Mostra

Nešto aduta, nešto razočarenja i jedan film koji je našeg kritičara natjerao da se osjeća loše

Dragan Rubeša

Da bi čitava stvar u Corbetovom »Vox Luxu« bila još bizarnija, autor u film ubacuje još jedan teroristički napad koji se dogodio ni manje ni više nego u dalekoj Hrvatskoj, iako su motivi napadača posve nejasni



Američki glumac Brady Corbet u zadnje se vrijeme češće nalazi iza filmske kamere nego ispred nje. Poput »Djetinjstva jednog vođe«, njegov najnoviji komad »Vox Lux«, prikazan u konkurenciji, također se može promatrati kao dnevnik junakove formacije. Samo što je sada u igri jedna glam-pop zvijezda. Glumi je Natalie Portman koja se nakon uloge balerine u »Crnom labudu« nanovo vraća opskurnim zonama umjetnosti.


Iako Corbet na odjavnoj špici citira Jonathana Demmea kojem je posvetio film i koji mu je poslužio kao inspiracija, »Vox Lux« balansira negdje na pola puta između Michaela Hanekea i Gregga Arakija, s natruhama Todda Haynesa (šifra: »Zlatni baršun«). Iako je miljama udaljen od Haynesove lucidnosti i bravuroznosti. Riječ je o totalno promašenom i odbojnom komadu nakrcanom kromatskim eksplozijama, urlicima i frenetičnim pasažima, čijim će se glazbenim numerama iza kojih stoji megapopularna Sia (sifra: »Chandelier«) dogoditi totalna blokada, jer ih autor svodi tek na fragment scenarija.


Najbolje prošlo


Ulogu naratora preuzima Willem Dafoe, čija se priča odvija paralelno. A njenog menadžera portretira Jude Law kojemu je to valjda najgora uloga u karijeri. Jedini lik koji zaslužuje našu pažnju je junakinjina starija sestra Eleanor (Stacy Martin), dok je Portman svela svoj performans na seriju iritantnih tikova, opsesija i nervoza. No Celeste će postati miljenica američke nacije nakon što u duetu s Eleanor izvede ganutljivu baladu posvećenu žrtvama terorističkog napada na Twinse.




Da bi čitava stvar bila još bizarnija, autor u film ubacuje još jedan teroristički napad koji se dogodio ni manje ni više nego u dalekoj Hrvatskoj, iako su motivi napadača posve nejasni. Ali teroristi nose na sebi identične maske koje se ukazuju u jednom od Celesteinih glazbenih videa.


»Ne tražim od ljudi da misle. Želim ih samo natjerati da se dobro osjećaju«, reći će Celeste u jednoj sceni. Nažalost Corbet nas je natjerao da se osjećamo loše. U filmu koji pokušava estetski redefinirati nove oblike ružnoće. Treba samo upaliti svjetla pozornice. Jer kad bismo parafrazirali naziv daleko superiornijeg glazbenog remakea Bradleya Coopera s Lady Gagom (»Zvijezda je rođena«), onda bi se Corbetov promašeni komad mogao preimenovati u »Zvijezda je mrtva«. A Star Is Dead.


Nakon »Vox Luxa« sve više postajemo svjesni da je konkurencija Mostre potrošila najsnažnije programske adute u prvom dijelu festivala. To dokazuje i još jedan ne baš izuzetni komad iz glavnog programa. Riječ je o filmu »Acusada« u režiji Argentinca Gonzala Tobala koji koketira s elementima žanrovskog filma u spoju krimića i sudske drame, prateći sudbinu jedne studentice osumnjičene za smrt prijateljice, nakon čega biva zatočena u stanu svojih roditelja u očekivanju procesa, posve izolirana od vanjskog svijeta, jer joj je zabranjen pristup internetu.


Njen slučaj proizvest će pravu medijsku euforiju. Nažalost Tobalova kronika o kanibalizmu i spektakularnosti svijeta informacija i tabloida prilično je shematična, nakrcana nepotrebnim alegorijama, poput one finalne s pumom koja hoda po krovovima kuća. Iako je argentinska pop zvijezda Lali Esposito sjajna u ulozi Dolores.


Autorski dragulj


Slične žanrovske trajektorije, ali daleko impresivnije, slijedi i u konkurenciju uvršten Daniel Oelhoffen u krimiću »Freres enemies« (Braća neprijatelji).Već sam naziv filma otkriva dominantni motiv njegove kvartovske priče koja priziva gotovo identične likove braće iz filma »We Own the Night« (Braća po krvi) u režiji Jamesa Graya. Riječ je dakle o dvojici arapske braće iz pariškog banlieua, koji se nalaze na suprotnim stranama zakona. Jedan je policajac (Reda Kateb), a drugi je diler (Matthias Schoenaerts).


Zato smo u paralelnim programima Mostre mogli otkriti poneki nebrušeni autorski dragulj. To se prvenstveno odnosi na »Adam und Evelyn« u režiji Andreasa Goldsteina prikazan u Tjednu kritike, koji priča o pepelu i praznim prostorima jedne epohe kroz ljeto krize jednog bračnog para, od DDR-a do mađarskog Balatona.


U Goldsteinovu filmu sloboda je iluzija koja ovisi o nekim drugim mehanizmima nove ekonomije. Priča se razvija sporo, ali efektno, s katatoničnom nezainteresiranošću za promjene koje se događaju njegovim junacima, čiji su antiseptični životi osuđeni na ponavljanje.


A u ekscentričnom, ali i dostatno melankoličnom filmu »Betes Blondes« debitantskog autorskog tandema Alexia Walther & Maxime Matray, koji puno duguje osovini: Mandinco, Gonzalez & Co., prikazanom u Danima autora, pratimo odnos frustrirane bivše zvijezde TV sitcoma i mladog gay poručnika koji oplakuje vezu s tragično nastradalim bivšim partnerom. U isti mah komičan i tužan do suza, ali i ležeran, film je to koji je iznjedrio dva nova otkrića u francuskoj autorskoj orbiti od kojih možemo još puno toga očekivati.