natpisa »Nuovo Mundo« na krovu hotela. Transvestiti u ekstatičnom plesu. Film je to u kojem se tijela rastvaraju u tisuće različitih tijela. Film o oslobađanju rodova i identiteta. Film o radosti transformacije. Film o odbacivanju antropološkog diskursa. Film koji možda najbolje sublimira citat Claudea Levi-Straussa izrečen prije 25 godina: »Svi smo mi kanibali. Uostalom, najjednostavniji način da se identificiramo s Drugima je taj da ih pojedemo«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila