Obljetnica

Stoljeće i pol Marxovog “Kapitala”: Stare lekcije za novo doba

Jaroslav Pecnik

Danas je Marx čini se, življi i aktualniji, nego li ikada ranije i to ne samo u Latinskoj Americi, zemljama tzv. Trećeg svijeta, već je globalna ekonomska kriza iz 2008./2009. zorno ilustrirala zašto se vrijedi vratiti Marxu

Danas je Marx čini se, življi i aktualniji, nego li ikada ranije i to ne samo u Latinskoj Americi, zemljama tzv. Trećeg svijeta, već je globalna ekonomska kriza iz 2008./2009. zorno ilustrirala zašto se vrijedi vratiti Marxu

Marxov »Kapital« je maestralan teorijski koncept, koji je doktrinarno u praksi pokušala primijeniti generacija njegovih sljedbenika koji su njegova polit-ekonomska promišljanja pretočili u političku ideologiju i »revolucionarno« aplicirali na socijalizam kao novo obličje političkog sustava



Prije mjesec dana, točnije 14. kolovoza 2017. godine, navršilo se 150 godina od kako je Karl Marx, jedan od najznačajnijih mislilaca nove epohe objavio prvi tom svog grandioznog »Kapitala« (1867.), koji je utjecao gotovo prevratnički na čitav svijet. Ne samo na mišljenje, već i konkretne živote i sudbine stotine milijuna ljudi širom svijeta. Ova se značajna obljetnica različitim intenzitetom obilježila diljem svijeta.



Aktualnost Marxovog učenja leži u tomu da je naše doba prepuno velikih socijalnih napetosti i gotovo nepojmljivih nejednakosti. Podsjetimo, 1980. šefovi sto najvećih britanskih firmi imali su 25 puta veća primanja od svojih zaposlenika, a danas su ona veća za 130 puta. Masovna nezaposlenost, ekonomska neizvjesnost, galopirajuće siromaštvo, beskrupulozna eksploatacija, u mnogo čemu podsjećaju na Marxovo doba i u prevladavanju takvog stanja brojne suvremene, ekonomske škole nude rješenja u kojima su inkorponirane i Marxove ideje.


A njih treba znati, kažu liberalni ekonomski cinici, ako ništa drugo, onda kako bi prepoznali ne skrivaju li ponuđena rješenja potencijal za nove oblike terora i totalitarizma. Thomas Piketty u svom danas kultnom djelu »Kapital 21.stoljeća« (2013.) u kojem je analizirao raspodjelu bogatstva u Europi i SAD-u, u posljednih 250 godina, ustvrdio je kako do socijalne i ekonomske nestabilnosti dolazi kada je »dobit od kapitala veća od ekonomskog rasta«, a društva u kojim je bogatstvo važnije od rada neminovno svršavaju u degeneraciji.




Kako bi se izbjegla ova opasnost, Piketty je predložio progresivni porez na dobit od imovine, ali o tim opasnostima ne govori samo on, već i liberalni ekonomisti poput nobelovca Paul Krugmana, a u novije vrijeme se pojavljuje fenomen tzv. libertarijanskih marksista koji uz tzv. kenzijanske struje (prema slavnom ekonomistu J. M. Keynesu) form(ul)iraju moderne ljevičarske programe, uključujući britanskih laburista, na čelu s Jeremy Corbynom koji je ustvrdio kako je »Marx bio veliki ekonomist«. Bez ogleda na »povijesno posustajanje« zapadnih eurokomunista, Marxovo je mišljenje duboko ukorijenjeno u naše doba, posebice zbog anticipacije monopola i monopolizacije, divovskog napuhavanja korporacija, gramzivosti financijskog sektora, egoizma kapitalista širom svijeta, a sukladno tomu sve lošijih radnih uvjeta, programirane krize tržišta i masovne isključivosti stotine milijuna ljudi iz društvene zbilje.



U zemljama gdje je još prije 30-ak godina marksizam (lenjinizam) bio službenom ideologijom, ona se uglavnom ignorirala, ali na »kapitalističkom Zapadu« Marx i njegovo djelo dobili su zasluženu recepciju, publicitet, ne samo u redovima ljevice i(li) (neo)marksista, već se o doprinosu i značaju njegove filozofije (kao kritike političke ekonomije) među ozbiljnim znanstvenicima, prije svih ekonomistima (uključujući i brojne nobelovce) na brojnim svjetski prestižnim sveučilištima otvoreno razgovaralo, a zapravo ta priča se nikada i nije prekidala. Iako se, koncem 70-ih godina prošlog stoljeća gromoglasno najavljivala definitivna Marxova politička smrt, odnosno kako je marksizmu na političko-teorijskom planu istekla licenca (sjetimo se samo čuvene »Timesove« naslovnice iz rujna 1977. gdje su tzv. novi francuski filozofi govorili o koncu Marxovih ideja), pokazalo se da su tvorac marksizma i njegovo djelo daleko žilaviji no što su mnogi mislili, odnosno što su posebice liberalni i konzervativni teoretičari pretpostavljali.


