Trudi se biti cool

Autentični proces transformacije: U Cinestaru smo pogledali “Jojo Rabbit” Taike Waititija

Dragan Rubeša

Foto Screenshot

Foto Screenshot

Waititi je s »Ragnarokom« zaradio hrpu novca i sada može raditi što god mu padne napamet. No ako se u tom komadu obraćao Marvelovim klincima, sada se oslanja na model dječjeg filma, promatrajući nacizam očima »naivnog« djeteta



Postoji nemali broj kritičara na »ovim prostorima« koji su jako naklonjeni opusu Taike Waititija. Toliko da su sve one koji su sasijekli autorov »uvredljivi« najnoviji komad proglasili »puritancima«. Da, »Jojo Rabbit« bi možda bio sjajni film da ga je snimio Wes Anderson (šifra: »Kraljevstvo izlazećeg mjeseca«). Ali Anderson nikad ne bi snimio film koji promatra nacizam kroz tipičnu pogledaj-me-kako-sam-cool prizmu toliko dragu Sundance škvadri. Waititi se jako trudi biti cool.


Sličnu strategiju rabi i Ivan Goran Vitez u »Narodnom heroju Ljiljanu Vidiću«, koji bi se vjerujemo jako svidio Waititiju. Iako njegov postmodernizam nije nikakva anti-hate satira, nego hipsterska priča o borbi protiv patrijarhata natopljena bromidima. Film koji pokazuje kako nacizam biva inkorporiran u pop kulturu. To dokazuju i njemački prepjevi Bowieja (»Helden«) i Beatlesa u soundtracku.


Suptilna moć eksploatacije


Koliko Jojasta Naša ima klinaca čiji tatice, sa ili bez Hitlerovih brkova, baš nemaju ništa protiv da im sinovi šaraju svastike i ustaške znakove po zidovima i šeraju ih na fejsu? Iako Waititi pokušava učiniti sve da združi »Dnevnik Anne Frank« s Chaplinovim »Velikim diktatorom«, uz dostatnu dozu Brooksovih »Producenata« (šifra: »Springtime for Hitler«). Svi sastojci za punokrvnu naci burlesku su tu. Gestapovci iz operete. Nihilistički naci instruktori s gay sklonostima (tko drugi nego Sam Rockwell).




Hitlerjugend Johannes Betzler zvani Jojo, čija se strast prema nacizmu svodi na fetišističku opsesiju svastikama. Hitler kao njegov mentor (glumi ga Waititi, glavom i brkovima). Jer odnos Jojoa i Else koju njegova majka antifašistkinja (Scarlett Johansson) skriva u potrkovlju, pokušava biti ono što je u Andersona platonski odnos skauta Sama i njegove voljene Suzy.


I kad Rosie natjera Jojoa da baci pogled na Židove koji vise na vješalima, čitava stvar barem na tren poprima serizoniji karakter. Iako će on to popratiti jednim odbojnim »Bljak!«, kao kad dijete ugleda kašicu od špinata koju mu je servirala mama. Jer film je to koji govori o suptilnoj moći eksploatacije.



Give me a heil


Waititi je s »Ragnarokom« zaradio hrpu novca i sada može raditi što god mu padne napamet. No ako se u tom komadu obraćao Marvelovim klincima, sada se oslanja na model dječjeg filma, promatrajući nacizam očima »naivnog« djeteta. Za Waititija čitav svijet je enormna mizanscena u kojoj junake definiraju njihovi rituali, od nacističkih pozdrava pa nadalje, ali i uniforme koje nose.


Zato Jojo mora proći autentični proces transformacije. U igri slapsticka, zrcala i laži. Igri/lekciji koja se praktički proteže sve do današnjih dana, s kretenima koji relativiziraju i negiraju ustaške zločine, revidiraju povijest, važu jezivi pozdrav »Za dom spremni« i niječu holokaust.


Jer dječakov proces indoktrinacije priziva one iste klince s jezive fotografije koji s roditeljima ponosno poziraju u Bleiburgu u dječjoj varijanti ustaških uniformi. No reći za Waititijeva junaka da je smiješan bilo bi isto kao i smijati se onim klincima u slow motionu koji su za potrebe snimanja nekog propagandnog filma ugurani poput malih crnih vrana među polugole dječje kosture koji čekaju smrt u footageu »Dnevnika Diane Budisavljević«.


Funny haha. Give me a heil! Iako nas autor podsjeća da se nacizam obraćao i djeci. Prisjetimo se »kontroverzne« berlinske izložbe »Hitler i Nijemci: Nacija i zločin« iz 2010. koja obuhvaća kolekciju pisama malih johannesa, koji se Fuhreru obraćaju s »Voljeni barba Hitler«. Prihvatimo li autorovu teoriju da je nacizam u svojoj srži bio infantilni režim.