Ljubljanski filmski festival

Muškarci ne plaču: Egzorcizam ratnih trauma u moćnoj PTSP psihodrami

Dragan Rubeša

Premijera filma Alena Drljevića bila je ljetos u Sarajevu, potom je  prikazan u Ljubljani, a onda i u hrvatskoj u sklopu ZFF-a.  Osim njega gledali smo još i filmove Marca Bellocchia »Slatki snovi«, »Kraj ljeta« Kineza Zhanga Daleija, »I'm Not a Witch« Rungano Nyoni i »Claireinu kameru« Honga Sangsooa



Festivalska geneza moćne PTSP psihodrame Alena Drljevića »Muškarci ne plaču« priziva njen postjugoslavenski glumački tim. Premijera joj se dogodila ljetos u Sarajevu, potom je prikazana u Ljubljani, a onda i u Hrvatskoj u sklopu ZFF-a. Jedina festivalska karika koja nedostaje je ona srpska. Ostale bivše Yu-republike nisu uključene u Drljevićevoj komornoj igri, iako bi se i one mogle u njoj prepoznati.


Autor je, naime, ugurao u prazni hotel na Jahorini grupu balkanskih ratnika koji tijekom bolne terapije zalivene hektolitrima šljive, kroz razbijanje hotelskog inventara, bolne spoznaje i mater-ti-balijsku-jebem dijaloge, internaliziraju ili egzorciraju vlastite ratne traume. Ulogu terapeuta preuzima Slovenac Ivan (Sebastian Cavazza), kojeg je angažirala jedna nevladina udruga.


A polaznici su, između ostalih, Srbin Miki (Boris Isaković), Hrvat Valentin (Leon Lučev) te trojica Bošnjaka: bogobojazni Melim (Emir Hadžihafizbegović), sjebani tabletoman čija je glava našpikana gelerima (Ermin Bravo) i za invalidska kolica prikovani Jasmin (Boris Ler). Tu je i neuračunljivi zajebant opsjednut seksom (genijalni Ivo Gregurević), kojem je nažalost ostavljeno premalo prostora.


Svi vole Kiću




I sam ratni veteran, Alen Drljević ne nudi jednostavna rješenja niti nas uvjerava da je nekakav suživot i odnos povjerenja lako izgraditi. Uvijek je u prvom planu taj prokleti mužjački ponos koji te oštećene ljude sprečava da to priznaju. Zato njihov hotelski prostor postaje nešto poput serioznije i kompleksnije hetero varijante roza VW-a iz »Parade«. Iako autor izbjegava ko-nas-bre-zavadi klišeje.


Jer Drljevićevi junaci će se izmiriti međusobno, iako su u ratu pucali jedni na druge, da bi kasnije i sami pukli. Ali u toj istoj prostoriji u kojoj njihov zajednički stol za kojim jedu i jebu jedni druge postaje u isti mah i odar i prostor iluzije, oni se neće gledati kao ljudi, već kao ustaše, četnici i balije. Tako se oni najbolje mogu razumjeti. Iako svi vole Kiću Slabinca i njegovu pjesmu »Zbog jedne divne crne žene«.


Neke sekvence Drljevićeva filma naprosto su maestralne, poput one u kojoj ih Ivan tjera da simuliraju ratne igre (promatrati Melimovo lice u trenutku kad mu partner mimom zaprijeti da će mu prerezati grkljan). No kad nakon povratka s dženaze na odmorištu uz autocestu ugledaju grupu nasmijanih teensa u plavim dresovima koji izlaze iz autobusa, ti isti sportaši postaju razigrani kontrapunkt jahorinskim veteranskim olupinama. To je neka nova generacija rođena i stasala nakon rata, koja ne želi da je se lobotomizira domovinskim lekcijama i koja ne mari za Kiću.


U najnovijem filmu Marca Bellocchia »Fai bei sogni« (Slatki snovi), prikazanom u paralelnom programu »Kralji in kraljice«, junakovo djetinjstvo prizivaju sličice Giannija Morandija i Oriette Berti u majčinom albumu, Raffaella Carra u 70. izdanju »Canzonissime« i TV serija »Belfagor«, ali i Antonionijeva muza Monica Vitti, koja pada s tornja. Ta scena postaje ključna u dešifriranju prave smrti njegove majke, koju su mu skrivali. Tu je i dječakova soba s pogledom na stadion »Torina«, gdje ga je nedjeljom vodio otac.


Fotoaparati su »in«


No dok Drljača promatra zombije rata, Bellocchio nas vraća u njihov ratni pakao, kad sada već odrasli Massimo odlazi u Bosnu kao reporter torinske Stampe, snimajući famozni izbor za Miss Sarajevo, čije kandidatkinje nose transparent »Don’t let them kill us« (Ne dozvolite im da nas ubiju). Potom će fotografirati mrtvo tijelo »nane« na balkonu, dok njen unuk u šoku nepomičan igra Nintendo. Jer Bellocchijev komad igra je skrivača sa sablastima.


Fotoaparati poput onog obješenog oko vrata Bellocchijeva junaka postali su »in« rekvizit LIFFe-a. U »Kraju ljeta« Kineza Zhanga Daleija imamo grupnu fotografiju dječakove sretne obitelji. U antropološko-političkoj studiji Rungano Nyoni »I’m Not a Witch« dokoni turisti fotografiraju afričke žene proglašene vješticama, koje za sobom vuku dugačke bijele vrpce omotane oko ogromne drvene špule.


A u »Claireinoj kameri« Honga Sangsooa učiteljica Isabelle Huppert dolazi u Cannes naoružana kamerom, snimajući na plaži njegovu muzu Kim Minhee. Jer kako bi to rekla autorova heroina, »Da bi mijenjala stvari, trebaš ih polako i dugo promatrati. Zato i postoji fotografija«.