Sineastica

Dokumentarac Astre Taylor daje prilično precizan odgovor na pitanje što je demokracija

Dragan Rubeša

Scena iz dokumentarca Astre Taylor

Scena iz dokumentarca Astre Taylor

Film se može promatrati i kao odgovor na knjigu autorice pod nazivom »Demokracija ne mora egzistirati, ali će nam nedostajati kad ode«, koja će biti objavljena u svibnju

Da je sineastica Astra Taylor tragala za lakim odgovorima, mogla je u svom najnovijem doksu postaviti sugovornicima pitanje »Što je limun?«. Neki bi joj rekli da je to voće bogato vitaminom C. Drugi bi joj rekli da je to voće koje se stavlja u gin & tonic. Naravno, limun se u pravilu ne stavlja u gin & tonic, nego svježa limeta. No u slobodnom i demokratskom društvu, svako ima pravo staviti u gin & tonic ono što mu paše, pa bio to limun ili limeta. Jer, u demokraciji, većina (hipotetski) postavlja smjer, dok je manjina inspirira da taj smjer stalno propituje. Zato Taylor, u nas poznata po doksu »Zizek!«, nije svoj najnoviji doks nazvala »Što je limun?«, nego »Što je demokracija?«. Ambiciozno do boli. Iako autorici nije toliko stalo do odgovora, nego do pitanja.

EU domina




Problem je kad ona odbojna i zatucana većina klerofašista i katotalibana koja sebe naziva »moralnom«, pod plaštom »demokracije« pokušava nametnuti svoje blajburške mise, negacije holokausta, ksenofobije i marševe za život. To je, kažu, njihovo »demokratsko pravo«. Zato je ta famozna »demokracija« prilično zeznuti pojam. Na taj često ponavljani diskurs da demokracija isključuje većinu ljudi, oslanjajući se na usku elitu koja svojata pravo da govori u njihovo ime, referira se i jedan od autoričinih sugovornika, elokventni Cornel West. Ostaje nam tek organiziranje na nižem nivou, koliko god te lokalne inicijative poput dijeljenja lijekova onima koji ih sebi ne mogu priuštiti, ostaju ograničene, a oni koji stoje iza njih postaju sve umorniji. Jer, demokracija danas strogo je povezana s globalnom ekonomijom. Iako se Taylor pita zašto smo mi tako olako spremni prihvatiti takvo stanje.


Inače, autoričin komad koji će biti prikazan u sklopu dokumentarne konkurencije Subversive Film Festivala, može se promatrati kao filmski odgovor na njenu knjigu »Democracy May Not Exist, But We’ll Miss It When It’s Gone« (»Demokracija ne mora egzistirati, ali će nam nedostajati kad ode«), koja će biti objavljena u svibnju. A da bi došla do odgovora koji krasi naslov njena filma-eseja, koliko god on ne nudi laka i jednostavna rješenja, Taylor putuje svijetom i priča s iznimnim ženama. Tako će u društvu velike feministkinje i povjesničarke umjetnosti Silvie Federici, krenuti u obilazak vijećnice u Sieni koju krasi Lorenzettijeva freska s alegorijskim prikazom dobre i zle vladavine, pravde i tiranije. Iako je u fokusu Grčka – njen ekonomski kolaps, njena uloga u izbjegličkoj krizi i bezuspješni pokušaji Syrize da ustane protiv EU domine.


U ostacima starogrčke agore razgovara s elokventnom Prof. Elini Perdikouri, koja joj tumači pojam »demosa« prema Platonu i Aristotelu, kad je demokracija uključivala suradnju ljudi različitih skupina. Tada nije bilo premijera koji su se birali svakih četiri ili pet godina. Bilo je to doba u kojima su se aktivne odluke donosile zajednički. Možda je i to nekakav oblik demokracije kojem težimo. Zato se autoričin doks naizgled doima utopijski, bez obzira na njegovu krajnje urgentnu povijesnu i političku analizu. On je u isti mah i detaljni vodič o tome kako je naša »demokracija« proizvela Trumpa i Brexit. Iako nam sugerira da su globalne financije te koje nas čine bespomoćnima. Jer, mi ne možemo glasati na izborima za burzovne indekse i bankare. Ali možemo ubacivanjem listića u glasačku kutiju dovesti na vlast one koji će pogodovati tim indeksima, slobodnom tržištu i kapitalu.




»Demokracija je nešto što se nalazi u vječnom pokretu. Neka vrsta ideala kojem težimo«, kazat će Taylor na početku filma. Riječ je dakle o nečem što moramo štititi i čuvati. Ali demokracija je i nešto što se može mjeriti. Zato postoje svi oni rejtinzi koji »precizno« određuju stupanj demokracije u nekoj zemlji i njeno srljanje prema autoritarizmu.


Učenici i moć


Iako autoričin doks sugerira da ne postoji demokracija u idealnoj formi i da smo jako daleko od društvene jednakosti. Zato je svijet u kojem živimo bliži oligarhiji nego demokraciji. Zato autoričin odabir sugovornika nije sveden na »salonski« diskurs, već se proširuje na sirijske izbjeglice, prosvjednike na trgovima Atene i »obične« ljude na ulicama Miamija. U tom istom Miamiju, afroamerička pjesnikinja Aja Monet kaže da je autoričino pitanje pogrešno, jer za crnce nikad nije postojala demokracija. Na nju se nadovezuju i učenici jedne floridske škole, pri čemu taj »pedagoški« segment filma puno duguje Periotovu doksu »Nos Defaites« (»Naši porazi«) koji će također biti prikazan u sklopu Subversivea.


Njihova lucidnost i oštroumnost u analizi odnosa moći naprosto je začudna. No autoričin doks ipak pripada njenim »sestrama«, poput Federici i Wendy Brown s kojima bismo uz čašu dobrog vina mogli pričati unedogled i čije su teze zaslužile zasebni doks. Zato je autoričin doks i svojevrsna potraga za izgubljenim vremenima Subversiva u kojima je njegova glavna vedeta bio superstar kojem je Astra Taylor posvetila svoj razvikani doks, pisala ona njegovo prezime s dijakritičkim znakovima ili bez. Žižek ili Zizek. Njegova pojava prisutna je gotovo u svakom kadru autoričina najnovijeg komada koji nam pokazuje koliko je labava nit koja razdvaja osobno od političkog.