Tko je stvarno razumio Marxa?


Upravo suprotno, danas je Marx čini se, življi i aktualniji, nego li ikada ranije i to ne samo u Latinskoj Americi, zemljama tzv. Trećeg svijeta, već je globalna ekonomska kriza iz 2008./2009. zorno ilustrirala zašto se vrijedi vratiti Marxu i ozbiljno se osloniti na njegove, po mnogo čemu genijalne analize, kritike i upozorenja. On spada među mislioce, koji su »najdublje zaronili u sve skrivene zakonitosti ekonomije«, utemeljene na logici kapitala i stoga naše doba ima mnogo toga od njega (na)učiti.


O tome danas ne govore samo britanski laburisti, vođa nove europske ljevice Janis Varufakis (bivši grčki ministar financija u vladi A. Ciprasa), Thomas Piketty, danas kultni francuski ekonomist (»Marx našeg doba«), američki ekonomist poljskih korijena Mihail Kalecki (zalaže se za borbu protiv monopola), već se na Marxove ideje pozivaju i mladi, angažirani antikapitalistički orijentirani pripadnici »Occupy Wall Streeta« koji su dali politički ton novim, alternativnim pokretima u čitavom svijetu. Uostalom i jedan od vodećih tjednika u svijetu, čuveni londonski »The Economist« naglašava značaj Marxa za naše vrijeme, iako bi njegove urednike, novinare i suradnike, sve ljude nespornog ugleda i autoriteta teško mogli uvrstiti među pristaše marksističkog nasljeđa.


Prvi tom »Kapitala«, zapravo je, po osobnom Marxovom iskazu bio nastavak spisa »Prilog kritici političke ekonomije« koji je objavio 1859. Sustav građanske ekonomije elaborirao je kritičkom obradom fenomena kapitala, zemljišnog vlasništva, najamnog rada, države, vanjske trgovine i svjetskog tržišta. A kada je raspravljao o kapitalu, analizirao je fenomene robe, novca, ali i sam kapital kao takav, naglašavajući kako je najviše problema imao pri analizi robe, odnosno njene vrijednosti.


Vrijednost je, ustvrdio je Marx, najapstraktnija ekonomska kategorija iako se građanskim ekonomistima činila jasnom i samorazumljivom, Marxu je predstavljala problem i upravo je stoga taj pojam stavio u središte svog istraživanja. Za Marxova života, prvi tom »Kapitala« doživio je dva njemačka izdanja (1867. i 1872.), a prije tog drugog njemačkog izdanja, u proljeće iste godine, izašao je ruski prijevod u nakladi od tri tisuće primjeraka. Nakon toga uslijedilo je francusko izdanje (izlazilo je u separatima od 1872. do 1875.), a na engleski je knjiga bila prevedena tek 1887. Interesantno je napomenuti kako »Kapital« nije objavila izdavačka kuća njemačke socijaldemokracije (što bi bilo za očekivati) već je to učinio ugledni građanski izdavač iz Hamburga »Otto Meissner« koji je tijekom narednih 50-ak godina tiskao još 23 izdanja ove knjige. Tek od 1922. sva su izdavačka prava Marxova »Kapitala« prešla u ruke njemačkih socijaldemokrata.

U nas na prostorima bivše Jugoslavije, prijevoda »Kapitala« prihvatili su se Moša Pijade i Rodoljub Čolaković, dok su robijali u kraljevskim, starojugoslavenskim kazamatima; prvo izdanje ovog djela bilo je tiskano 1924., ali prvo integralno izdanje objavljeno je u beogradskom »Kosmosu« 1933., a potom su uslijedila izdanja drugog i trećeg toma »Kapitala« (1934., odnosno 1948.). U svakom slučaju, do danas «Kapital« je preveden gotovo na sve jezike svijeta i uz Bibliju smatra se najuplivnijom svjetskom lektirom.


Ali, veliko je pitanje koliko je ta, jedna od najprevođenijih knjiga stvarno i (pro)čitana; već je Lenjin, (samo)kritički u svojim bilješkama iz 1914. (studije uz Hegelovu »Znanost logike«) ustvrdio kako nitko, gotovo pola stoljeća od Marxove smrti nije razumio Marxa, a naravno pitanje je kako ga je na koncu razumio i sam Lenjin. Hegelova »Logika« i Marxov »Kapital« su, čini se, u mnogo čemu vezani pupčanom vrpcom, jer se, nije to ustvrdio samo Lenjin, ne može razumjeti niti shvatiti (s)misao »Kapitala«, ako se ne shvati da je upravo Marx cijeli život vodio svojevrstan unutrašnji dijalog sa Hegelom.


