Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 19° 1
Sutra: 17° 21° 2
22. travnja 2018.
Mjesečari revolucije karanfila

"Cavalho Dinheiro": Novo remek djelo Pedra Coste

"Cavalho Dinheiro": Novo remek djelo Pedra Coste
"Cavalho Dinheiro": Novo remek djelo Pedra Coste
Autor:
Objavljeno: 28. rujan 2014. u 10:32 2014-09-28T10:32:31+02:00

Svaki njegov novi film sve dublje uranja u gole živote imigranata, ne bi li se prilagodio njihovoj čemernoj svakodnevici, pri čemu utire put jednoj posve novoj vrsti realizma

Već više od dvadeset godina, veliki portugalski sineast Pedro Costa prati žitelje siromašnog lisabonskog kvarta Fontainhas, mahom imigrante sa Zelenortskog otočja. To čini s puno digniteta, ali uz odsutnost sažaljenja.

   Svaki njegov novi film sve dublje uranja u njihove gole živote, ne bi li se prilagodio njihovoj čemernoj svakodnevici, pri čemu utire put jednoj posve novoj vrsti realizma. U to se mogla uvjeriti i naša radikalnija filmofilija u sklopu 6. izdanja Filmskih mutacija, gdje su prikazani njegovi seminalni filmovi »Kosti«, »Marširajuća mladost« i »Naš čovjek«. Tada je Costa održao i dva predavanja studentima Akademije dramske umjetnosti i Akademije likovnih umjetnosti. Njegovo najnovije remek-djelo »Cavalo Dinheiro« (»Konj zvan Novac«) u kojem se nanovo vraća svom fetišu bauštelcu Venturi, osvojilo je u Locarnu nagradu za režiju i već ga možemo proglasiti jednim od ultimativnih vrhunaca filmske 2014. iako je potrebno jako puno strpljenja da bi se to shvatilo.

   Jer, nakon tri gledanja tog bolnog, teškog i krajnje hipnotičkog filma, on mi još uvijek ostaje neuhvatljiv, iako Venturin unutarnji krajolik dobiva sve opipljiviju formu otpora. A to je očito bila Costina namjera, pri čemu se još snažnije oslanja na »filozofsku« nemogućnost usklađivanja jednog filmskog kadra s drugim, pa će tako sada već ostarjeli Ventura u susretu s liječnikom sebe predstaviti kao 17-godišnjeg mladca. U »Cavalo Dinheiro« treba posve odbaciti racionalnost priče. No koliko god njegova caravaggiovska igra svjetla i sjene puno duguje Costinu glazbenom komadu »Ne change rien« (»Ne mijenjaj ništa«) s Jeanne Balibar, u autorovu prosedeu ipak se nešto mijenja u odnosu na njegove ranije susrete s Venturom. Sada je autorov politički nerv još naglašeniji, dok priča može egzistirati isključivo kao sjećanje i mit.

»Našao si se na putu do uništenja«, kaže Venturi njegova prijateljica Vitalina, koja je zakasnila na mužev sprovod, iako je Ventura pokušava uvjeriti da je on još uvijek živ. No taj put je zapravo purgatorij. Uostalom, riječ je o filmu koji se paralelno događa u Venturinoj glavi, ali i onoj Costinoj. A gnjev je prisutan u svakom kadru i svakoj Venturinoj gesti, kao i u njegovoj desnoj ruci koja stalno drhti.

