Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. studenoga 2019.
Iza rešetaka

Dragan Rubeša o maskama Tima Robbinsa: Zatvorska radionica smijeha i nasilja

Dragan Rubeša o maskama Tima Robbinsa: Zatvorska radionica smijeha i nasilja
Dragan Rubeša o maskama Tima Robbinsa: Zatvorska radionica smijeha i nasilja
Autor:
Objavljeno: 13. listopad 2019. u 18:34 2019-10-13T18:34:05+02:00

Sve počinje u ograničenom prostoru »dvorišta« gdje Robbins poziva zatvorenike da upoznaju vlastita tijela i emocije. Potom odlaze u »laboratorij« u kojem stavljaju na lica maske Commedie dell’Arte, zbližavajući se jedni s drugima i tada na površinu ispliva njihov rasni diskurs i dinamike nasilja

Od svih recentnih filmskih maski, trenutno je najaktualnija ona na licu »Jokera«. »Funny ha-ha«, kazao bi Noah Baumbach. To je maska plesača u prevelikim gaćama. Maska ludila. Maska wannabe stand-up komičara. Maska društvenih i duševnih boli. Ali i maska iza koje se mogu skrivati svi, bez obzira na njihove krajnje dijametralne pobude. Prigrlili su je i masovni ubojice, i rasisti, i etnonacionalisti, i egzibicionisti, i anarho-nihilisti.

Prije Jokera, pokretnim slikama dogodila se i maska »Rocketmana« sačinjena od glittera i glama, koju legendarni glazbenik postepeno odbacuje tijekom terapeutske grupne seanse. Iako na kraju počinjemo osjećati nostagliju za tom istom maskom, koliko god u početku izgarali od želje da saznamo što se krije iza nje. Uz Jokera i Eltona, nedavno smo upoznali još jednog rasplesanog klauna, iza čije se homofobne maske krije famozni Pennywise, a čija će žrtva biti naš voljeni Xavier Dolan i njegov dečko Don (šifra: »It«).

Terapija glume

U svom svom tom tsunamiju klaunovske šminke i glittera, tu su i maske Commedie dell’Arte na licima zatvorenika u doksu Tima Robbinsa »45 seconds of Laughter«. Film je imao svjetsku premijeru na venecijanskoj Mostri, iako je pao u drugi plan zbog »Jokera« o kojem su pričali svi. Iako se Lido baš i nije svodio samo na Jokerov osmijeh i njegove fanove koji su paradirali ispred Sale Grande s klaunovskom maskom. Smijali su se i Robbinsovi teški prijestupnici na adresi Calipatria State Prison, kategoriziranoj kao zatvor najviše sigurnosti. Robbinsov odabir teme logični je nastavak njegova komada »Dead Man Walking« (»Odlazak u smrt«) sa Seanom Pennom i Susan Sarandon u ulozi sestre Helen Prejean. »Svatko vrijedi više od svog najgoreg čina«, kazat će u tom filmu Prejean. To je svojevrsna mantra Robbinsova najnovijeg doksa.

Doduše, smijeh u nazivu Robbinsova filma nije Jokerov smijeh. Riječ je o smijehu koji ima terapeutski učinak. On traje 45 sekundi i njime završava svaka autorova seansa, koja puno duguje onom čime se Ivona Juka pozabavila u doksu »Što sa sobom preko dana«, ali i dinamikama moći koje sondiraju braća Taviani u filmu »Cezar mora umrijeti«. Svi ti komadi mogu se promatrati kao snažne studije o terapeutskoj snazi kazališne radionice u izoliranom prostoru zatvora. Jer, tih famoznih 45 sekundi smijeha na koje Robbins i njegov »The Actor’s Gang« tjeraju svoje glumce/uznike, podižu njihovu razinu endorfina i pomažu im da se nakon glumačkih vježbi vrate u ćeliju s dobrom vibrom. Pa makar taj isti smijeh bio odglumljen, forsiran i neiskren. To nije onaj isti Jokerov smijeh. Iako i oni postaju dio teatra. Samo što se ne obraćaju publici u svom bizarnom stand-up nastupu, već sudjeluju u zatvorskoj kazališnoj radionici, glumeći likove iz talijanske Commedie dell’Arte.

Nešto slično učinila je Mirjam Kubescha u doksu »Balordi«, u kojem Calipatriu zamjenjuje zatvor u toskanskoj Volterri, a maske Arlecchina i Pantaleonea zamjenjuje Brecht (šifra: »Opera za tri groša«). Sve započinje u ograničenom prostoru »dvorišta« u kojem Robbins poziva zatvorenike da upoznaju vlastita tijela i emocije. Potom svi zajedno odlaze u »laboratorij« u kojem stavljaju na lica maske Commedie dell’Arte, zbližavajući se jedni s drugima, kad na površinu ispliva njihov rasni diskurs i dinamike nasilja. Taj isti prostor postaje jedino mjesto na kojem više ne vrijede stroga segregacijska pravila grupe kojoj pripadaju. Te maske pokušavaju sakriti tetovaže kojima grupa označava vlastiti identitet i pripadnost.
Sada oni više nisu svedeni na uniformirana zatvorska prezimena kojima ih oslovljavaju čuvari, već voditelj radionice rabi intimniji pristup, koristeći u komunikaciji njihova imena.

Kamuflaža tišinom

Iako nikad nećemo saznati zbog čega su završili iza rešetaka. Jer, Robbinsove opsesije Commediom dell’Arte su vječne. Njene mehanizme koristio je i u kazališnom komadu »Embedded« da bi denuncirao monstruoznu politiku Bijele kuće. Sada mu ona dopušta da u jednoj drukčijoj kući natjera zatvorske performere da egzorciraju vlastite emocije – tugu, sreću, bijes, strah – iako su ih prečesto »kamuflirali tišinom«. Čak i kad sam performans postaje određena forma kamuflaže. Kao što je to i autorova kamera u pokušajima da zaštiti svoje subjekte. Zato će se klimaktična montaža dogoditi dolaskom njihovih obitelji koje sa suzama i osmijesima promatraju njihovu izvedbu. Oni za razliku od Jukinih uznika ipak nisu otišli busom u nekakvu kalifornijsku »Gavellu«.

Jer, dobrodušna klaunerija maske pomaže Robbinsovim uznicima da ostanu zajedno i uspostave izgubljenu humanost. To je ona ista maska kojom skrivaju vlastite identitete i dinamiku čopora. Iako se iza nje skriva i autorova kritika dehumanizirajuće prirode američkog zatvorskog sustava, koja povlači za sobom dostatnu dozu autorovih didaskalija. U pokušajima vječnog naglašavanja oslobađajuće snage teatra, ali i filma (čitaj: doksa). Ideje o rehabilitaciji, koja bi trebala biti jedini pravi antidot kažnjavanju. Jer, sistem koji svodi ljude na njihov »najgori čin« na koji se referira sestra Prejean, onaj je isti koji im ne dopušta da učine nešto bolje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PayDo parking aplikacija