Šetnja gradom

Iako već dugo nije radila na vlasititim projektima, već je kao snimateljica uglavnom bila angažirana u TV sapunicama, njen najnoviji film tematski je vema blizak onom prethodnom (šifra: »Nije da znam nego je to tako«) snimljenom prije sedam godina. Opet je riječ o parovima.

No, dok je u prethodnom komadu smjestila Dariju Lorenci i Rakana Rushaidata u interijer njihova stana, iako se spremaju na izlazak, u »Slučajnom« je natjerala Lanu Barić i Krešimira Mikića da izađu na zrak i krenu u šetnju riječkom industrijskom baštinom, čija arhitektura postaje svojevrsna arheologija njihova odnosa, iako ta arhitektura za razliku od one industrijske ima kakve takve šanse za restauraciju.

Tamo gdje Lorenci i Rushaidat sudjeluju u bračnoj razmirici, Barić i Mikić pokušavaju složiti krhotine iz prošlosti. Njihov trenutni susret događa se na mjestu koje su jednom davno napustili. Ona je došla u Zagreb kad je on otišao. A on je otišao i nije se vratio. »Sreća je naći se na pravom mjestu«, kaže on. Njen je život sveden na prevođenje vodiča za samopomoć. On je nesretni informatičar. Upoznajemo ih na ručku u konobi »Fiume« u kojoj su susjedni stol zauzela dvojica radnika u trlišima.

Prokleto stvarni dijalozi

No, cijela Rijeka u »Slučajnom« postaje veća od života, kakav je uostalom i monumentalni format Cinemascopea koji autorica odabire, dok slučajno hvata njena poznata i nepoznata lica. Njeni junaci hodaju i pričaju. Onako kako to čine junaci u opusu korejskog sineaste Hong Sang-sooa, čiji se dijalozi stalno ponavljaju u varijacijama, različitim kontekstima i s različitim junacima, kronično zbunjenim i nesigurnim. Takvi su i Tanjini junaci.

Veliki mag tog »bla-bla« filma je Eric Rohmer kojem se svi fanovi dijaloškog filma klanjaju s dužnim poštovanjem. Da bi takav film postao kompleksan u svojoj jednostavnosti, dijalozi trebaju biti zanimljivi. Možda u »Slučajnom« nisu toliko sumanuti i britki poput Linklaterovih. Ali su zato prokleto stvarni i u njima se svako može prepoznati, za što je najzaslužnija glumačka kemija izvrsne Lane Barić koja priziva nesigurne heroine iz opusa Mikea Leigha (sjećamo je se kao frizerke u TV seriji »Stipe u gostima«) i nikad boljeg Krešimira Mikića.

I tako Tanjini junaci hodaju. Hodaju i hodaju. Najprije po molo longu. A potom i ruševinama Torpeda. Kad su ušli u njegovo zdanje, neki ga u tom trenu možda nisu ni prepoznali. Ali kadar se pomalo širi, kao što se širi i produbljuje odnos autoričinih junaka, da bi nam se pred očima odjednom ukazao Torpedo u svoj svojoj tužnoj ljepoti. Zato vedute Rijeke u završnici postaju krajnje dirljive.