Revolucionarni teror


Još u svom glasovitom predgovoru, »Prilozima kritici političke ekonomije« Marx je precizno formulirao koncepciju povijesno-materijalističkog razvoja tvrdeći kako u društvenoj proizvodnji ljudi stupaju u određene, nužne odnose neovisno od njihove volje. A, cjelovitost tih odnosa proizvodnje sačinjava ekonomsku strukturu društva na kojoj se diže pravna i politička nadgradnja i u tom pogledu neodvojiva je (s)veza između »oblika zajednice i oblika proizvodnje(života)«. I onda slijedi glasovita rečenica: »Ne određuje svijest ljudi njihov bitak, već obrnuto…« i kako je naglasio, svakako jedan od najvrsnijih tumača i poznavatelja Marxova djela na ovim prostorima, prof. dr. Gajo Petrović, u tomu leži »ontološko« značenje političke ekonomije, ali i kasnije brojne, nesporne simplifikacije Marxova djela, zbog čega autor »Kapitala« suštinski ne (s)nosi odgovornost.


Analizu kapitala Marx je započeo analizom fetišizma robe i kako je zapisao: »Stvarni početak rađanja kapitala je roba koja je neposredno jedinstvo upotrebne i razmjenske vrijednosti; dakle rezultat dvaju suprotnosti«. Marx je konstatirao kako on ne želi time dijeliti vrijednost na dva apstraktna pola, već želi (po)dijeliti konkretni društveni (ob)lik proizvoda roba. Puka promjena oblika nije i stvarni, vlastiti sadržaj robe i kroz ove i slične formulacije Marx je zapravo (raz)otkrivao bit sveukupnih ljudskih odnosa što je otvorilo široki put brojnim originalnim elaboracijama, ali i stranputicama.


U tom pogledu Marxova je filozofija mišljenja revolucije, oslobođenja i humanizma kao povijesnog novuma djelatne prakse. Međutim, posebice u novije vrijeme mnogi smatraju kako je Marxova misao više revolucija mišljenja, nego mišljenje revolucije. Tematski gledano, sadržaj »Kapitala« nesporno je i danas aktualan, konkretno kada se govori o velikoj imovinskoj nejednakosti (sa tendencijom daljnjeg rasta) koja svijet neminovno vodi proizvodnji permanentnih kriza i opasnih, povišenih socijalnih napetosti. »Kapital« nije bio samo detaljna i precizna deskripcija društveno-ekonomskog realiteta 19.st. (posebice kapitalizma u Velikoj Britaniji) već je i ponudio određena rješenja za prevladavanje takvog stanja koja su prevladavala čisto ekonomski prostor, ali bez radikalnih političkih poteza, za koja su se kasnije zalagali njegovi boljševički epigoni.


»Kapital« je ujedno bio, paradoksalno, i dokaz kako je teorijski koncept na kojem je utemeljen, nastao u »demokratskom okruženju« koje su Marx, a posebice njegovi sljedbenici silom nastojali osporiti i promijeniti. Marxov »Kapital« je maestralan teorijski koncept, koji je doktrinarno u praksi pokušala primijeniti generacija njegovih sljedbenika koji su njegova polit-ekonomska promišljanja pretočili u političku ideologiju i »revolucionarno« aplicirali na socijalizam kao novo obličje političkog sustava.


Istina, revolucionarni teror nije Marxov proizvod, mnogo prije su ga usavršili francuski jakobinci, uostalom kao i pojmove klasnog neprijatelja, masovnih fizičkih likvidacija i sl. Real-socijalizam staljinskog tipa imao je daleko više veze s orijentalnom despocijom i krutošću, negoli s Marxom. Političke paranoje, progoni, internacije i deportacije u gulage, milijuna ljudi u sibirske logore smrti, gladomor u Ukrajini, sve to je nasljeđe ruskog boljševizma, a i sama osnova sovjetske ekonomije više je podsjećala na feudalizam i kmetstvo, negoli na »znanstvene marksističke poučke«.


Upravo u tom miksu Orijenta i utopijske ideologije rodila se ta kancerozna staljinska ideologija(praksa) koja je od Marxa i njegovih ideja bila udaljena svjetlosnim godinama. Uostalom, sam Marx je vrlo malo pisao o socijalizmu i njegovo je djelo, iznad svega izvorna analiza i kritika funkcioniranja kapitalizma i u tom smislu suštinski je pridonijelo njegovu padu, odnosno transformaciji.


