Dokumentarni film »Viva Ludež: Razgovor s trojicom od Ferala«, što ga je snimio riječki dvojac Marina Banićević i Saša Stanić, bit će premijerno prikazan u petak, 9. ožujka u 20 sati u riječkom Art-kinu Croatia. Riječ je o filmu koji, kako stoji u njegovoj najavi, donosi ono što mu naslov otkriva: razgovor s Viktorom Ivančićem, Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem, pokretačima i zaštitnim licima političko-satiričkog lista koji je obilježio medijsku scenu izvan okvira nacionalnih granica.

Feral Tribune je tijekom svojeg trajanja bio kontinuirani komentator političkih, društvenih, gospodarskih i kulturnih zbivanja u Hrvatskoj. Istodobno, bio je i bespoštedni demistifikator državotvornih ideologema, savjesni izvjestitelj ratnih zbivanja, denuncijator kriminogenih radnji u procesima privatizacije i uopće tranzicije te neprikosnoveni satiričar malformacija našeg društva. O svemu tome, i koječemu vezanom uz snimanje ovoga dokumentarca, razgovaramo s autorskim dvojcem.

U lipnju ove godine navršava se deset godina od prestanka izlaska kultnog tjednika Feral Tribunea. Je li ovo pravo vrijeme ili se vaš film trebao na velikom ekranu pojaviti već i ranije?

STANIĆ: – Obljetnicu nismo ciljali, ali smo je, eto, nehotice pogodili. Međutim film nije zamišljen ni kao slavljenički, ni kao komemorativan, te ga unatoč okolnostima u kojima se pojavljuje tako ne bi trebalo ni promatrati. Otpočetka smo znali da svojim filmom ne želimo pridonijeti muzealizaciji Ferala stavljajući ga u vremenske okvire njegova izlaženja.

Istovremeno Feralu nismo htjeli pristupiti ni na način da konačni produkt bude njegova mitologizacija. Feral Tribune promatramo kao fenomen mnogo širi od samih novina kojih više nema, istodobno kao svjedočanstvo jednog vremena, ali i kao štivo u kojemu je, da parafraziram izjavu Igora Mandića o Krležinim knjigama, pritajen »TNT«. Kada kažem štivo, ne mislim samo na novine, nego na čitav niz knjiga koje su Ivančić, Lucić i Dežulović objavili, kao i na sjajnu Feralovu biblioteku u kojoj je objavljeno više od osamdeset knjiga Feralovih suradnika, ali i svjetski važnih autora.

Ludost i hrabrost

Zanimljivo je da se ideja za snimanje filma o Feral Tribuneu, odnosno njegovim pokretačima, začela kad ste ih upoznali nakon predstavljanja knjige Borisa Pavelića »Smijeh slobode« u Rijeci. Kako ste ih uspjeli privoliti za snimanje?

STANIĆ: – Najprije smo upoznali Viktora Ivančića, i da, to je bilo nakon promocije knjige »Smijeh slobode« u svibnju 2015. godine, a potom, ljeti iste godine, i Predraga Lucića i Borisa Dežulovića nakon jednog od njihovih sit-down nastupa. Zasluge za početak rada na filmu mogu se pripisati recipročnoj kombinaciji ludosti i hrabrosti na relaciji Marina Banićević – Viktor Ivančić. Ukratko, nije bilo posrijedi nagovaranje, već prije, valjda si ne utvaramo, međusobno prepoznavanje i stjecanje povjerenja. Dakle odvažna ideja naišla je na njihov pristanak, nakon čega su, kako je to Predrag Lucić u jednom intervjuu rekao, njih trojica u našem filmu »pristala glumiti bez kaskadera«.

Kako su tekle pripreme i snimanje filma?

STANIĆ: – Ostanemo li u kaskaderskoj analogiji, možemo reći da je otpočetka zamisao bila snimati bez strunjača, sigurnosnih pojaseva i »bluescreena«. Drugim riječima trojici od Ferala iznijeli smo ideju da ne bismo radili »klasičan« dokumentarni film koji bi obuhvaćao širok spektar sugovornika te iz čijih bi se izjava mogla stvoriti neka vrsta kronološke priče o Feralu i ljudima koji su ga stvarali, već da želimo napraviti film fokusiran upravo na njih trojicu, koji će istodobno biti svjedoci prošlog vremena, ali i komentatori sadašnjosti. Ideja je dakle bila napraviti ekstenzivan razgovor iz kojeg će se kasnije oblikovati film, a ne od sugovornika tražiti izjave koje bi se uklapale u prethodno formuliran koncept. Dakle sve se snimalo od »prvog pokušaja«, što je bio izazov za sve nas koji smo bili ispred kamera, ali i za tehničku ekipu koja je tijekom tri dana snimanja rijetko imala priliku čuti riječ »rez«.

Feral kao utjeha

Jeste li nailazili na prepreke i negativne reakcije dok ste radili?

