Ako je film rođen s braćom Lumiere, onda će umrijeti s braćom Taviani, napisao je jedan kritičar. Koliko god ta izjava zvučala cinično, braća Paolo i Vittorio Taviani imaju još puno toga za reći. Uostalom, njihovu najnovijem komadu »Una questione privata«, koji priča o talijanskom partizanu rastrganom između političkog (pokret otpora) i intimnog (ljubavna veza), dogodit će se svjetska premijera tek za nešto više od mjesec dana u sklopu Rimskog filmskog festivala. Naravno, u hrvatskoj kinematografiji ovakve teme su nezamislive, ali ne i u onoj talijanskoj. Jer Italija je nedavno zabranila uporabu fašističkih simbola.

Njihovim prethodnim filmom »Farma ševi« (La masseria delle allodole), koji se bavi armenskom tragedijom i reinterpretacijom Povijesti, otvara se u ponedjeljak 25. rujna u riječkom Art-kinu Croatia njihov mini ciklus. On obuhvaća i njihovu seminalnu lekciju iz magičnog realizma »Noć svetoga Lovre« (La notte di San Lorenzo), koja u njihovu opusu predstavlja ono što je u filmografiji Ermanna Olmija bilo »Drvo za klompe«. Riječ je o filmu koji je transformirao njihovo čemerno ratno djetinjstvo u kolektivni ep, puno više utopijski no što je to bio njihov raniji komad »Padre padrone«, ali i romantičniji u žudnji da uhvati izgubljeni intenzitet iskustva.

Ciklus doduše ignorira njihov nevidljivi, ali još uvijek prokleto aktualni film »I sovversivi« snimljen 1967., čije se priče isprepliću na dan Togliattijeva sprovoda. Ali zato je tu trosatni i suncem okupani »Kaos«, snimljen prema motivima Pirandella, koji dijeli tuge s majčinim duhom. To isto sunce kontrapunkt je mračnim interijerima, sirovosti dijaloga i tišini pogleda. Imamo tu jednog seljaka koji se pretvara u vukodlaka i grbavca zaglavljenog u ogromnoj tegli s maslinama. Ono što povezuje braću Taviani s Pirandellom svodi se na pustoš sicilijanskih pejsaža i crnohumornu grotesku kojom autori zamjenjuju naturalizam ranijih filmova.

U filmu »Cezar mora umrijeti« prirodu »Noći svetog Lovre« zamjenjuje društvo, inkarnirano u rimskom zatvoru Rebibbia, na čije je sirovo i brutalno tlo posijano sjeme umjetnosti, dok njegovi uznici vježbaju Shakespeareova »Julija Cezara«, kao što su u Jukinu doksu »Što sa sobom preko dana« autoričini lepoglavski uznici uvježbavali »San Ivanjske noći«. Ovdje vrijeme postaje glas prirode (autori su se već zatekli u sličnom miljeu davne1972. s filmom »San Michele aveva un gallo« (Sveti Mihovil imao je pijetla). Riječ je o krajnje političkom filmu koji vjeruje da se stvari mogu izmijeniti i da još uvijek postoji nada. Jer iako je Pasolini jednom rekao braći Tavani da je njihov optimizam još tragičniji od njegova pesimizma, njihovi filmovi ipak pokazuju da je nekakav tračak razuma još uvijek moguć.