ZAGREB » Filmovi koji seciraju problematiku ilegalnih imigrnata uglavnom su jako mračni, depresivni i tužni. Sjetimo se Sylvaina Georgea (»Les eclats«) ili Silvine Landesman čiji je »Hotline« nedavno prikazan u »Forumu« Berlinalea.

   Takav je i potresni krati film Morgana Knibbea »Olupina« o tragediji Lampeduse, uvršten u glavni program ZagrebDoxa. Ali sumanuti Želimir Žilnik u »Destinaciji Serbistan« pristupa toj temi iz ponešto drukčijeg ugla.

   Iako famozni »Serbistan« iz naslova filma ironizira položaj Srbije danas, napučene ilegalnim imigrantima i tražiteljima azila (uvodni podatak navodi da je prema nekim procjenama kroz Srbiju danas prošlo oko 45.000 migranata), u njegovu filmu nismo kod lokalnog stanovništva naišli niti na trunku ksebnofobije.

   Njihova su lica ozarena, nasmijana i sretna. Nema u Žilnikovu filmu ni frustriranih rasžista, ni obrijanih klerofašističkih čudovišta iz Obraza ili Nacionalnog stroja. Spremni su s njima podijeliti kaficu, zajedno s njima zaplesati kolo i dati im poneku korisnu informaciju.

Trunka nade

Žilnikov »Serbistan« zemlja je dobrih i jednostavnih ljudi, spremnih u svakom trenutku pomoći ljudima u nevolji. A zašto bi i morala biti drukčija?

   Uvodni kadrovi filma ambijentirani su u prihvatnom centru za azilante čiji je jedini problem da su mu kapaciteti puno manji od broja njegovih korisnika, pa njegov simpatični voditelj mora napraviti selekciju. Njegova je zadaća da upozorava stanare na higijenske standarde, napominjujući im kako »ne mogu da se biju, ni da galame«. Čak će s njima i zaplesati na zabavi koju za njih organiziraju u centru. To je valjda jedan od rijetkih filmova, ako ne i jedini, koji problematiziraju živote imigranata, u kojima su njihova lica nasmijana, što je prava rijetkost u takvim i sličnim situacijama. U nekim drugim susjednim sredinama to očito nije tako (»Tko je vraćen iz Hrvatske i Mađarske?« – pita ih voditelj). Čak će im organizirati i nogometnu utakmicu koju lokalno stanovništvo promatra s tribina. »Nemci i Tutinci su isto gostoprimstvo«, kaže jedan od njih.

   Možda se takve situacije doimaju poput čiste utopije. No kad začujemo Mehu Puzića koji pjeva gastarbajtersku himnu »Moj brate u tuđini, piši mi kad ćeš doći«, ili kad jedan akter Žilnikova filma kaže »Imali smo naše fabrike, propale su kad je Slobo bio i zaratio«, postaje jasno da afričke imigrante i lokalce koje susreću na svojoj kalvariji povezuju iste ili barem slične sudbine. Umjesto mraka, pesimizma i očaja, Žilnik nudi trunku nade, iako nikad nismo posve sigurni kad u njegovoj »dokudrami« prestaje fakcija, a počinje fikcija, ili još bolje, fantazija.

Bolna stvarnost

To naročito postaje evidentno kad Žilnik napušta azilantski centar i priča počinje menadrirati u nekoliko smjerova, prateći paralelne izbjegličke itinerare jednog somalijskog para s djetetom koji će se skućiti na napuštenoj vojvođanskoj farmi; jednog mladića iz Gane i njegova prijatelja kojima je cilj preći srpsko-mađarsku granicu, te jednog afričkog izbjegličkog para koji će završiti na nekom vašaru, gdje upoznaju mladića koji ih poziva na večeru u svoj dom, u kojem živi s ocem Francuzom (dok ih je vodio u obilazak vašara, čak ih je pristojno upitao moraju li možda ići u zahod).

   Situacija postaje daleko bolnija kad autorova kamera hvata grupu afganistanskih imigranata kako se griju pored vatre u nekoj napuštenoj kući, promatrajući njihove krvave i izranjavane noge, dok im jedan od dvojice Afrikanaca poput nekog palog anđela daje mast kako bi njome namazali rane. Tada nas Žilnik iz imigrantske bajke naglo vraća u jezivu stvarnost.