STANIĆ: – Svaki rad sa sobom nosi prepreke koje se putem rješavaju, a koje inicijalno nije bilo moguće ni predvidjeti. Kao što jedan pisac jednom reče, čovjek se baci s litice pa si u padu gradi krila. Međutim što se tiče negativnih reakcija, toga smo bili u potpunosti lišeni. U vrijeme medijske kakofonije i zova društvenih mreža da čovjek svaki svoj potez učini javnim, dobro je povući se i raditi svoj posao. A mi smo upravo to i učinili.

BANIĆEVIĆ: – Radili smo film u tišini. U javnost smo izišli samo s jednim intervjuom u Novom listu, koji je poslužio kao svojevrsna najava snimanja.

Neosporno je da je Feral ostao najpoznatiji zbog satiričkog dijela novine. Jesu li Ivančić, Lucić i Dežulović i pred kamerama pokazali, kako ste napisali u najavi filma, ono što su odavno dokazali u svojim tekstovima – da su neprikosnoveni predstavljači »rableovštine« te potvrdili riječi Waltera Benjamina, prema kojemu »Nema boljeg ishodišta mišljenju od smijeha«?

STANIĆ: – Da, to su riječi kojim smo ih opisali u tekstu najave filma i pri kojima ostajemo. Rekao bih da su njih trojica vrlo rano u svojem radu osvijestili činjenicu da je govoriti istinu moćnima sizifovski posao. Moćni istinu ionako ili znaju ili je, pak, ne žele čuti. Istinu je potrebno govoriti onima nad kojima se moć manifestira, dok se samim moćnicima dovoljno beljiti. Feralovci su to znali i znaju raditi bolje nego itko na ovim prostorima.

Pritom je važno reći da upravo satirička forma omogućuje artikulaciju sadržaja i uvida koji bi na neki drugi način ostali nedohvatljivi. Što se, pak, tiče Benjaminovih riječi, on također kaže da »misao ima bolje šanse kad se čovjek trese od smijeha nego kada doživljava duševne potrese.« Ne zaboravimo da je Feral mnogim ljudima dok su doživljavali svakojake potrese tijekom perioda urušavajućeg socijalizma i kasnije mlade demokracije bio istovremeno utjeha i potvrda da u svemu tome nisu ludi i sami.

Saša Stanić

Velika očekivanja

Razgovor vođen s trojicom od Ferala snimali ste u riječkom antikvarijatu Ex libris koncem veljače 2016. Čime ste sve nadopunili tu razgovornu formu?

BANIĆEVIĆ: – Razgovornu liniju dinamizirali smo provlačnim elementima, odnosno fragmentima iz Feral Tribunea. Tako su se u filmu našle urnebesne i satirične naslovnice, strip Oswald, koji su stvarali Viktor Ivančić i Velimir Marinković, kao i naslovi ozbiljnih analitičkih tekstova. Takav postupak svojevrsno je prisjećanje na vizual Ferala, ali i otežavanje forme. Naime vizualne senzacije mogu biti izazov za koncentraciju gledatelja. Ipak, to je svjesni odabir, mala subverzija, slika svijeta šúma, buke i prekomjernog broja informacija u svakodnevnom životu. A zašto razgovorni film – pa kao prisjećanje na izgubljenu vrijednost društva, u kojemu je dijalog postao nevidljiv i rijedak.

STANIĆ: – Također moramo reći da su antikvarijat Ex libris i njegov vlasnik Željko Međimorec velik dio ovoga filma. Međimorec nam je na tri dana ustupio prostor za snimanje u kojem smo se svi osjećali i više nego ugodno. Bez takvog prostora i vlasnika riječka kulturna scena bila bi bitno siromašnija, a naš film vjerojatno ne bi ni nastao.

Najavljujući cijeli projekt kazali ste da da će u filmu naglasak biti upravo na »endemskom triju Viva ludež« te da će to biti razgovor s trojcem u neformalnoj atmosferi, u kojoj oni mogu pokazati svoju vrckavost, lucidnost, literarno-rokerski duh. Jeste li zadovoljni postignutim?

STANIĆ: – Najkraće što možemo reći jest da smo imali velika očekivanja, ali trojac ih je nadmašio. Kada bi netko išao zapisivati odgovore koje su nam dali Ivančić, Lucić i Dežulović nastali bi kratki eseji o širokom spektru tema kojih smo se dotakli. Stoga će praćenje razgovora i pratećih vizualnih dodataka kojim je on obogaćen zahtijevati koncentriranoga gledatelja. Te ljude vrijedi čuti, a sigurni smo da će čak i oni koji njihov rad dobro poznaju sa sobom ponijeti poticajna razmišljanja.

Hommage Luciću

Nažalost, početkom godine napustio nas je Predrag Lucić, neprikosnoveno zaštitno lice političko-satiričkog lista koji je obilježio medijsku scenu izvan okvira nacionalnih granica, što se potvrdilo društvenom reakcijom na Lucićev odlazak diljem bivše države. Je li film na neki način hommage Luciću?