Dijagnoza vremena


Marx je pružio sjajnu dijagnozu svog, ali i našeg vremena; to nije sporno nikomu, ali mnogima je sporna terapija koju su, oslanjajući se na njega, prepisali njegovi sljedbenici. Ponudili su, kako je napisao Krugman, »amputaciju noge, kako bi odstranili kurje oko«; likvidacijom privatnog vlasništva i planskom privredom na kratko, odstranili su zloduh kapitala i kapitalizma, ali su time uništili slobodu i inicijativnost ljudskog duha, što se dugoročno pokazalo opasnijim od uspostave novih, klasnih (de)formacija.


Marksizam je uistinu bio intelektualni opijum 20. stoljeća i mnogi se, u najplemenitijoj nakani iskorijenjivanja nejednakosti, kasnije nisu znali nositi s vlastitim revolucionarnim proturječnostima. Mnogi za to krive F. Engelsa, najbližeg prijatelja, suradnika i mecene Karla Marxa koji je i uredio njegove nedovršene spise i pripremio za tisak drugi i treći tom »Kapitala«.


Je li on najveći krivac za kasnije pogrešno čitanje Marxa? Povjesničar Gareth Stedman Jones (»K.Marx, Greatness end Illusion« je konstatirao kako Marx nije bio uvjeren da u socijalističku revoluciju vodi samo jedan put i upravo je ta njegova spoznaja unutarnjih revolucionarnih proturiječnosti bila glavni razlog što nije dovršio svoje životno djelo, tj. »Kapital«. Prilikom Marxove sahrane, Engels je u oproštajnom govoru rekao: »Kao što je Darwin (kome je Marx želio posvetiti Kapital) otkrio zakone razvoja organske prirode, Marx je otkrio razvoj zakonitosti ljudske povijesti«. Tada se tzv. historijski materijalizam ukazao u svekolikoj raskoši svoje fatalnosti; otac mu je bio Engels, a ne Marx.

Predlenjinski marksizam bio je više evolutivan, nego li revolucionaran, a Lenjin je stavio bitni naglasak na političku akciju, odbacio je pasivno prihvaćanje povijesnog determinizma i želio je »pogurati« povijesne procese. Zaključio je, ako već znamo zakonitosti povijesti i društva, zašto ih ne požuriti revolucijom?


Koncem 19. st. kada je već bilo razvidno kako se pojedina Marxova predviđanja razvoja kapitalizma ne ispunjavaju (umjesto da propada, kapitalizam se prilagođavao i razvijao), dio europske ljevice (socijaldemokrati) željeli su stvoriti kapitalizam s ljudskim licem i redefinirati marksizam s čime se nije slagao Lenjin. Njegova vizija revolucije nije vodila računa o omjeru proizvodnih snaga i odnosa, upravo suprotno, preskakala je razvoj proizvodnih snaga, htjela je na njih djelovati silom, bez ogleda na socijalne i ekonomske uvjete.


Na koncu, nije li Marx u jednom od posljednje publiciranih radova uoči smrti (1882.) u predgovoru ruskom izdanju »Komunističkog manifesta« upozorio kako revolucije u predkapitalističkoj Rusiji može biti, ali samo pod uvjetom da ona bude signal za revoluciju na razvijenom Zapadu. Jonathan Sperber je prije četiri godine objavio Marxov životopis (»K.Marx, A. Nineteenth Century Life«) u kojem je podsjetio na jednu činjenicu; iako svijet Marxa doživljava kao duhovnog oca marksizma, malo tko zna da je, šest godina prije nego li je napisao »Manifest« smatrao kako svaki pokušaj komunističkog puča vojska mora silom ugušiti.


Nakon njegove smrti Engels je svojim uredničkim intervencijama ustvari dezinterpretirao genijalno djelo svoga prijatelja (misli se na »Kapita«) i u tom kontekstu ne čudi što je pred kraj života (u jednom drugom kontekstu) Marx ustvrdio: »Ako je nešto istina, to je da nisam marksist«.


»Kapital« je knjiga koja je nesumnjivo, promijenila svijet; danas znamo u čemu je Marx (po)griješio, ali usprkos tomu, u čemu su njegove neprolazne zasluge. Nitko prije njega, a gotovo bi se usudio reći ni poslije njega nije dao tako temeljitu analizu društva i objasnio vrijednost ljudskog rada i proturiječnost kapitala; proizvodni karakter rada, ali i fenomen viška vrijednosti, koji ne nastaje samo radom i proizvodnjom, već u tomu bitan udio imaju i produktivnost, investicije u razvoj, inovacije i sl. Stoga ne čudi da u vrijeme sveopće globalne, društvene i ekonomske, ali i svekolike duhovne i materijalne krize iznova dolazi do renesanse Marxova djela i njegove misli koja je postavila temelje za razumijevanje i prevladavanje upravo takvih kriza.