Odgođena situacija

Sve ostalo svodi se na filmsku spiritističku seansu. Egzorciranje demona iz Venturine prošlosti. U toj istoj prošlosti, Ventura i Costa zatekli su se praktički na istom mjestu. Bilo je to doba Revolucije karanfila. Costa je tada bio u pubertetu i tek je počeo otkrivati glazbu, cure, filmove, politiku i anarhizam, sudjelujući u uličnim demonstracijama i okupacijama tvornica. Dok je Costa uzvikivao revolucionarne slogane i mahao transparentima, Ventura se u strahu skrivao u obližnjem parku sa svojim drugovima, crnim imigrantima iz bivših portugalskih kolonija, na čijim su leđima bijelci prečesto lomili bičeve. »Neki filmaši snimaju filmove da bi se prisjetili. Ja snimam filmove da bih zaboravio«, rekao je Costa u jednom razgovoru. Iz te iste park šume, vojska će odvesti ranjenog Venturu u bolnicu, čijim podrumskim katakombama on baulja poput zombija. »Vojnici su te dobro isprebijali«, kaže mu prijatelj koji ga posjećuje u bolničkoj sobi. A Vitalina mu hrapavim glasom donosi vijest da je njegova straćara na Cabo Verdeu do temelja uništena, dok su mu konja zvanog Novac (Dinheiro) rastrgali lešinari. I to jako boli. Kao što su bolne i suze koje teku Vitalininim licem dok čita rodni list.

   Vanjski zvukovi su poput jeke. Ventura se doima kao da se zatekao u nekoj odgođenoj situaciji, negdje između realnog i onostranog. Njegovo lice koje izranja iz mraka je poput transfiguracije. Kao da mu je tijelo odvojeno od glasa. A stare crno bijele fotografije Jacoba Riisa koje se nižu u filmskom prologu i Costine kolor fotografije Fontainhasa koje ćemo ugledati nešto kasnije, pokazuju istu bijedu na različitim meridijanima i u različitim vremenima, samo što europske imigrante na ulicama New Yorka zamjenjuju zelenortski imigranti na ulicama Lisabona. Ali prugasta pidžama koju nosi Ventura simbolički pretvara njegovo (umo)bolničko utočište u konclogor.

Slike iz tame

Zapravo, ne znamo da li je bolnije gledati Costin film ili pratiti njegov tekst u formi teatralnih nepovezanih vinjeta koje transformiraju Venturinu noć u dugo mjesečarenje u kojem svaka slika dolazi iz tame (to potvrđuje Costinu tvrdnju da je inspiraciju za film pronašao u Valu Lewtonu). To junakovo »mjesečarenje« u crvenim gaćama poprima najrazorniji efekt u uličnoj sceni gdje će doživjeti bliski susret s tenkom. Ali Costa ide još dalje od toga, pa njegov film postaje svojevrsno putovanje kroz vrijeme u kojem bolničko dizalo preuzima ulogu vremenskog stroja u kojem Ventura susreće nepokretnu figuru vojnika nalik brončanoj statui, uz jezivu eksploziju glasova koji počnu odjekivati u njegovoj glavi. Jer, ako »Cavalo Dinheiro« pokazuje revoluciju, onda ju pokazuje iznutra. Promatra ju u nekoj posve drugoj dimenziji u kojoj je vrijeme izgubilo tragove vlastitih koordinata. »Povijest još nije završila«, kaže junak filma. I kad Ventura izlazi iz bolnice, njegovo »oslobađanje« je znak da se prošlost ipak ne može zaboraviti. Zato finalni kadar pokazuje krupni plan noževa iz izloga prodavaonice, s čijim se sjajnim oštricama sudara sjena Venturinih nogu. Kao da će ga onaj fatalni šumski okršaj s noževima iz kojeg je izašao s 96 šavova na glavi pratiti vječno.

   Ipak, Fonthainas danas možda najbolje opisuje scena u kojoj Costin junak baulja napuštenom tvornicom čiji je direktor zbrisao s novcem i strojevima. Jer, Costine hardcore fanove zasigurno će zanimati što se trenutno zbiva s njegovom Vandom (šifra: »U Vandinoj sobi«). Na pitanje »Kako je Vanda?« koje je jedan novinar ovih dana postavio Costi, autor mu je odgovorio, »Dobro je. Trenutno živi u Njemačkoj i radi u Sparu«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
S Lidlom do odmora iz snova
Moj apartman s 5 zvjezdica

S Lidlom do odmora iz snova