BANIĆEVIĆ: – Ovaj film je također svojevrsni hommage pisanoj riječi, a prerani odlazak Predraga Lucića je ne samo velik gubitak za ionako oslabljeno novinarstvo, već i za našu književnost.

STANIĆ: – Film smo posvetili Predragu Luciću. Poznanstvo s tim velikim čovjekom bilo je kratko, ali na nas je ostavilo snažan dojam. Zapanjujuća erudicija i predivan duh. Ta prerana i nepravedna smrt osiromašila je kulturu prostora bivše države, ali istovremeno pokazala da su zajednički jezik i humanost – kojoj se osvjedočio tko god je Lucića čitao, a kamoli poznavao – jači od bilo kakvih granica.

Priča o Feralu je svevremena, europska, svjetska, no ne može se zanemariti ni Rijeka u svemu tome s obzirom na činjenicu da je prvi broj samostalnog Ferala tiskan upravo u tiskari Novoga lista. Na kraju krajeva Riječani su se uhvatili ukoštac i s filmom o trojcu Viva Ludež i pitanjima koja ne gube na svojoj aktualnosti. Kako to komentirate?

BANIĆEVIĆ: – To je neki čudesan niz koincidencija, a nama je drago da smo postali njegov dio. Katkad je teško izdvojiti isključivo Rijeku kao jedinu »oazu« progresivnih stavova, pogotovo ako uzmemo u obzir da je upravo Split iznjedrio intelektualne snage koje pokreću naš film. Rijeka daje prostora nezavisnijem djelovanju upravo zahvaljujući svojoj relativnoj otvorenosti. U njoj su se u daleko manjoj mjeri očitovale osobne netrpeljivosti prema drugome, kao i tumor nacionalizma. Samo to je dovoljno da između Rijeke i Ferala dođe do određenog prepoznavanja.

Što više prikazivanja

Feral Tribune i danas je prisutan u javnosti, a za to je zaslužan Boris Pavelić i njegova knjiga o splitskom tjedniku koja bilježi već četvrto dopunjeno izdanje. Koliko vam je u snimanju pomogla Pavelićeva knjiga?

STANIĆ: – Prvo pitanje koje postavljamo sugovornicima tiče se upravo Pavelićeve sjajne knjige koju čitamo kao alternativnu povijest Hrvatske od prve polovice 1980-ih, kad je Feral pokrenut kao satirička rubrika Nedjeljne Dalmacije, pa sve do 2008. godine kada je ugašen kao samostalni tjednik. Knjiga »Smijeh slobode« nudi pregršt podataka o Feralu te nam je kao takva bila pouzdan orijentir u vremenskoj lenti, ali moramo reći da je naš pristup otpočetka bio prije sinkronijski nego dijakronijski.

Naime više od razvoja Ferala i njegovih ključnih autora tijekom vremena bilo nam je stalo ponuditi osvrt na različite fenomene koji su obilježili naše društvo. Dakle podjednako nam je važno bilo razgovarati i o prošlosti i o sadašnjosti. Uostalom, pitanje prošlosti i pamćenja jedno je od ključnih koje se kroz razgovor provlači.

Vas dvoje, kao autorski dvojac, publika je upoznala preko vašeg biografskog doku-filma »Ona, teatar« o Mani Gotovac. No projekt filma o Feral Tribuneu znatno je kompleksniji i drugačiji, pa je i produkcija zahtjevnija. Tko je pomogao da film ugleda svjetlo dana?

STANIĆ: – Riječ je o bitno različitim filmovima ne samo u produkcijskom, već i u konceptualnom smislu. Osim toga, ovaj smo put zahvaljujući sufinanciranju Grada Rijeke, Hrvatskog audiovizualnog centra te Primorsko-goranske županije mogli angažirati profesionalne snimateljice Tamaru Dugandžiju i Dubravku Kurobasu, snimatelja zvuka Daniela Žuvelu te dizajnerski tim u sastavu: Damir Bralić, Pero Mrnarević i Matea Kovač. Također, s nama je kao i u prethodnom filmu radila Liza Žufić kao montažerka, kao i Damir Bišćan koji se brinuo oko izrade mastera i čitavog niza tehničkih zavrzlama, te Ivor Sikimić koji potpisuje glazbu. Marko Dalić se, pak, pobrinuo oko korekcije slike, dok je Miran Milić radio na obradi glazbe. U snimateljskom dijelu posla svoju su nam pomoć pružili također i Jan Hyrat, Tvrtko Maras i Boris Ružić.

Što slijedi s projekcijama filma nakon riječke premijere?

STANIĆ: – Nastojat ćemo film prikazati u što više gradova u Hrvatskoj, a ne bi nas iznenadilo da interesa za njim bude i izvan naših granica.