Subversive Film festival: Aerodrom za novi početak / Novi list
Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 4
Sutra: 21° 24° 3
14. kolovoza 2018.
Arhitektura 11.

Subversive Film festival: Aerodrom za novi početak

Subversive Film festival: Aerodrom za novi početak
Subversive Film festival: Aerodrom za novi početak
Autor:
Objavljeno: 8. svibanj 2018. u 8:28 2018-05-08T08:28:49+02:00

Ainouzov bivši berlinski aerodrom danas je postao privremeno utočište za 2000 izbjeglica, smještenih u njegovim hangarima u pregrađenim prostorijama sa zavjesom na ulazu. Berlinski zid zamijenila je aerodromska ograda koja dijeli njihov izolirani zatvoreni svijet od onog vanjskog

Dva filma čak iz različitih selekcija ovogodišnjeg 11. Subversive Film festivala – »Hotel Jugoslavija« Švicarca Nicolasa Wagnieresa i »Zentralflughafen THF« (»Zračna luka Tempelhof«) Brazilca Karima Ainouza – promatraju arhitekturu u sociopolitičkom diskursu. Tom arihitektonskom filmskom kontingentu mogao bi se pridružiti i kratkiš »Dvije bazilike« Heinza Emigholza, autora koji je praktički čitav umjetnički opus posvetio arhitekturi. Sada je konfrontirao crkvu u Kopenhagenu i katedralu u Orvietu kao dijalog dvaju različitih pristupa vjeri i religiji, u kojem horizontalno susreće vertikalno, sjever susreće jug, protestantizam susreće katolicizam, a čistoća susreće složenost.

I monumentalni hangari Ainouzove »Zračne luke Tempelhof« koje u uvodnim kadrovima posjećuje grupa studenata/turista u pratnji vodiča, promatrajući njegove murale, postaju svojevrsna katedrala nacističkog grandeura, te kao takvi puno duguju Emigholzu. Kao što i sablasno pusti interijeri beogradskog hotela »Jugoslavija«, tog simbola socijalističkog grandeura, čijim ruinama tumara Nicolas Wagnieres, prizivaju opus autorova austrijskog imenjaka Nikolausa Geyrhaltera (šifra: Homo Sapiens). Iako autora ne zanima isključivo potraga za izgubljenim vremenima tog »najvećeg hotela na Balkanu«, već ga koristi kao punokrvni, ali nipošto nostalgični esej o raspadu Jugoslavije, njena bratstva i jedinstva.

Ideja socijalizma

Plod tog bratstva je i sam Wagnieres. Iako je rođen u Lausannei, ljetne praznike je kao dječak često provodio na Jadranu i u Beogradu. Čak se i sjeća da se trajekt koji je plovio u Italiju zvao »Tintoretto«. Majka mu je rođena Beograđanka koja je odlazila na radne akcije i koja je prema riječima Wagnieresa naratora prigovarala njegovu ocu Švicarcu da »nije oženio nju, nego ideju socijalizma«. Zato i ne čudi da autor priča o Jugoslaviji kao »iščezloj mitskoj zemlji«, dok isprepliće intimno i političko. Sablast dakle nije samo taj oronuli hotel, već i država u kojoj je on izgrađen. A izgrađen je prema nacrtima trojice hrvatskih arhitekata – Kazimira Ostrogovića, Mladena Kauzlarića i Lavoslava Horvata – koje autor u filmu ne spominje. Zato Wagnieres razgovara u oronulom uredu s jednim od hotelskih radnika koji se s nostalgijom prisjeća sportskih igara hotelijera i besplatnih izleta na Bled i Lošinj.

Uz arhivske snimke radnih akcija i snimke Novog Beograda u kojem je hotel lociran, autoru je od postojećeg footagea ostao tek kratki promotivni spot napravljen u sedamdesetima na njemačkom jeziku, te scena orgije iz Jovanovićeva filma »Mlad i zdrav kao ruža« s Draganom Nikolićem, snimljena u jednoj od njegovih soba. Iako su autoru potentnije njegove devedesete u kojima hotel postaje prenoćište Unprofora, ali i baza Arkanovih mafijaških pothvata, koji u njemu zakupljuje casino i bazen, sve dok se nije našao na meti NATO-vih projektila. Od hotelskog inventara razbacanog po njegovim derutnim prostorijama, ostali su i snopovi zastava kao tužni podsjetnik na vremena u kojima su njegove salone obitavali neki drukčiji uvaženi gosti i strane delegacije.

Kaos i harmonija

I dok Wagnieresov beogradski hotel čeka neke bolje dane, sveden na otužni muzej socijalizma, Ainouzov bivši berlinski aerodrom danas je postao privremeno utočište za 2000 izbjeglica, smještenih u njegovim hangarima u pregrađenim prostorijama sa zavjesom na ulazu u kojima oni nemaju privatnost jer njihov prostor moraju dijeliti s nekoliko obitelji. Berlinski zid zamijenila je aerodromska ograda koja dijeli njihov izolirani zatvoreni svijet od onog vanjskog. Kaos i harmonija. Potonja je rezervirana za Berlinčane koji s druge strane ograde na njegovim pistama voze glupi segway, džogiraju, bicikliraju, puštaju zmajeve i ljeti odlaze na piknik. Ulogu naratora preuzima mladi Ibrahim koji se prisjeća života u predratnoj Siriji, kad se budio uz miris majčine netom spržene kave. A tu je i irački psihoterapeut Kutaiba koji u klinici centra volontira kao prevoditelj, nadajući se da će zaraditi dovoljno novca da ženi plati lekcije iz njemačkog.

»Kad su neki od nas ugledali one stare muzejske avione ispred aerodromske zgrade, mislili su da su tu kako bi nas njima deportirali natrag u Tursku ili Siriju«, kaže Ibrahim. Nakon što mu je odobren izbjeglički status na tri i pol godine, Ibrahim napokon može napustiti taj aerodrom izgubljenih duša i izaći na 'slobodu'. Ali ta zgrada čija naci-kunst arhitektura daje filmu gotovo nadrealnu dimenziju, za njene stanare predstavlja zadnji komadić raja i nadu za novi početak, bez obzira na sve njihove traume, frustracije, nesigurnosti i birokratske prepreke s kojima se tamo suočavaju. Ni Ibrahim se neće lako osloboditi ratnih trauma. One su čvrste i postojane poput zgrade u kojoj je proveo dio života.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka