Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 2n
Sutra: 15° 15° 2n
20. listopada 2018.
70. Cannes

Paraliza obiteljskih odnosa: Filmovi Hanekea, Lanthimosa i Kawase na festivalu u Cannesu

Foto: Reuters
Foto: Reuters
Autor:
Objavljeno: 24. svibanj 2017. u 16:53 2017-05-24T16:53:28+02:00

Hanekeu je u fokusu buržujska obitelj iz Calaisa koja živi u raskošnom dvorcu lociranom tek par koraka od izbjegličke »džungle« koju oni ne prepoznaju, živeći u nekom drugom svijetu

CANNES Iako je najnoviji komad Michaela Hanekea »Happy End« bio jedan od najiščekivanijih festivalskih naslova, autor nam podastire tek još jednu euro-varijaciju na motiv disfunkcionalnih obitelji, toliko dragih amerindie-estetici, koliko god mu žaoka ostaje krajnje maliciozna i opaka. Sada mu je u fokusu buržujska obitelj iz Calaisa koja živi u raskošnom dvorcu lociranom tek par koraka od izbjegličke »džungle« koju oni ne prepoznaju, kao da ne postoji, živeći u nekom posve drugom, zatvorenom, paralelnom svijetu.

Tek će se u jednoj sceni djed (Jean-Louis Trintignant) u kolicima zaustaviti pored grupe afričkih imigranata te početi pričati s njima. Ali mi sve to promatramo iz daljine i ne mozemo čuti o čemu oni govore, kao što i sam Hanekeov film ostaje emotivno distanciran od nas. Kao da njihovi dijalozi nisu bitni.

Njegova kći Anne (Isabelle Huppert) udana je za britanskog menadžera čiji su radnici u štrajku. Njihov frustrirani sin Pierre suočava se s problemima nakon što je u odronu na gradilištu podzemne garaže zemlja povukla sa sobom kemijski zahod u kojem je jedan od njegovih radnika obavljao nuždu te mu mora isplatiti sramotnu odštetu zbog nesreće na radu. Obitelji se pridružuje i Annein brat Thomas (Matthieu Kassovitz), nakon što ga je ženina hospitalizacija natjerala da s kćeri napusti Arles i preseli se s njome u Calais, iako i dalje ostaje rastrgan između nove partnerice i nepoznate žene s kojom se upušta u erotski chat (dio filma promatramo u formatu kćerinih mobitelskih snimki).

Njihove disfunkcije kulminirat će scenom u kojoj Pierre ulazi u luksuzni restoran s grupom afričkih izbjeglica te zatraži od šefa sale da ih smjesti za stol tik do onog oko kojeg se okupila njegova obitelj na nedjeljnom ručku. To baš i ne zvuči kao idealni happyend, iako će izlazak ogorčenog djeda iz restorana u društvu unuke koja gura njegova kolica, te njegov promašeni pokušaj samoubojstva, rezultirati prilično bizarnom završnicom s okusom apsurda. Možda tako izgleda postapokalipsa ciničnog Hanekea.

Bizaran odnos

U jednoj od scena Hanekeova komada djed pokušava natjerati unuku da mu ispriča svoju tajnu tako što joj je otkrio svoju, rekavši joj da je jastukom eutanazirao njenu bolesnu baku da bi joj skratio muke. Iako se tim dijalogom Haneke nepotrebno referira na svoj prošli komad (»Ljubav«), gotovo identični razgovor vode jedan kardiokirurg (Colin Farrell) i njegov mladi prijatelj (izvrsni Barry Keoghan) koji ide u istu srednju školu koju pohađa i njegova kći u najnovijem šok-filmu Yorgosa Lanthimosa »Ubojstvo svetog jelena«. Tu mu ovaj priča da je u djetinjstvu nadražio spolovilo svog uspavanog oca, sve dok otac nije postigao erekciju.

Kotač zamašnjak bizarnog odnosa liječnika i dječaka bila je smrt dječakova oca na njegovu operacijskom stolu. Kako se on sve više počinje zbližavati s njime, gotovo na granici posesivnog, pozivajući ga da se pridruži njegovoj obitelji na večeri (ženu mu glumi Nicole Kidman), njegova pojava doslovno će paralizirati njegovu kći i sina, koji počinju puzati po tlu. Iako paraliza metaforički zahvaća čitavu obitelj, kad film kreće u zonu blisku hororu. Jer iako je ovo već drugi autorov film zaredom ambijentiran u Irskoj, patologije, mučenja i disfunkcije praktički ostaju iste kao i one iz njegove rane grčke faze, pri čemu su svi organi Lanthimosova filmskog tijela uredno katalogizirani za izvoz.

Krajnji antipod Hanekeovim i Lanthimosovim fabriciranim skandalima najnoviji je komad Naomi Kawase (»Hikari«). Kad je autor ovog teksta prije par godina ušao u turistički biro Nare, pronašao je brošuru u kojoj Kawase nudi turistima intimni itinerar tog grada, mapirajući lokacije iz svojih filmova. Nara je i lokacija ovog nježnog i smirenog komada o djevojci koja radi audiodeskripcije filmova za slijepe i slabovidne osobe te o fotografu koji gubi vid, iako ga to ne sprečava da i dalje snima svojim starim rolleiflexom (»Fotograf je poput lovca čiji je plijen vrijeme«, kaže).

No on će ritualno baciti kameru nakon što potpuno izgubi vid, iako djevojka navodi da »nije u pitanju sljepilo već nedostatak mašte«. Šuma kao autoričin omiljeni krajolik i dalje je tu, sada u korelaciji sa svjetlošću i junakinjim sjećanjima na oca.

Veliki Sang-soo

Slični prosede koristi i Korejac Hong Sang-soo, čiji je prethodni komad »Sama na plaži noću« osvojio publiku Berlinalea, da bi iste godine snimio i »Geu-hu« (Dan poslije) prikazan u canneskoj konkurencij, koji se može promatrati i kao »film poslije«, jer se čitav njegov opus svodi na stilske varijacije. Poput Kawasine junakinje, tako i asistentica Sang-soova junka kaže da je »sunčeva svjetlost jako lijepa«, dok s njime priča o sirovosti riječi i vjeri u svijet i boga. No ovaj film jos je više fokusiran na kontraste, balansirajući negdje na pola puta između Rohmera i Cassavetesa. Sada riječi postaju teže i snažnije, kao da svjedočimo vječnom verbalnom ping-pongu.

No taj film još uvijek nije toliko otvoren i luminozan kao što je to »Claireina kamera«, koji je Sang-soo donio u Cannes u paketu s filmom »Dan poslije«. Claire iz naziva filma je učiteljica (Isabelle Huppert) koja s prijateljicom dolazi u Cannes, zaluđena instant-fotkama. Kao da promatramo ležerniju varijantu Antonionijeva filma »Blow Up«. Jer snimiti tri mala velika filma u jednoj godini, to može samo veliki Sang-soo.

Izvan konkurencije prikazan je i najnoviji komad Johna Camerona Mitchella »Kako pričati s curama na tulumima«, prikazan izvan konkurencije, iako je autor ponešto olabavio queer-ekscese koji su krasili njegove ranije kultne filmove »Henry and the Angry Inch« i »Shortbus«. Snimljen prema grafičkoj noveli Neila Gaimana abijentiranoj u londonskoj suburbiji 1977., godini Clasha i Sex Pistolsa, film se doima poput mokrog sna Juliena Templea. Nakon što se njegovi junaci zateknu u jednom underground klubu koji vodi punk mama umjetničkog imena Boadicea (gotovo neprepoznatljiva Nicole Kidman), njihov se tulum pretvara u bakanaliju nalik Rocky Horror Picture Showu. No gosti kluba su alieni naklonjeni kanibalizmu, koji su ušli u ljudska tijela.

Slični motiv tjelokradica koristi i Kiyoshi Kurosawa u filmu »Prije no što nestanemo«, uvrštenom u cannesku paralelnu selekciju »Izvjestan pogled«. S tom razlikom što je Mitchellov komad čisti lunapark boja, zvukova i emocija u sumanutom spoju gotike i punka, iako autor ne želi ispisati još jednu odu seksualnim slobodama (»Seks je prevladan«, kaže Boadicea), već prihvaćanju Drugog.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka